Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u nedjelju 14. rujna, na svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa, svečano euharistijsko slavlje na 302. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Na misnom slavlju u Crkvi na otvorenom bl. Alojzija koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, zagrebački pomoćni biskupi mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski te brojni okupljeni svećenici.
Na početku slavlja pozdrav je uputio biskup Gorski, kazavši: “Ovogodišnje hodočašće započeli smo pod geslom Čuj nas, Majko, nado naša!, sa željom i molitvom da Marija, koja ni pred križem ni pod križem Sina Isusa nije izgubila nadu, svojim zagovorom pomogne obnovu kršćanske nade onima koji je gube. U ovoj Jubilejskoj godini pridružili smo se hodočasnicima nade diljem svijeta moleći pomoć, oproštenje i mir. (…) Molimo danas da nitko od nas ne izgovori nikad riječi ili ne čuje od drugih, bez obzira na sve teškoće kojima smo izloženi, “Izgubio sam svaku nadu.” ili “Više se ničemu ne nadam.” jer to bi značilo već umrijeti u Duhu, iako smo živi u tijelu. Neka nas od gubitka nada sačuva križ Gospodina Isusa Krista, čije Uzvišenje danas slavimo, i naša i Isusova majka, Majka nade.”
Okupljene je pozdravio i nadbiskup Kutleša, naglasivši kako “mi dolazimo svojoj Majci. Marija nas čeka i traži da joj dođemo. Kao vjernici i kršćani se nadamo i ne smijemo biti ljudi koji su pali u pesimizam i beznađe, nego upravo ovdje, pred našom Majkom nebeskom, molimo da nam da snage da možemo izdržati ove zemaljske poteškoće.”
Na početku homilije nadbiskup Kutleša podsjetio je kako je “naše hodočašće duboko ukorijenjeno u povijest. Još od davnih vremena, u trenucima ratova i nevolja, kušnji i križeva, zagrebački je narod dolazio k Bistričkoj Majci. Dolazio je zahvaliti, ali još više – moliti i vapiti. Dolazio je povjeriti njezinu majčinskom srcu svoje rane, svoje nade, svoje zavjete i uvijek je s ovoga mjesta odlazio ojačan. Posebno se sjećamo onog povijesnog događaja iz 1935. godine kada je zagrebački nadbiskup Antun Bauer, zajedno s mladim nadbiskupom koadjutorom Alojzijem Stepincem, okrunio kip Majke Božje Bistričke i proglasio je Kraljicom Hrvata. Bilo je to u vremenu političkih napetosti i nesigurnosti, ali narod je znao: ako ostane uz Mariju, ostat će uz Krista.”
Istaknuo je da je znakovito “i to da naše zavjetno hodočašće pada na dan kada Crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Na Križu je Sin Božji proslavljen jer je ostao Ocu poslušan do kraja. Pod Križem je Majka ostala vjerna jer je u tami sačuvala nadu. Stoga su Križ i Majka nerazdvojivo povezani. Križ nam pokazuje visinu Božje ljubavi, a Marija dubinu nade koja nikada ne razočarava. Zato i naš dolazak ovamo nije samo izraz pobožnog običaja, nego čvrstog uvjerenja da pred Marijinim likom možemo pronaći novu snagu; da u njezinoj majčinskoj blizini možemo otkriti smisao u svojim tamnim trenucima; da nam ona može pomoći pretvoriti naše tjeskobe u povjerenje, a naše slabosti u hod prema Kristu.”
Govoreći o Mariji kao Majci naše nade Nadbiskup je kazao kako je ona “kod navještenja u Nazaretu prihvatila Božji plan ne znajući kako će se sve ostvariti. Njezin odgovor anđelu: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38) bio je čin nade, povjerenja u budućnost koju samo Bog poznaje. Na Kalvariji, dok je gledala nevinoga Sina kako trpi i umire, moglo joj se učiniti da je sva nada nestala. Ipak, upravo u tom času tame, Marija ostaje nepokolebljivo vjerna. Pod križem, u tjeskobi i boli, „postala je naša Majka, Majka Nade“ (Nada ne razočarava, br. 24). Tu se otkriva snaga kršćanske nade koja ne posustaje pred križem, nego ga pretvara u vrata uskrsnuća.”
“Koliko je puta naš narod upravo u Marijinu okrilju preživio najteže trenutke? Kada su kušnje bile prevelike, kada se činilo da je sve izgubljeno, upravo su molitva i zavjeti Majci Božjoj održali živom našu nadu. Takva nam je nada i danas potrebna, ne kao lažna utjeha ni bijeg od stvarnosti, nego kao snaga da našu stvarnost živimo s vjerom i pouzdanjem”, poručio je okupljenim vjernicima nadbiskup Kutleša.
Naglasio je kako kušnje suvremenoga svijeta nisu samo globalne, “one se osjećaju i u našim domovima. Mnoge obitelji proživljavaju krize: roditelji se bore s nesigurnošću posla, djeca s napastima površne zabave i virtualnoga svijeta, stariji s osamljenošću i osjećajem da su zaboravljeni. Sve je više onih koji se pitaju ima li smisla živjeti pošteno, boriti se za brak i obitelj, ostati vjeran Bogu kada svijet nudi lakše i brže putove. Suvremeni čovjek često upada u zabludu da mu nadu mogu dati materijalna dobra, uspjesi, društveni status ili napredak tehnologije. To je sve dragocjeno ako služe dobru, ali nikada ne može pružiti smisao životu. Kad se čovjek odvoji od Boga, njegova nada postaje krhka i kratkotrajna. Naše je srce nemirno dok se ne smiri u Bogu.”
“Kršćanska nada mijenja pogled; ona ne zatvara oči pred nepravdama, ali ne dopušta da nas nepravde slome. Ona ne negira patnju, ali vjeruje da patnja može biti put do spasenja, ako je sjedinjena s Kristovom patnjom”, istaknuo je zagrebački nadbiskup.
Govoreći o bistričkom marijanskom svetištu nadbiskup Kutleša rekao je kako je ovo svetište “srce narodne pobožnosti” u kojem se osjeća bilo vjernika iz svih krajeva Domovine, ali i Hrvata rasutih diljem svijeta. “Već je stoljećima Marija Bistrica utočište svima koji traže nadu i utjehu. Ovdje se ispisuje povijest nade našega naroda. Ovdje su ljudi dolazili u najtežim vremenima – kada su kušnje lomile obitelji, kada su prijetnje dolazile izvana i iznutra, kada je bilo teško ostati vjeran Kristu. I svaki put, klečeći pred likom Bogorodice, narod je odlazio s novom snagom.”
“Poseban pečat u toj povijesti nosi već spomenuti događaj od prije 90 godina, kada je svečano okrunjen kip Majke Božje Bistričke. Bilo je to javno svjedočanstvo da hrvatski narod svoju budućnost povjerava Majci i da vjeruje kako se njezinim zagovorom može očuvati vjernost Kristu i Crkvi. Otada ju zazivamo i imenom Kraljica Hrvata, svjesni da je njezina kruna znak vjernosti Bogu, a ne ljudske moći”, podsjetio je Nadbiskup i nastavio: “Ovdje u Bistrici vidimo kako se nada pretvara u zajedništvo. Ovdje se susreću biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, obitelji i mladi, bolesni i stari. Tu se ujedinjuju Zagreb i cijela Hrvatska. Svetište Majke Božje Bistričke postaje znak onoga što Crkva jest: zajednica nade koja ne gleda samo u prošlost, nego hrabro gradi budućnost. Marijanska hodočašća poput ovoga u Mariju Bistricu pokazuju nam da još uvijek postoji snaga koja može ujediniti narod – a to je naša vjera katolička. Nije politika ono što nas može ujediniti, nisu to niti prolazni interesi, nego prigibanje koljena pred Bogom i vapaj Majci: „Čuj nas, Majko, nado naša!“.”
“Zapamtimo da nada nije lakovjeran optimizam, nego snaga srca koje vjeruje da Bog nikada ne ostavlja svoje. Po Mariji znamo da je i u tami moguće reći „da“ Bogu, da je i u boli moguće ostati vjeran, da je u križu moguće prepoznati put prema uskrsnuću. Draga braćo i sestre, neka nas današnje hodočašće sve osnaži: roditelje da budu prvi svjedoci nade u svojim obiteljima, mlade da se ne boje budućnosti, starije da osjete kako njihov život nije uzaludan, a sve nas da se ne umorimo činiti dobro”, poručio je na kraju homilije nadbiskup Kutleša.
Na kraju misnog slavlja biskup Gorski uputio je zahvalu svima koji su sudjelovali u organizaciji hodočašća, posebno mladima Zagrebačke nadbiskupije koji su se utkali u svaku točku hodočašća, te pjevačima i sviračima iz Župe sv. Josipa.
Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti zbor i Zbor gospođa Župe sv. Josipa sa zagrebačke Trešnjevke, uz pratnju tamburaškog orkestra i orguljašku pratnju Andree Lužar, pod vodstvom mo. Josipa Škvorca.
