Zagrebačka nadbiskupija – Mladomisnici 2025. – Kristijan Kolonić

Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.

Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
 

Kristijan Kolonić

Kristijan Kolonić rođen je 10. veljače 2000. godine, na blagdan bl. Alojzija Stepinca u Jubilarnoj godini. Dolazi iz Župe Dobroga Pastira u Brestju. Sakrament krštenja primio je u Župi sv. Leopolda Bogdana Mandića, Ljubljanica-Voltino, a prvu svetu pričest u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima. Ima mlađeg brata. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Tehničkoj školi u Zagrebu, a uz to prošao je i formaciju u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu. Potom je ušao u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Anastazije u Samoboru.
 
Mladomisničko geslo: “Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” (Lk 1, 49)
Datum mlade mise: 22. lipnja 2025.
 
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
O duhovnom pozivu počeo sam razmišljati tijekom sedmog i osmog razreda osnovne škole, a intenzivnije o svećeničkom pozivu promišljao sam tijekom formacije na Šalati gdje sam donio odluku da želim nastaviti formaciju u bogosloviji i postati svećenik.

Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
I roditelji i prijatelji s vremenom su primijetili u kojem smjeru bi mogla ići moja životna odluka pa ih nije previše iznenadila vijest da želim postati svećenik, no vjerujem da i danas ima onih kojima je moj životni poziv iznenađenje ili ga ne mogu do kraja razumjeti.

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Formacija u malom sjemeništu i bogosloviji nije bila laka. Računajući i đakonsku godinu, trajala je deset godina što je usporedno s raznim drugim životnim zvanjima značajan period. Bilo je tu i težih i lakših razdoblja, no gledano u cjelini bio je to jako lijep period. Od najljepših trenutaka pamtim maturantsku godinu na Šalati i posljednju godinu na Kaptolu, budući da je to vrijeme kada se čovjek gotovo u potpunosti privikne na način života i okolinu u kojoj živi i djeluje. Od težih razdoblja u formaciji istaknuo bih donošenje značajnih odluka koje su bile prožete dugim razmišljanjem i molitvama, ali su mi pokazale da vrijedi ustrajati u onome što čovjek u srcu osjeća da je dobro i ispravno.

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski praktikum vršio sam u Župi sv. Anastazije u Samoboru. Ondje sam se nastojao pobliže upoznati s konkretnim životom svećenika u pastoralu, iako sam to iskustvo imao i od ranije, kako tijekom bogoslovskog praktikuma, tako i u svojoj župi. Najviše me se dojmilo povjerenje i odnos kojeg ljudi – vjernici nastoje ostvariti sa svojim pastirima te sama činjenica da brojni u nama pronalaze riječ utjehe, poticaj ili putokaz u životu koji u današnjem vremenu donosi brojne izazove. Također, bilo mi je lijepo primijetiti kako svaka župa na svakog od nas ostavlja različiti dojam, a ujedno pruža i novo obogaćuje iskustvo.

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Na ovo pitanje teško je odgovoriti ne zato što o tome ne razmišljam već zato što je svaki novi dan, pa gotovo i svaki trenutak u tom danu novi izazov, ali i nova prilika za darivanje na različite načine. Usudio bih se reći da iz dosadašnjeg iskustva mogu posvjedočiti kako nema identičnog dana u životu svećenika što podrazumijeva i različite susrete, probleme, ali i radosti na koje svećenik nailazi. Raduje me što će mnogi u sakramentu svete ispovjedi moći prepoznati i upoznati Milosrdnog Oca kojeg ovaj svijet sve teže prepoznaje kao nužnog „suputnika“, a nama je dana prilika da budemo njegova produžena ruka u ovom svijetu. Također, raduje me dijeljenje i ostalih sakramenata, a preveliki strah ne osjećam ni prema čemu, no u svemu je prisutna jedna doza strahopoštovanja, kako prema otajstvima koje dijelimo, tako i prema ljudima koje susrećemo.

Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
U ovih deset godina nisam pronašao recept koji bih mogao zapisati i nekome ga proslijediti, no stekao sam iskustvo da kada se čovjek u potpunosti prepusti Božjem vodstvu, tada najjasnije može uvidjeti na što ga to Bog poziva. Rekao bih da je veliki neprijatelj odazivu strah kojeg svijet nastoji usaditi na različite načine, a koji ponekad može biti izražen u toj mjeri da osoba jednostavno odustane od same sebe, a onda i od osluškivanja Božjeg glasa u sebi. Također, neizostavno sredstvo u razlučivanju je i molitva.

Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Preporučio bih im da nastoje svoj život promatrati kroz lik Blažene Djevice Marije koja nam u mnogočemu može i treba biti uzor i primjer. Uvijek se sjetim kako je Marija, unatoč početnom strahu i neizvjesnosti nakon velike vijesti da će na svijet donijeti Spasitelja, ipak prihvatila Božju volju i Božji poziv, a nakon toga se itekako uvjerila da je vrijedilo poslušati ono što je u srcu odzvonilo.