Objavljeno: 04.07.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Krešimir Haramija
Krešimir Haramija rođen je 10. srpnja 1987. godine u Zagrebu. Djetinjstvo i dio mladenaštva proživio je u Prilipju, na području Župe sv. Jurja – Plešivica. Ima sestru i brata koji imaju svoje obitelji. Osnovnu školu završio je u Jastrebarskom, a srednju školu, XV. Gimnaziju u Zagrebu, kao i Ekonomski fakultet, nakon čega se zaposlio i ostao živjeti u Zagrebu. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Petra apostola u Zagrebu.
Mladomisničko geslo: “Gospodine, sve su mi želje pred tobom i vapaji moji nisu ti skriveni.” (Ps 38,10)
Datum mlade mise: 6. srpnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Još u ranom djetinjstvu odlazio sam s članovima obitelji na svetu misu, često ministrirao, pomagao župniku te sam osjetio zanimanje za liturgiju i Božju riječ. Uobičajeno za adolescenta, malo sam se udaljio od vjerničkog života, ali sam se, dok sam bio zaposlen, počeo pitati je li to zaista moj poziv, kao i poziv na brak. Počeo sam intenzivnije moliti, razmatrati, ići na svetu misu svakodnevno, raditi na duhovnom životu i tako sam tijekom tri godine aktivnog razlučivanja nakon ignacijanskih duhovnih vježbi donio odluku.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Budući da su mnogi u obitelji u sebi naslućivali da ću se odazvati u posvećeni život, nisu se previše iznenadili te su mi uvijek bili podrška, kao i najbolji prijatelji te kolege s posla.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Formacija i odgoj za sveto zvanje započeo sam u redovničkoj zajednici, a zadnju godinu formacije proveo sam u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Najteži, ali i najljepši trenutci bila su duhovna iskustva borbe sa samim sobom. Osobito ću pamtiti zadnju godinu u kojoj sam imao priliku upoznati mnoge divne ljude, braću bogoslove, duhovnike, kao i iskusiti zajedništvo i međusobnu suradnju, osobito u liturgijskoj asistenciji i pjevanju u zboru bogoslova.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski praktikum proveo sam u Župi sv. Petra apostola u Zagrebu. Život u župi nije mi bio stran jer sam kao redovnik već živio u samostanu koji je bio sjedište župe. Ali sada sam bio župni suradnik te sam stjecao prva iskustva pastoralnog rada, samostalnog vođenja slavlja sakramenata i obreda sprovoda. Naučio sam također ponešto od župne administracije i načina funkcioniranja svećeničke suradnje na razini dekanata.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Nemam konkretnih predodžbi o budućem životu po pitanju službe već više gledam sebe u okviru identiteta kojega želim graditi i razvijati, dakle biti čovjek evanđelja, molitve i onaj koji je spreman dati duhovno dobro napose, ali i drugu pomoć svakome u potrebi. Radujem se susretima s ljudima i svakom onom čovjeku kojeg po mom zalaganju Gospodin privuče na svoj put, a strepim od toga da se ne zapustim i krenem putem udobnosti i budem na sablazan.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Prva indikacija je svakako privlačnost prijateljevanja i blizine s Bogom u molitvi i slavljima Crkve. Bog uvijek zove, a na čovjeku je da to prepozna i da se odazove. No, da bi se to moglo u sebi čuti mora se biti pri sebi, odnosno treba svakodnevno uzimati trenutke tihe molitve i propitivanja savjesti te raditi na krepostima. Jedino na taj način razlučivanja pokreta u duši možemo imati jasniji pogled na sebe pred Bogom te u takvom stavu onda je potrebno moliti Boga za svjetlo razuma i za dar vjere, nade i ljubavi da možemo slobodni donijeti odluku.
Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Ako nisu učinili da svakako obave intenzivne duhovne vježbe po modelu i strukturi sv. Ignacija i da svakodnevno napreduju u duhovnom životu što obuhvaća što češća sudjelovanja na misnim slavljima, da svakodnevno propituju savjest po modelu Egzamena, da njeguju tihu molitvu, kao i razmatranje ili barem čitanje Svetoga pisma. I svakako, da se ne boje tražiti savjet svećenika u kojeg imaju povjerenja.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije