Objavljeno: 23.06.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Ivan Iviček
Ivan Iviček rođen je 12. ožujka 1996. godine. Dolazi iz Župe sv. Ane u Svetoj Jani. Ima mlađu sestru. Završio je srednju ekonomsku školu, nakon koje je upisao i završio stručni studij Sigurnosti i zaštite na radu na Veleučilištu u Karlovcu. Potom je upisao Katolički bogoslovni fakultet i ušao u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi BDM Snježne i u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu.
Mladomisničko geslo: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” (Iv 21, 17)
Datum mlade mise: 22. lipnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Smatram da u mom životu ta odluka nije došla u nekom trenutku života kao nešto iznenadno, već je to bio plod svega čime sam se bavio tijekom čitavog života. Toj odluci pridonijela je Druga Sinoda Zagrebačke nadbiskupije u kojoj sam sudjelovao kao izabrani član i osjetio živo bilo Crkve u kojoj sam i ja do tada služio na različite načine, a tada sam osjetio poticaj da bih trebao opet promisliti o tome je li svećeništvo onaj način služenja na koji me i Gospodin zove.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Bilo je različitih reakcija, nerazumijevanja i radovanja, ali odmakom vremena shvatili su da je to nešto što ne dolazi od čovjeka i na što se ne može utjecati ljudskim faktorom, već prepuštanjem Duhu Svetom da vodi putem na koji nas Bog zove.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Moja formacija bila je izazovno vrijeme u kojem sam trebao sebe u mnogim stvarima ukrotiti i izgraditi te izoštriti osjećaj za svoje talente koje imam i koje mogu i želim dati Crkvi na služenje. Najljepše što bih izdvojio su prijateljstva i druženja s braćom bogoslovima i vrijeme provedeno u tom zajedničkom ozračju, što mi je uvijek poticaj i radost koja me hrani za budućnost, te svakako teološki studij koji je možda najteži dio formacije, ali odmakom čovjek shvati da svaki trud i muka urode dobrim plodom.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski praktikum proveo sam služeći u Župi Blažene Djevice Marije Snježne i Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu – Dubovcu. To iskustvo bilo mi je nešto što me obogatilo i dalo mi pozitivne odgovore na mnoga pitanja koja su me mučila tijekom formacije, a osobito mi je bilo drago vratiti se u grad Karlovac u kojem sam ranije proveo godine studija i sada u jednom drugom obliku ponovo upoznati grad i ljude koji sam znao iz studentskih dana u novom duhovnom obliku. Naučio sam mnogo o svome poslanju i pozivu, a najviše o sebi.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Svoj svećenički život zamišljam kroz služenje Bogu, Crkvi i ljudima gdje god i čemu god me Crkva bude trebala jer jedino je služenje opcija koju i Krist stavlja pred nas svojim primjerom uvijek i do kraja. Najviše se radujem slaviti svete sakramente, osobito euharistiju i pokoru, ali i svemu onome što ću kao svećenik činiti kroz svoje svećeništvo, a najviše strepim da uvijek ostanem vjeran i odan Onome koji me pozvao i poslao, Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Smatram da se svećenički poziv ne može i ne treba prepoznavati u životu kroz neke nadnaravne poticaje što ne isključujem kao opciju, a najbolji recept za prepoznati poziv je kleknuti na koljena pred živoga Boga u Euharistiji i tražiti u svome srcu što On kaže, pa poput Petra odgovoriti: „Kome da idemo, Ti imaš riječi života vječnoga.“
Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Svaki mladić i djevojka koji se dvoume oko odluke za svećeništvo ili posvećeni život već su samom dvojbom na dobrome putu jer promišljaju u svom životu što im Gospodin želi reći i time mu daju prostora da On progovori u njihovim srcima, a ta odluka, koliko god možda bila teška za okolinu kao i za njih same, neće imati ploda ako se neće odazvati i barem pokušati živjeti ono za što smatraju da ih Gospodin zove. Onaj koji uzme križ i težinu poziva, tek kada odluči poći za Kristom moći će osjetiti koja je to radost nositi križ i dati sebe potpuno Gospodinu jer On svaki križ s nama zajedno nosi, s nama je i kada padamo i plačemo, ali itekako i onda kada se radujemo i uspijevamo kroz trnje ovozemnog života doći do cilja koji će svoj puni sjaj dobiti u vječnosti.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
