Objavljeno: 02.07.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Ivan Čus
Ivan Čus rođen je 13. siječnja 1995. godine u Zagrebu. Od rođenja živi na području župe sv. Nikole Tavelića u Kustošiji. Dolazi iz obitelji u kojoj je odrastao zajedno sa svoja tri brata s kojima je od malena bio ministrant u župi. Osnovnu školu završio je u Kustošiji te nakon nje upisao srednju Elektrotehničku školu. Po završetku srednje škole upisao je Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu. Na fakultetu je završio preddiplomski studij i jednu godinu diplomskog studija nakon koje se, nakon višegodišnjeg promišljanja, odlučio odazvati Božjem pozivu i ući u svećeničku formaciju. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati i Župi sv. Jeronima u Zagrebu.
Mladomisničko geslo: “Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni!” (Ps 51)
Datum mlade mise: 6. srpnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
U mladosti, često sam se bojao uopće promišljati o svećeničkom životu. Vidio sam neke tragove Božjeg poziva, ali sam se uvjeravao da to nije za mene i mislio da tako ne želim živjeti. Imao sam za svoju budućnost drugačije vizije, želje i planove. Kako sam odrastao i sazrijevao počela su mi se nametati važna životna pitanja koja su tražila svoj odgovor. Za svećenički poziv odlučio sam se nakon višegodišnjeg intenzivnog promišljanja za vrijeme prvog studija. U tom promišljanju nisam bio sam, nego sam Bogu zahvalan za duhovno vodstvo koje mi je bilo pruženo od svećenika koji su bili u mojoj župi, a onda kasnije i od svećenika koji je u nadbiskupiji zadužen za pastoral duhovnih zvanja. U našoj zagrebačkoj nadbiskupiji, svim mladićima koji promišljaju o svećeničkom pozivu ponuđen je program pod nazivom “Dođi i vidi”. Ja sam iskoristio tu ponudu te sam se unutar tog programa susreo s važnim životnim pitanjima na koja sam odgovore tražio molitvom, razmatranjem Božje riječi i refleksijom na vlastiti život. Spoznao sam da u mom životu ima mnogo tragova koji me upućuju na to da me Bog poziva da svoj život posvetim Crkvi kao svećenik. Kako sam sazrijevao kao osoba i kao vjernik počeo sam preuzimati odgovornost, donositi važne odluke za svoj život. Tako sam sa svoje dvadeset i četiri godine odlučio pristupiti u svećeničku formaciju.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Prije donošenja odluke imao sam mali broj ljudi s kojima sam pričao o tome. Prijatelji su reagirali ohrabrujuće. U obitelji sam od malena imao slobodu u odabiru životnog puta. U obitelji nisu imali neke istaknute reakcije, ali su mi svoju podršku pokazivali na svoje načine. Nikada s članovima obitelji nisam razgovarao o svećeništvu, ali se sjećam kada sam mami priopćio odluku, ona je rekla: “Ma, ja sam mislila da ćeš ti i prije otići.”
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Formacija u bogosloviji je za mene bila jako zahtjevna, ali smatram da takva i treba biti. Ulazak u formaciju u bogosloviji je radikalna promjena u životu. To je vrijeme u kojem se susrećeš s vlastitim slabostima i ograničenjima na kojima moraš raditi inače nećeš opstati. Neki mudri ljudi kažu da je formacija vrijeme pustinje koje te mora izbaciti iz udobnosti i polako slomiti kako bi te onda Bog opet mogao sastaviti onako kako te od početka zamislio, a sve je to potrebno da bi mogao vršiti svećeničku službu. Ja sam se u to sam uvjerio i smatram da je to najteži segment formacije, ali svakako i najveće milosti dolaze u tom procesu. Kao najljepši dio formacije izdvojio bi sklapanje novih poznanstava i prijateljstava.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Po odluci zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše poslan sam na vršenje đakonskog praktikuma u službi odgojitelja u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati. Dobio sam i drugu službu, pastoralnog pomoćnika u župi sv. Jeronima u Zagrebu. Za mene je to bilo jako dobro iskustvo. Po tim službama primio sam tolike milosti i radosti, stoga često Bogu zahvaljujem jer se ne smatram da sam to zaslužio. Zahvaljujem Bogu najviše na tome što moj trud i napor nagrađuje popratnim unutarnjim zadovoljstvom koje me ispunjava i daje poticaj da djelujem i dalje. Kroz praktikum sam naučio da Bog svojim znakovima prati one koji se pouzdaju u njega i služe mu. Također sam naučio da je potrebna velika disciplina i životna posloženost u svećeničkom životu kako bih mogao odoljeti svim naporima i zahtjevima službe.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Nisam čovjek koji živi od maštanja tako da ne zamišljam previše buduću službu. Želim raditi i živjeti u punini ono što imam danas. Radujem se susretima s ljudima, novim poznanstvima, propovijedanju, naviještanju ljepote kršćanskog života ljudima kojima je njihova vjera postala samo usputna stvar.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu? Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Tu nema jednostavnog recepta, svatko od nas ima svoj put kojim ga Bog vodi. Da bi prepoznao kuda te Bog vodi najprije moraš biti u molitvenom odnosu s Njime. Život možeš živjeti kao vjernik koji nije u odnosu s Bogom, nego je samodostatan i sve pokušava riješiti sam. S druge strane, svoju vjeru možeš živjeti tako da pokušavaš vidjeti svoj život Božjim očima u kojima svaki događaj u životu ima svoj smisao i vodi prema krajnjem smislu, a to je jedinstvo s Njime. Onome tko tako živi svoju vjeru Bog će ga voditi prema otkrivanju poziva. Poručio bih mladima da ne očekuju apsolutnu sigurnost u životu da bi donosili odluke. Bog nas često vodi u nepoznato kao Abrahama, ali daje i obećanje na tom putu da nas vodi prema nečemu dobrom i lijepom. Potrebno je pratiti Božje tragove u životu i promišljati ih u molitvi. Važno je ne dopustiti da te zli onesposobi nametanjem različitih strahova u životu čime te želi odvući od vršenja Božje volje. Prepoznati te strahove koje svatko od nas nosi i prikazati ih Bogu da u njima on daje hrabrosti za djelovanje unatoč strahu.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
