Objavljeno: 09.07.2025.
Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati.
Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Franjo Pištelek
Franjo Pištelek rođen je 15. ožujka 2000. godine u Zagrebu. Dolazi iz velike obitelji koju uz roditelje čine dvojica braće i četiri sestre. Od rođenja živi na području Župe sv. Pavla apostola u Retkovcu. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 19. listopada 2024. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi Presvetog Trojstva u Prečkom.
Mladomisničko geslo: “A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!” (Lk 20, 38)
Datum mlade mise: 13. srpnja 2025.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Što se tiče moga poziva valja spomenuti da sam još kao trinaestogodišnjak redovito išao na misu i klanjanja u crkvi. Na jednom takvom tjednom klanjanju 2013. godine redovito se razmatralo nad Lukinim evanđeljem u kojem se čitalo kako Isus izabire apostole i druge učenike pa ih onda šalje dva po dva propovijedati Radosnu vijest. Na jednom takvom klanjanju osjetio sam Božji poziv koji mi je rekao da ostavim sve svjetovno i da mu se posvetim. To je bila nekako prekretnica. O tome, naravno, nikome ništa nisam spominjao osim svome duhovniku isusovcu p. Izidoru Jedvaju s kojim sam se redovito viđao na duhovnim razgovorima. Tako sam i na nagovor župnog vikara vlč. Renata Belčića upisao i Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj. Sve je nekako bilo redovito. Kada sam bio maturant pohađao sam jedan program kod vlč. Jakova Rađe ,,Dođi i vidi” koji mi je također puno pomogao u razlučivanju i prepoznavanju duhovnog poziva. Gospodin je nastavio potvrđivati poziv i drugim znakovima. U sklopu tog programa prvi sam put bio na duhovnim vježbama u šutnji koje su mi pomogle pod vodstvom Duha Svetoga donijeti odluku o ulasku u Bogosloviju.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Obitelj i prijatelji uvijek su mi bili velika potpora i bilo im je jako drago pratiti me u mojim životnim odlukama. Kad su čuli moju odluku o svećeničkom poslanju oni nisu bili iznenađeni, nekako su to očekivali iako o tome nisam puno prije odlaska u Bogosloviju govorio, ali bili su dirnuti. Obitelj je u početku bila tužna zato što idem od kuće, ali ubrzo su se naviknuli.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Dosadašnja formacija bila je neponovljivo vrijeme moga izgrađivanja kao čovjeka, vjernika, učenika i budućeg pastira. Tijekom formacije pozvani smo urediti svoj život na vlastito spasenje i spasenje drugih kojima nas Bog šalje, odnosno postati uravnotežena osoba koja će pomiriti s jedne strane svoje talente, snage i darove s krhkošću i slabošću s druge strane. Iz Bogoslovije nosim predivne uspomene kojih je jako puno, poput sklopljenih prijateljstava, zajedničke molitve, druženja itd. Ne bih mogao izdvojiti jednu ili više stvari koje su mi bile teške. Sve što čovjek radi, ako želi da to bude vrijedno i kvalitetno, onda je teško jer iziskuje trud, napor i odricanje od sebe.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Proteklu pastoralnu godinu proveo sam u Župi Presvetoga Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko pod vodstvom župnika mentora vlč. Tomislava Šaguda. Vrijeme provedeno u župi za mene je bilo iznimno dragocjeno i blagoslovljeno. Kada sam došao u župu nakon đakonskog ređenja sve mi je bilo novo, jedan novi ambijent gdje ću služiti i učiti. Privikao sam se, gospodin župnik i zajednica lijepo su me prihvatili, aktivno sam sudjelovao u životu župe, upoznao sam nove ljude i u tim smo se susretima međusobno izgrađivali. Jako puno sam naučio o slavljenju sakramenata, naviještanju riječi, vođenju zajednice. Unatoč tome, sve je ovo samo početak jer čovjek uči dok je živ.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Iz dosadašnjeg iskustva svećenički život promatram kao oblik služenja za proslavu Boga i spasenje ljudi. Svećeništvo nije onaj krajnji cilj života. Svećeništvo je sredstvo služenja, a konačni je čovjekov cilj onaj preobraženi život u jedinstvu duše i uskrslog tijela u zajedništvu jednog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Prema tome i svećeništvo treba biti usmjereno prema tome cilju. Radujem se svećeništvu koje je neizmjeran Božji dar, ponajviše slavlju sakramenata ispovijedi i euharistije. Ne bih rekao da od nečega strepim ili da se nečega bojim. Mislim da je dobar onaj osjećaj strahopoštovanja prema Bogu i Božjim darovima iz kojega onda proizlazi zabrinutost hoće li postojati raskorak između Božjeg povjerenja i razine moga odgovora.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Vjera nije nešto suprotno razumu. Tako i duhovni poziv nije suprotan razumu. Bog zove određenog čovjeka po imenu na određeno poslanje i ljubavi i kada poziva on daje znakove po kojima ga možemo prepoznati u svome životu. Smatram da je najpotrebnije biti otvoren poticajima Duha Svetoga i Božjim nadahnućima. Sveti je papa Pavao VI. rekao da se poziv mjeri odgovorom, Bog je onaj koji poziva čovjeka, a čovjek se može i ne odazvati, ostati ravnodušan, odbaciti poziv, a može ga i prihvatiti. Zato je bitno i kako mi odgovaramo na Božji poziv.
Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Probajte određeno vrijeme ozbiljno posvetiti ovoj odluci i ovom stilu života u razlučivanju. Nemojte olako prijeći preko ovoga. Možda imate puno strahova, svoja očekivanja, planove, ali dopustite da vas Bog iznenadi. Molite Boga da vam pomogne otkriti vaše poslanje u ovome svijetu jer ćete jedino tada biti uistinu radosni.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
