Objavljeno: 21.09.2025.
Dvadeset peta nedjelja k. g. – C
Vrbnik, 21. rujna 2025.
Am 8,4-7; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13
Dana 21. rujna 1997., opraštajući se od Krčke biskupije, novoimenovani zagrebački nadbiskup Josip ovako je uskliknuo: “Kao sin naših dragih kvarnerskih otoka, koje okružuje lijepo plavo Jadransko more, ovdje sam rastao, odavde sam krenuo prema svećeništvu, ovdje sam zaređen za svećenika i biskupa. Tu su moji korijeni. Tu sam doma.”
Pa dragi kardinale Josipe, zlatomisniče, dobrodošli u svoju Krčku biskupiju, među svoje, u svoj Vrbnik nad morem, visoku planinu, kako kaže pučka pjesma, dobrodošli doma!
Želim pozdraviti među nama gospodina nadbiskupa, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove. Na poseban način obitelj, rodbinu i prijatelje svečara, kao i sve vas braćo i sestre!
Uzoriti!
Lijepo je što svoju zlatnu misu slavite u svome Vrbniku, na dan svetog Mateja apostola i evanđelista.
Na onaj isti dan kad ste pred 50 godina slavili svoju mladu misu i na isti dan kad ste se 21. rujna 1997. u našoj katedrali oprostili od ove biskupije kao krčki biskup i uputili prema Zagrebu da ondje preuzmete službu zagrebačkog nadbiskupa.
Ona bijela golubica – simbol Duha Svetoga na vašem biskupskom grbu s raširenim krilima iz kojih naviru 10 pera (10 kvarnerskih otoka ove naše Krčke biskupije) otpratila Vas je do Zagreba i vodila nasljedovanjem puta Isusa Krista koji je došao da “Život imaju-mo!”
Hodati s Isusom i za Isusa, to je ono čemu nas Evanđelje uči.
Podsjetimo se da je Isus na putu prema Jeruzalemu. Ide ususret svojoj muci, smrti i uskrsnuću.
Slijedi ga silno mnoštvo koje je oduševljeno njime, ali ono ne zna ono što Isus zna. Mnoštvo ne zna što Isusa čeka na koncu tog puta. Kad bi znalo svi bi se do jednoga razbježali.
Da se to ne bi dogodilo, Isus njih i nas uči mudrom životu. Ako postavimo dobre temelje i ako napravimo dobre odabire moći ćemo se suočiti sa svim izazovima koji stoje pred nama, a koji će se nama otkrivati od dana do dana.
Zato su njegovi zahtjevi radikalni: ne smijemo ništa u svome životu apsolutizirati i ni na jednu obiteljsku, prijateljsku, emocionalnu ili bilo kakvu materijalnu stvar se navezati, jer nas sve to može zarobiti i na koncu upropastiti.
No, budući da mi nismo anđeli i da ne živimo na zemlji anđeoskim životom, nama su potrebne i neke ljudske veze i neka materijalna sigurnost.
U tome se krije i stvarna opasnost po nas, jer se može dogoditi da skliznemo s pravog puta i završimo u provaliji i zato onima koji su se odlučili da će slijediti Isusa, svojim učenicima, Isus danas iznosi jednu prispodobu, kao upozorenje, ako bi se dogodilo, a to se nama često događa, da nas ovaj život ponese, evo prilike i načina kako da se vratimo na pravi put.
Isus je to usporedio s nekim bogatim čovjekom koji je svoja dobra povjerio upravitelju da njima upravlja.
No, on se malo previše zanio i gotovo ga je to koštalo karijere i upravitelj ga poziva na odgovornost: “Priča se o tebi, došlo je do mojih ušiju da si nepošten, evo ti prilike da dokažeš da nije tako.
Tu je, rekli bi prva caka.
Mi smo danas veoma brzi u osudama i presudama. Čim se nešto načulo, treba ga razapeti. Udri po njemu. Jedva smo dočekali da se imamo kime naslađivati. Treba ga odmah suspendirati i uhititi da ne bi ponovio zločin ili utjecao na svjedoke. Tako se to svaki dan vrti po našim medijima.
A ovdje je posve drugačije.
Gospodar ne otpušta svoga upravitelja, kao što bismo mi učinili, već mu daje vremena da sredi stvari. I tu upravitelj ulaže sve od sebe: ne krade više od gospodara, već se odriče vlastitog postotka dobiti – onih 20, 30 ili čak 50% koje su upravitelji dodavali kao proviziju, jer nisu imali fiksnu plaću – i oprašta je dužnicima. On se sada odriče svoje plaće i zarade, odnosno oprašta dužnicima ono što je on uzimao od njih sebi za plaću.
Tako se računi poravnavaju: gospodar prima svoje, a upravitelj stječe prijatelje i sigurnu budućnost. Zbog toga gospodar hvali njegovu inteligenciju: ne njegovu nepoštenu lukavost, već njegovu sposobnost da krizu pretvori u priliku.
I Isus zaključuje: “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara” (Lk 16, 13).
Nije moguće jednako pošteno služiti dvojici gospodara koliko god bi oni mogli biti slični, jer svatko od nas je ipak jako različit.
A ako nije moguće jednako vjerno i pošteno služiti dvojici koja su slična, kad je riječ o materijalnim dobrima, onda nikako nije moguće služiti dvojici gospodara koji su potpuno različiti i međusobno suprotstavljeni, kao što su Bog i Mamona, Bog i bogatstvo.
Radi se o dvije potpuno nepomirljive, suprotstavljene logike. Bogatstvo zgrće, Bog razgrće. Bogatstvo skuplja sebi, Bog daje od sebe. Bogatstvo gomila, a Bog ne samo da daje od sebe, nego daje sebe.
Bogatstvo je, zapravo, u svojoj biti ateističko: daje vam iluziju da vam Bog više nije potreban, i to tako što vas uvjeri da je ono bog.
Bogatstvo se postavi tako da zaslijepi čovjeka i on više ne vidi Boga nego na njegovom mjestu vidi bogatstvo i počinje se tom bogatstvu klanjati i njemu služiti.
Bogatstvo postaje njegov gospodar, a gospodar – čovjek postaje njegov sluga. Zamijenili su uloge na propast čovjeku.
Ne možemo bez nekog bogatstva, bez nekog imetka, jer mi još ne živimo anđeoski život.
Potrebno nam je i materijalno, ali pri stjecanju bogatstva uvijek bi se trebalo sve više i čvršće držati Boga kako nas ono ne bi zaslijepilo i odvelo u propast, nego da i preko materijalnoga možemo sebi raj otvoriti, na vrlo jednostavan način: što više imaš, to više daj. Što si više stekao, to više budi milosrdan.
Na taj način ćeš se osloboditi svoga egoizma, i steći prijatelje.
Ima još jedna pouka iz ovog evanđelja: kriza ili nevolja u koju se može upasti ili koja ti se može dogoditi, može biti prilika za nešto novo, za novi način života, obraćenje.
I treća pouka: Prispodoba nas podsjeća da sve pripada Bogu, a mi smo samo upravitelji.
Jednog dana bit ćemo pozvani da položimo račun.
Ali poput ovog gospodara, i Bog nama daje vrijeme i priliku da se iskupimo, da sredimo stvari.
A najbolji način da se to postigne nije u gomilanju, nego u davanju; ne u zatvaranju, nego u međusobnom povezivanju; ne u služenju dvojici gospodara, nego u odabiru Jedinoga koji nas čini slobodnima.
U konačnici, neće biti presudna dobra koja smo stekli, nego prijatelji koje smo zadobili, i ljude čija smo srca uzdigli.
Moglo bi se reći da je tajna dobrog upravljanja u: odvažnosti, riskiranju i davanju, a to je ostvarivo ako smo gladni u činjenju dobra i u ljubavi kojoj je uzor sam Gospodin čiji će pravorijek biti najvažniji, a mi nastavljamo živjeti u nadi da ćemo jednoć dobiti pohvalu od njega za ono što smo bili i što smo činili.
Budući da je riječ Božja upućena svima nama i da se u njoj možemo i trebamo pronaći u svakoj prilici i stanju u kojem se nalazimo, vjerujem da ona ima nešto reći i nama koji smo danas ovdje da obilježimo i proslavimo pedeset godina svećeničkog života našeg kardinala Josipa Bozanića.
Za one koji su dočekali zlatni jubilej još nije vrijeme da polože Bogu račun o svome upravljanju, ali je dobra prilika i milost Božja da se može sagledati svoj život. Osvrnuti se na njega.
Nalazimo se u jubilejskoj godini. Možemo reći da je svećenički jubilej, jubilej u jubileju. Dvostruko slavlje.
Bog daje milosno vrijeme cijelom svijetu, a onom tko slavi i svoj osobni jubilej, još ga više mazi svojom milošću.
Zato je, uzoriti gospodine kardinale, ova zlatna misa prije svega zahvala Gospodinu Bogu koji je kroz pedeset godina vašeg svećeništva bio uz vas.
Sigurno sa sveti Pavlom apostolom možete reći: “Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi” (2 Tim 4,17) oni kojima sam bio poslan kroz ovih pedeset godina, a to su mnogobrojni.
Dvije trećine svoga svećeničkog vijeka (1989.) služili ste Bogu i Crkvi kao krčki biskup i kao zagrebački nadbiskup i samo Bog zna do koga je sve doprla vaša riječ i do koga će sve doći, jer zahvaljujući suvremenim sredstvima naša riječ praktički postaje vječna. Govorit će i kad nas ne bude.
Nitko od nas svećenika nije dovoljno svjestan, da primajući sveti red prezbiterata sam Isus Krist nas postavlja upraviteljima najvećeg bogatstva na ovome svijetu, a to su ljudi, Božji narod.
Sam Bog nam daje najveće blago ovog svijeta, a to je čovjek koji je stvoren na sliku Božju.
Nama se povjerava da se kao mudri upravitelji brinemo da ta slika ne potamni u svijetu, da se ne izgubi, da ju čuvamo kao dragocjenost, jer ćemo jednoć od Gospodara biti pitani za nju.
Pred svećenikom je velika odgovornost, a pred biskupom još veća.
Živimo u vremenu kad ljudi one koji su na isturenom mjestu niti odviše poštuju, niti se pokušavaju staviti u njihovu kožu, nego što su na višem položaju to više postaju predmetom izrugivanja, napadanja, lažnih izmišljanja.
Postali smo kao predmet na kojem svatko može iskaliti svoje nezadovoljstvo i svoje frustracije, kako bi njemu bilo lakše, a da se pri tom ne pita kako je onome po kome se lupa?
Kako onda provesti u svome životu tajnu dobrog upravljanja i dobrog upravitelja, kojega karakteriziraju: odvažnost, riskantnost i velikodušnost?
Dragi kardinale Josipe, nije na nama ni na meni da prosuđujemo ono što je Bog zadržao za sebe, ali možemo prema našim ljudskim prosudbama reći da vama kroz ovih 50 godina svećeničke službe nije manjkalo odvažnosti.
Da ste odvažno svjedočili za Gospodina i onda kad ste unaprijed znali da to svjedočenje neće biti od svih dobronamjerno primljeno niti odobravano, ali ste bili svjesni da poput proroka morate reći ono što vam Gospodin nalaže i što se od vaše službe očekuje.
U našem narodu je duboko ukorijenjena svijest da ono što govori zagrebački nadbiskup, da je to glas Crkve u Hrvata. To je baština koju nam je na posebni način ostavio blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić.
Vi ste nastojali tu baštinu pod svaku cijenu očuvati, a time ste ulazili i u velike rizike, jer čovjek je uvijek veliki rizik.
Riskantno je materijalnim dobrima upravljati i na ispravan način se njima služiti, a još je riskantnije i odgovornije čovjeku vjerovati, u njega nade polagati, s njime računati, jer čovjek je samo čovjek.
Raditi s ljudima uvijek je rizik i cijena je visoka.
Ali se ne možemo odmaknuti od tog čovjeka, jer smo i mi samo ljudi, i jer nam ih je Gospodin dao da im služimo i da ih ne izgubimo.
Vjerujemo da ste svoju svećeničku i biskupsku službu vršili velikodušno i da se niste štedjeli. Dali ste najviše što ste imali, a to je samoga sebe i na taj ste način ostvarili svoje biskupsko geslo: “Da život imaju!”
Uložili ste i darovali svoj život Isusu Kristu, kako bi ga on preko vas mogao darivati drugima.
Mi kao mala biskupija i ovaj grad koji je također mali sretni smo i ponosni što je iz ove naše sredine Gospodin podigao vas i postavio vas kao svjetionik našem narodu, te tako potvrdio njegovo načelo da je ono što je u ljudskim očima malo u Bogu je veliku.
Dok danas zahvaljujemo Gospodinu Bogu za vaš svećenički život, molimo i zagovor vaših časnih predšasnika; velikih svetih i znakovitih biskupa: u Krku sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića i zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca. Dragi Zlatomisniče, čestitam! Amen.
