Zagrebačka nadbiskupija – Homilija kardinala Bozanića na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata

 
Drage sestre i braćo Zagrepčani, dragi hodočasnici! 

1. Neka mir Gospodina našega Isusa Krista, uskrsloga i živoga među nama, upravlja našim srcima (usp. Kol 3, 15). Nalazimo se u vazmenom vremenu, nakon proslave svetkovine Uzašašća Gospodinova, kojom nas Krist, naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6), otvara i usmjerava prema glavnom cilju našega života: vječnom životu s Njime, u zajedništvu Presvetoga Trojstva, s Presvetom Bogorodicom Marijom, sa svecima i ugodnicima Božjim, s našim dragima koji su nam prethodili na tom putu, s velikim mnoštvom koje nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena, puka i jezika (usp., Otk 7,9).

Sve to živimo u godini Jubileja, koju nam je ostavio kao dar i zadatak papa Franjo, da budemo hodočasnici nade prema novomu svijetu, jer se „milost Jubileja zapravo stječe polaskom na putovanje i napredovanjem prema Bogu u vjeri, nadi i ljubavi“ (Pavao VI., Apostolska pobudnica Gaudate in Domino, 9. svibnja 1975., VII.).

Dragi vjernici, danas smo okupljeni na Trgu pred Stepinčevom katedralom. Želimo i mi sada biti jednodušni i postojani u molitvi, poput nastajuće Crkve u Jeruzalemu, sabrane u gornjoj sobi, s apostolima, s njima pridruženom braćom i sestrama po vjeri te s Marijom, Isusovom i našom Majkom (usp. Dj 1, 12-14).

2. Radostan sam što smo ovdje u ovom lijepom zajedništvu pogleda, molitava i vapaja upravljenih prema dragom Liku Majke Božje od Kamenitih vrata, slaveći svetkovinu naše Zaštitnice i Čuvarice grada Zagreba.

Upravo na današnji dan, 31. svibnja 1991. godine, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, tadašnji zagrebački nadbiskup, u svečanoj Euharistiji, slavljenoj na trgu podno južnog portala drevne crkve sv. Marka, u prisutnosti mnoštva pobožnih vjernika te najviših predstavnika hrvatskoga glavnog grada Zagreba, izvršio je vjernički čin kojim je Majku Božju s naslovom „od Kamenitih vrata“ proglasio Zaštitnicom i Čuvaricom našega Grada.

Naš Sluga Božji učinio je to ovim riječima:

„Presveta Bogorodice, (…) srcem ispunjenim pouzdanjem i pobožnošću prema Tebi, Milosti Puna, mi te danas svečano izabiremo, potvrđujemo i proglašujemo Zaštitnicom grada Zagreba, glavnog grada suverene Republike Hrvatske. Tvoj naslov: Majka Božja od Kamenitih vrata ili Gospa Zagrebačka bit će naslov Zaštitnice, Čuvarice i Vratarice hrvatske Metropole“ (SVZN (1991.) str. 75.).

 
3. Sluga Božji kardinal Kuharić učinio je to u povodu 260. obljetnice u požaru čudesno sačuvana Lika Majke Božje od Kamenitih vrata. Dobro je spomenuti se tog prošlog događaja i znaka koji nam je ostavljen u baštinu. Spomen, odnosno memorija, bitan je čin u živom organizmu zajednice, kako Crkve, tako i naroda. Spomen ne svraća pozornost samo na prošlost, on hrani sadašnjost i usmjerava nas prema budućnosti. Bez spomena blijedi usmjerenost na putu u sadašnjosti i gubi se smjer prema zadanom cilju.

Stoga je vrijedno prisjetiti se događaja koji se dogodio u povijesnoj jezgri Zagreba, zvanog Grič ili Gradec. Naime, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV., nakon što je svladana tatarska provala, Zlatnom bulom, danom u Virovitici 21. studenoga 1242. godine, proglasio je Gradec ili Grič slobodnim kraljevskim gradom i dao mu punu autonomiju. Da bi se građani obranili od sličnih napada, podigli su oko Gradeca bedeme s gradskim vratima među kojima su bila i vrata zvana Kamenita. Naknadno je nad Kamenitim vratima sagrađena i kula. Tada su dva povijesna središta Zagreba, Gradec i Kaptol u ondašnjem sustavu bile dvije zasebne upravne jedinice. Međutim, od XVI. stoljeća za obje sastavnice počinje se upotrebljavati zajednički naziv Zagreb. Od tada se Zagreb smatra i glavnim gradom Hrvatske i Slavonije, što je u Hrvatskom saboru posebno naglašeno 1557. godine.

Kuće na Gradecu, kao i na Kaptolu, bile su tada građene uglavnom od drva i pokrivene drvenim daščicama, tzv. „šindrom“, pa su često harali požari i nanosili štete građanima. Tako je u noći između 30. i 31. svibnja 1731. godine buknuo razoran požar koji je uništio puno kuća i na Griču i na Kaptolu.

U svojoj povjesnici „Annuae“, zabilježio je to suvremenik događaja zagrebački kanonik Baltazar Adam Krčelić. U svojim zapisima Krčelić kaže:

„Kod toga se požara dogodio spomena vrijedan događaj: posred plamena ostala je neoštećena slika Blažene Djevice Marije koja se sada, zaslugom pobožne udovice nekog Modlara, štuje pod svodom gradskih vrata. Ta je slika prije stajala povrh gradskih vrata. Posred plamena, čak i pepela, pošto joj je potpuno izgorio okvir, nađena je čitava i neoštećena te je trećega dana izvučena iz pepela“ (Damjan Damjanović, Majka Božja Kamenita, Zagreb 1981., str. 18.).

Zacijelo je gradska uprava odmah poduzela potrebne mjere kako bi se Kamenita vrata nakon požara osposobila da bi se kroz njih mogao odvijati redoviti promet, a spomenuta udovica Modlar u njih je smjestila Gospinu slikom u barokni oltar, koja je od toga vremena, po dubokom uvjerenju pobožnoga puka, smatrana čudotvornom (usp., isto, str. 21).

Slika Majke Božje je godine 1929. bila podvrgnuta pomnom ispitivanju stručne komisije koja je ustanovila da je slika bila zahvaćena vatrom, ali samo u donjem dijelu. Pokusom je utvrđeno da je slika od zapaljivog materijala, ulje na platnu (usp., isto, str. 21).

U vrijeme požara, kad je milosna slika Majke Božje od Kamenitih vrata na čudesan način sačuvana, na zagrebačkoj katedri bio je zagrebački biskup Juraj Branjug (1723.-1747.). O dvjestotoj obljetnici tog čudesnog događaja zagrebački nadbiskup Antun Bauer svečano je okrunio ovu milosnu sliku (31. svibnja 1931.). O dvjesto pedesetoj obljetnici slavlje je predvodio (8. rujna 1981. godine) prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper i tom je prigodom Majku Božju od Kamenitih vrata, zbog posebnosti svetišta, oslovio: „Gospa Zagrebačka“.

4. Majka Božja od Kamenitih vrata ima osobitu draž i privlačnost. Već i sam naziv Majka Božja od Kamenitih vrata govori o vratima. A vrata znače: ulazak i izlazak, odlazak i povratak, susret i rastanak. To je svetište na prolazu i uvijek otvoreno i po danu i po noći. Živo je tijekom cijele godine, po lijepom i ružnom vremenu. Uvijek netko prolazi, zastaje, moli, pali svijeću…

Nema dana ni sata da se ljudi ne zaustave pred čudotvornom slikom. Tu nema mnoštva hodočasnika, ali molitva je uvijek prisutna. Prolaze djeca, mladi i starije osobe, žene i muškarci, radnici i službenici, učitelji i đaci, bolesni i zdravi… Ostavljaju svoj zaufani znak: misao, molitvu, vapaj, svijeću. Kamenitim vratima rado navraćaju đaci i studenti. Stoga je otac Bonaventura Duda znao reći da bi se Gospa od Kamenitih vrata mogla nazvati i Majka Božja Studentska. A naše Sestre milosrdnice, revne čuvarice svetišta, znaju mnoge sudbine i mnoga uslišanja.

5. Braćo i sestre, danas po trideset i peti put, to će reći trideset i pet godina ovu svetkovinu slavimo zazivajući Majku Božju od Kamenitih vrata kao Zaštitnicu grada Zagreba. To je slavlje bilo uključeno u pripravu vanjske proslave jubileja 1994. godine, to jest crkvene proslave 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije i prvog poznatog pisanog spomena imena Zagreba. Priprava je bila ispunjena molitvenim, pokorničkim i obnoviteljskim sadržajem s nakanama za obraćenje i mir u našoj Domovini. Stoga smijemo reći da je ta odluka niknula ne samo iz suočavanja s tada (1991.) započetim ratom protiv Hrvatske nego poglavito iz iznimno dubokoga prožimanja Zagreba i prisutnosti Blažene Djevice Marije u njemu. Kao što je to vidljivo u nekim drugim europskim gradovima, i mi svoj Zagreb smijemo prepoznati i zvati ‘Marijinim gradom’ (Civitas Mariae).

Taj je zaključak lako objasniti, ako se samo pomisli na svetište „Najvjernije Majke i Odvjetnice Hrvatske“ u Remetama, ili Gospu Stenjevačku, ili ako se pogleda broj crkava, kapela, likova Blažene Djevice Marije postavljenih i, usuđujem se reći, posijanih u zagrebačkim kvartovima, na trgovima i ulicama, na pročeljima i u parkovima. Ta je prisutnost utkana u Zagreb i neodvojiva je od njegova identiteta.

Zanimljivo je primijetiti da se u svakome zagrebačkom dekanatu nalazi barem jedna župa koja za naslovnika ima Blaženu Djevicu Mariju. To smijemo proširiti primjećujući da to vrijedi i za cijelu Zagrebačku nadbiskupiju sa srcem i duhovnim središtem Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. Svaki dekanat ima ili župnu crkvu, svetište ili proštenište s imenom naše nebeske Majke. To vrijedi i za čitavu našu Domovinu koja je bogata takvim duhovnim oazama. Iskustvo potvrđuje da se u Marijinim svetištima najviše moli, ispovijeda i slavi Euharistija: po Mariji k Isusu!

Sveti papa Ivan Pavao II. ostavio nam je lijepo svjedočanstvo o našem odnosu prema Isusovoj Majci. Po povratku s drugog pohoda Hrvatskoj, kada je u Mariji Bistrici proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca i pohodio Split i Solin, u osvrtu na taj apostolski pohod prigodom generalne audijencije u Rimu rekao je: „Ovo je vrlo značajna činjenica. Naime, kada se jedan narod suoči s trenucima muke i križa, vrlo snažno, kao ni u jednoj drugoj zgodi, osjeti povezanost s Kristovom Majkom te mu ona postaje znak nade i utjehe. Tako je bilo u mojoj domovini Poljskoj, tako je bilo i u Hrvatskoj i u svakoj drugoj kršćanskoj naciji koja je bila izložena teškim povijesnim iskušenjima“ (Ivan Pavao II., Bit ćete mi svjedoci, KS, str. 54.).

6. Stoga smijemo ustvrditi da je hrvatska kršćanska pobožnost izrazito marijanska i da je Zagreb marijanski grad! U vremenu kada se s raznih strana propituju sastavnice identiteta ukorijenjenih u prošlosti i pokušavaju uspostaviti i oblikovati nove, razvidni su odmaci od nosivih uporišta koja ne bi smjela biti zanemarena. Redovito zajednice ljudi, države, gradovi i mjesta na svojim grbovima i stjegovima ističu znakovne sažetke onoga što ih obilježava, po čemu jesu ili žele biti prepoznatljivi.

Ta me činjenica potaknula da kao vjernik, kao katolik, dublje promotrim grb grada Zagreba koji može biti gledan u raznim vidicima i čitan s raznih polazišta. Na ovaj dan euharistijskim slavljem i pobožnošću u jedno povezujemo cijeli Zagreb, a to činimo osobito zavjetnom procesijom od naše katedrale do Kamenitih vrata, do Gornjega grada.

Upravo je na zidu crkve sv. Marka ostao vidljivim prvi znani kameni grb zagrebačkoga Gradeca (iz 1499.), a zatim i cijeloga Zagreba. Na njemu je, nekada na crvenoj, a sada na plavoj pozadini, istaknut utvrđeni grad s trima kulama otvorenih zlatnih vrata; grad leži na zelenome brežuljku, a ponad njega se s jedne strane nalazi zvijezda, a s druge mjesec. U tim istaknutim simbolima zagrebačkoga grba svaki čovjek može prepoznati neko njemu važno značenje, neku vrjednotu, čežnju ili nadu.

Meni je drago zagrebački grb razmatrati u svjetlu kršćanskoga otajstva s marijanskim karakteristikama. Svaka sastavnica grba poveziva je s Marijom, štoviše s Majkom Božjom od Kamenitih vrata. Najveći dio grba zauzima prikaz utvrđenoga grada kojemu su u središtu otvorena vrata i to – zlatna vrata. Grad koji pokazuje ljepotu staroga i novoga, koji je i utočište i obrana, i riznica i sigurnost. U Zagrebu je najjasnija slika takvoga grada ostala vidljivom upravo na Kamenitim vratima koja su otvorena i iz kojih u tami žari svjetlo zlatne prisutnosti Bogorodice s Djetetom u naručju, a u kršćanskoj simbolici boja neba je upravo zlatna.

Pritom ne zaboravimo da mi u Litanijama Mariju zazivamo zazivima koji kao da su iznikli iz istoga biblijskog nadahnuća snagom kojega je sastavljan zagrebački grb. Mariju nazivamo: Tornjem Davidovim i Tornjem bjelokosnim; vidimo ju kao: Zlatnu kuću, kao Škrinju zavjetnu i kao Vrata nebeska.

Izravna poveznica je i zvijezda. Mariju zovemo Jutarnjom zvijezdom koja naviješta i donosi Krista. Njega u vjeri ispovijedamo kao: „Svjetlo od svjetla, pravoga Boga i pravoga čovjeka“; on je Svjetlo koje je nadvladalo tamu grijeha, zla i smrti.

7. Draga braćo i sestre, Marija je s poniznošću i radošću prihvatila Božju Riječ, zagledana u dar vječnosti koji se daruje svijetu u Božjemu Sinu. Noseći Bogočovjeka u svome srcu i tijelu žurno je krenula na put, da bi bila zajedno sa svojom rođakinjom u istoj Božjoj ljubavi koja vraća nadu i otvara nezamislive prostore života.

Susret je to dviju žena u blagoslovljenom stanju, dviju trudnica, dviju rođakinja. Elizabeta blagoslivlja Mariju koja dolazi kao putujući tabernakul noseći Isusa, a Marija pjeva njezin hvalospjev pun divljenja i zahvalnosti Bogu.

Ovdje, ispred naše prvostolnice na oltaru na liku Majke Božje od Kamenitih vrata prikazana je Marija koja pridržava dijete Isusa koji ima raširene ruke. Tu je i mjesec koji gubi snagu, opadajući mjesec, što upućuje na pobijeđene sile zla. A nad nama, na stupu ili pilu, podignut je lik trudne Marije Bezgrješne koja u svome tijelu nosi začeto Dijete, znak nade i utjehe hodočasničkom narodu. Trudna žena je znak nade.

Dragi vjernici, predlažem vam da s ovoga slavlja kao hodočasnici nade prema boljem svijetu ponesemo barem sljedeće dvije molitvene nakane:
a) za obitelji, a to posebno za žene trudnice, te za djevojke i mladiće, žene i muževe, koji sanjaju o tome da postanu majke i očevi;
b) za vozače u prometu, da budu odgovorni i da ih Marijina zaštita uvijek čuva, jer smo svjedoci mnogim smrtima i nesrećama na hrvatskim cestama, posebno među mladima.

Nigdje i nikada ne zaboravimo Mariju, nositeljicu radosne vijesti života. Neka nam Ona uvijek bude Čuvarica na putu.

8. Draga braćo i sestre u Isusu i Mariji, lijepo je vidjeti da su i pape u posljednjim desetljećima na neki način povezani s likom Majke Božje od Kamenitih vrata. Njezin je lik bio na nezaboravnoj misi na zagrebačkom hipodromu koju je predvodio sveti papa Ivana Pavao II. (11. rujna 1994.). Bio je i na povijesnom Trgu bana Jelačića u nezaboravnom trenutku kad je središnji zagrebački Trg nazočnost mladih s papom Benediktom XVI. pretvorila u hram tišine i molitve (4. lipnja 2011.). Stoga se smijemo pitati hoćemo li i s papom Lavom XIV. otvoriti neku novu stranicu te povezanosti.

Upravo na tome tragu, razmišljajući o prvim danima njegove papinske službe, shvatio sam da se otajstvo Marijina pohoda Elizabeti lijepo odražava u riječima koje nam je papa Lav uputio u homiliji euharistijskoga slavlja na početku petrovske službe prije dva tjedna (18. svibnja 2025.). Te su njegove riječi pune marijanske duhovnosti, noseći u sebi sadržaje koje vrijedi i ovdje ponoviti i pamtiti. Rekao nam je:

„Želimo reći svijetu, s poniznošću i radošću: gledajte Krista! Približite mu se! Prihvatite njegovu Riječ koja prosvjetljuje i tješi! Čujte njegov poziv na ljubav kako bismo postali njegova jedinstvena obitelj: u jednome Kristu – jedno smo. To je put kojim trebamo ići zajedno, međusobno, ali i s drugim kršćanskim Crkvama, s onima koji slijede druge religije, s onima koji traže Boga, sa svim ženama i muškarcima dobre volje – kako bismo zajedno izgradili novi svijet u kojem kraljuje mir.“

Riječi pape Lava ispunjene su duhom poniznosti i radosti, takve su kao da ih čujemo iz Marijina srca i usta: Što god vam rekne učinite! (Iv 2, 5), rekla je Marija. A Lav XIV.: Gledajte Krista! Približite mu se! Prihvatite njegovu Riječ! Čujte njegov poziv na ljubav!

Sve to da bismo bili zajedno s Kristom.

I opet se korisno sjetiti da smo ovdje u Zagrebu svoje susrete s papom Benediktom XVI. stavili upravo pod taj slogan: Zajedno u Kristu!, onaj sažetak koji sada papa Lav stavlja pred cijelu Crkvu i svijet.

Potrebni su nam ti sažetci na koje se lakše vraćamo, koji prosvjetljuju i tješe, baš kao i ovaj večerašnji susret koji ohrabruje, jača i pomaže iznova promatrati i biti dionicima Crkve, žive i Kristove, dionicima našega crkvenoga zajedništva i našega Zagreba.

Draga braćo i sestre, dragi Zagrepčani i hodočasnici, hodajmo s Marijom koja je svijetu rodila Spasitelja, da bismo bili i ostali hodočasnici nade koja ne postiđuje.

Amen.