Zagrebačka nadbiskupija – Homilija kardinala Bozanića na misi prigodom 34. Velikogoričkog zavjetnog hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

1. Bistrički hodočasnik sveti papa Ivan Pavao II. ostavio nam je lijepo svjedočanstvo o našem odnosu prema Isusovoj Majci. Po povratku s drugog pohoda Hrvatskoj, kada je u Mariji Bistrici proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca te pohodio Split i Solin, u osvrtu na taj apostolski pohod prigodom generalne audijencije u Rimu, 7. listopada 1998. godine, sveti je Papa rekao:

»Ovo je vrlo značajna činjenica. Naime, kada se jedan narod suoči s trenucima muke i križa, vrlo snažno, kao ni u jednoj drugoj zgodi, osjeti povezanost s Kristovom Majkom te mu ona postaje znak nade i utjehe. Tako je bilo u mojoj domovini Poljskoj, tako je bilo i u Hrvatskoj i u svakoj drugoj kršćanskoj naciji koja je bila izložena teškim povijesnim iskušenjima« (Ivan Pavao II., Bit ćete mi svjedoci, KS, str. 54.).
 
2. Braćo i sestre, ovo 34. velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj svjedoči o vremenu kad su naš narod i naša domovina Hrvatska bili izloženi teškim povijesnim iskušenjima, kada smo se suočavali s trenucima muke i križa, i kada se pobožni puk Velikogorički predvođen mons. Josipom Frkinom, tadašnjim župnikom Župe Navještenja Blažene Djevice Marije, zavjetovao Presvetoj Bogorodici da će hodočastiti u Mariju Bistricu, ako Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja.

Bilo je to na početku Domovinskoga rata. Tada je druga strana, koja nas je napadala, bila jača i vojno nadmoćnija. Kao vjernici znamo da u životu nema slučajnosti. Stoga je obrana i oslobađanje Domovine ne samo plod hrabrosti hrvatskih branitelja, njihove požrtvovnosti, nego i zagovora Blažene Djevice Marije, koja je hrvatskom vjernom puku bila znak nade i utjehe u tim teškim vremenima. To su na poseban način s krunicom u ruci očitovali hrvatski branitelji.
 
3. Hvala Bogu, Velika Gorica, koja je strateški važno područje Hrvatske, bila je očuvana od ratnih razaranja. Stoga ovo hodočašće zahvalnosti koje postaje obilježje velikogoričkog identiteta, vaša je draga obaveza. Naime, zahvalnost je plemenita osobina vjernih ljudi. Drago mi je u ovom slavlju vidjeti nazočnost novoga naraštaja; djevojaka, mladića i djece.

Vi ste, dragi mladi vjernici, baštinici i nositelje obećanja i zavjeta svojih roditelja, baka i djedova, svoje rodbine, prijatelja i susjeda. Vama se povjerava spomen na ta događanja naše nedavne povijesti da ih s ponosom čuvate, poštujete i prenosite. Danas ste došli u svetišta Majke Božje Bistričke da u molitvi i pjesmi, pobožnosti i zahvalnosti, ispunite zavjet velikogorički; da se priključite rijeci hodočasnika koja se tijekom povijest slijeva prema Mariji Bistrici. Ostanite vjerni toj hvalevrijednoj tradiciji i pripadnosti svojoj Katoličkoj Crkvi.

Dragi mladi, sutra u nedjelju, 7. rujna 2025. godine, papa Lav XIV. u Rimu će proglasiti svetim dva mlada vjernika, gotovo možemo reći dva vaša vršnjaka: blaženoga Carla Acutisa, misionara na internetu i blaženoga Pier Giorgia Frassatija, strastvenog planinara. Prije nekoliko tjedana papa Lav je, obraćajući se sportašima, naglasio ulogu sporta u duhovnom životu.

Rekao je: »Nije slučajno što je sport imao važnu ulogu u životu svetaca našega vremena, kako u osobnoj disciplini, tako i kao sredstvo evangelizacije.« Te nastavio »možemo se prisjetiti blaženoga Pier Giorgia Frassatija, zaštitnika sportaša… Njegov jednostavan i svijetao život podsjeća nas da, baš kao što se nitko ne rađa kao prvak u sportu, nitko se ne rađa ni kao svetac. To je svakodnevni trening u ljubavi koji nas približava konačnoj pobjedi (usp. Rim 5, 3-5) i omogućuje nam da doprinesemo izgradnji novoga svijeta« (Homilija, 15. lipnja 2025.).

Dragi mladi vjernici, svako istinsko područje ljudskoga života plodno je za rast prema visinama, sve do svetosti. Novi sveci milenijske generacije neka vam budu uzori i poticaji u svakidašnjem životu.
 
4. Dragi hodočasnici, došli smo danas k Mariji, Isusovoj i našoj Majci, da posvjedočimo privrženost Presvetoj Bogorodici koja se stoljećima očituje kao brižljiva Majka u našem hrvatskom narodu. Tu je privrženost blaženi Alojzije Stepinac na zavjetnom hodočašću grada Zagreba 1940. godine ovako opisao: »Kao crvena nit provlači se kroz našu tisuću tristogodišnju povijest na ovom raskršću dvaju svjetova živa vjera hrvatskoga puka, da nema nigdje boljeg zagovornika kod Boga i pomoćnika u nevoljama nego je Ona, koja je dojila Spasitelja svijeta…«. (J. BATELJA [prir.], Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1934. – 1940.], Zagreb, 2000., str. 420.)

Danas u podnožju bistričke Kalvarije, u Crkvi na otvorenom blaženi Alojzije Stepinac, s pijetetom smo slušali kratki evanđeoski odlomak koji govori o Mariji podno križa. Uz križ Isusov stajale su njegova Majka, zatim sestra njegove Majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena. Marija u tom bremenitom trenutku nije bila sama. Tu su neke žene i Učenik koga je Isus ljubio.

Podno križa je tišina. Marija šuti. Jezik križa je jezik tišine. Marija šuti u Lukinom evanđelju u trenutku Isusova rođenja u Betlehemu, a šuti i u Ivanovom evanđelju u trenutku Isusove smrti na Kalvariji.

Ako je Marija bila na kušnji, kao što je Isus bio u pustinji, to se prije svega dogodilo pod križem. Bila je to duboka i bolna kušnja, jer Isus je bio u pitanju, a ona je njegova majka. Vjerovala je u obećanja, vjerovala je da je Isus Sin Božji, Mesija. Znala je: ako Isus zamoli Oca nebeskoga da će mu poslati više od dvanaest legija anđela. Oslobodivši se križa, oslobodio bi i nju od njezine duboke boli.

Ali Isus ne čini ništa u tom vidu. A Marije ne viče: »Siđi s križa, spasi sebe i mene!«. Više čak i ne pita: »Sine zašto si nam to učinio?«, kao što je učinila kad ga je pronašla u hramu (usp. Lk 2,48). Čula je Marija podno križa Isusove riječi: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34). Shvatila je što Otac nebeski traži i od nje. Marija je oprostila.
 
5. Naime, Marija nije bila samo blizu Isusova križa, blizu u fizičkom i duhovnom smislu. Marija je bila sjedinjena s Isusovim križem. Bila je u istoj patnji. Postala je prva od onih koji trpe s Kristom. Patila je u svom srcu isto što je Isus patio u tijelu. A tko bi mogao drugačije promišljati, ako se samo pomisli što znači biti majka? Zacijelo se prisjetila Šimunovih riječi »i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca« (Lk 2, 35).

Marija je stajala uz Isusov križ. Ove nam riječi poručuju što treba učiniti. Nije najvažnije stajati uz križ u općenitom smislu. Nego stajati uz Isusov križ. Nije riječ o vlastitom križu, već Isusovom križu. Nije u prvom planu patnja, već prihvaćanje Kristove patnje s vjerom. Marijino najveće postignuće pod križem bilo je prihvaćanje Isusove spasonosne patnje s dubokom vjerom.

U tome je vrelo snage i plodnosti Crkve. Prekrasno je pomisliti da je Crkva rođena pod Isusovim križem u trenutku kada se činilo da je sve propalo. U stvarnosti je Isusov zemaljski put zaključen, ali počinje nova dionica, novi način Isusove prisutnosti.
 
6. Kad Isus vidje Majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče Majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi«. Crkva je rođena pod Križem i ima Mariju za Majku. To je nešto što nikada ne smijemo zaboraviti, jer način na koji je Isus odabrao započeti Crkvu ostat će važećim za sva vremena i bit će mjera Božjeg djelovanja do kraja povijesti.

Stoga Ivanova gesta uzimanja Marije u svoj dom označava dvije stvari: prvo napraviti mjesta za Mariju u svom životu da Isus nastavi djelovati u meni po Mariji; i drugo Crkva uvijek ima u Mariji sliku i utjehu svog konačnoga savršenstva te putokaz i uzor vjere, nade i ljubavi. Svi smo u Crkvi pozvati ugledati se u Mariju. Zato i hodočastimo u Marijina svetišta da u Mariji postanemo bliži jedni drugima i da sebe i svoje preporučimo njezinom nebeskom zagovoru. Svako je svetište popločano nebeskim uslišanjima.

Učenik Ivan uzeo je Mariju u svoj dom. Unesimo, draga braćo i sestre, i mi Mariju u svoje domove u svoj svakodnevni život. Neka u našim kućama uz križ Isusov ima posebno mjesto i lik, slika ili kip Presvete Bogorodice Marija. Neka se pred Marijom u našim obiteljima zajednički moli, napose Marijina krunica. Budite sigurni, blagoslov neće izostati.
 
7. Isus s križa gleda svoju majku i povjerava joj apostola Ivana riječima: »Evo ti sina!« U Ivanu smo predstavljeni svi mi. Brižljivi pogled Isusov svima nama povjerava svoju majku. Danas smo, dragi vjernici, hodočasnici nade koja ne postiđuje da bismo u Svetoj godini ovdje izvršili svoj zavjet i izmolili jubilejski oprost.

Ovdje smo da bismo susreli Marijin pogled jer se u njemu odražava pogled Oca nebeskoga koji ju je učinio Majkom Božjom. U njoj se odražava pogled Njezina Sina koji ju je s križa učinio našom majkom. Tim pogledom danas Marija gleda na nas. Treba nam njezin nježan pogled, njezin majčinski pogled koji nas poznaje bolje od ikoga drugoga, njezin pogled pun suosjećanja i brige.

Marijo, danas ti želimo reći: Majko pogledaj nas. Tvoj pogled nas vodi k Bogu; tvoj pogled je dar dobroga Oca nebeskoga, koji nas čeka na svakom koraku našega putovanja; tvoj pogled je dar Isusa Krista na križu, koji na sebe preuzima naše patnje, naše muke, naš grijeh; tvoj pogled je milovanje Duha Svetoga posvetitelja, čija te je sila osjenila.

Braćo i sestre, da bismo susreli dobroga Boga punog ljubavi, danas joj kažimo: Majko Božja Bistrička pogledaj nas i primi nas.