Objavljeno: 28.05.2025.
Muške redovničke zajednice u Hrvatskoj – stanje i izazovi
28. svibnja 2025.
Na području Republike Hrvatske djeluje 11 redovničkih zajednica sa sjedištem u Hrvatskoj. Od tih 11, njih je šest franjevačkih (iz svih četiriju obedijencija, tj. tri OFM-a i po jedna od OFMConv., OFMCap., TOR), a ostalih pet zajednica jesu dominikanci, isusovci, salezijanci, karmelićani i Družba Duha Svetoga).
Osim tih postoje i predstavnici redovnika koji svoje sjedište imaju izvan Hrvatske: devet različitih redovničkih zajednica: franjevci (Sarajevo i Mostar), zatim dehonijanci, lazaristi, Isusova mala braća, Družba misionara Krvi Kristove, verbiti, monfortanci, palotinci i Sinovi Bezgrješnog Začeća.
Na kraju tu su i predstavnici monaških redova, benediktinci i pavlini. Sve zajedno čine 23 muške redovničke zajednice.
Promatrajući statistiku muških redovničkih zajednica u posljednjih 25 godina, može se primijetiti jedan lagani, ali kontinuirani rast prosječne starosti njihovih članova. S tim je povezan i postupni pad broja novih zvanja kod većine zajednica. Iako taj pad nije tako rapidan i godinama varira, ipak, unatrag 25 godina smanjuje se broj muških redovničkih kandidata te se smanjuje i ukupni broj redovnika. Dovoljno je primijetiti da se u samo posljednjih pet godina broj muških redovnika smanjio za oko 120 članova (npr. 2019. godine bilo je ukupno oko 950 članova, a 2023. godine oko 830 članova).
Međutim, gledajući i uspoređujući tu statistiku s drugim zemljama Europe, možemo reći da je situacija u Hrvatskoj još uvijek dosta dobra, odnosno mnogo bolja nego u njima.
Neki od mogućih razloga za opadanje broja muških redovnika u Hrvatskoj
Kad govorimo o padu broja zvanja – kandidata, možemo primijetiti da za to postoji više uzroka. Prije svega na to utječe jedan opći nacionalni demografski pad, tj. negativni trend nataliteta u cijeloj Hrvatskoj, i to već niz godina.
Drugi bi uzrok bio dosta aktivna sekularizacija koja je prisutna u svim društvenim segmentima, a posebno u medijima. S time je povezan i sljedeći razlog, a to je sve veće materijalno blagostanje i jedan trend, tj. stil života zapadnoga svijeta u kojem se mladi za bilo koji poziv teže odlučuju…
Osim tih spomenutih uzroka koji su više shvaćeni kao vanjski utjecaji, mora se posebno izdvojiti i unutarnji utjecaj, a to je kvaliteta našega redovničkoga života. Sekularizam, individualizam, osrednjost i materijalizam poprilično su se uvukli i u naše redovničke zajednice i oduzele onaj lijepi, evanđeoski zanos i slobodu. Zbog svega toga takve redovničke zajednice malo po malo gube onu iskonsku privlačnost. No, ipak, u mnogim zajednicama ima i lijepih primjera nastojanja oko obnove.
Promocija zvanja i trenutačna situacija redovničkoga pomlatka
U promociji zvanja, kao i apostolatu mladih može se primijetiti da se rad na tom području intenzivirao. Sve se više preispituje što se može bolje, što više i što djelotvornije. Nažalost, znade se dogoditi da se u nekim zajednicama gdje nema dovoljno zvanja podlegne napasti da se kriteriji za primanje u redovništvo dosta spuštaju, a slijedom toga dogodi se da se neki od njih puštaju i na zavjete iako jedva da zadovoljavaju osnovne kriterije. Takvi su onda često opterećenje za cijelu zajednicu i umjesto da je osnaže, oni ju opterete i unazade.
Druga poteškoća koja se sve više primjećuje jest činjenica da je sve teže naći redovnika koji bi bio spreman staviti se na raspolaganje za pastoral zvanja i pastoral mladih. Često je teško pronaći nove katehete i duhovne asistente mladih. Tako se zna dogoditi da se sve prepusti jednoj osobi koja je onda obično karizmatski usmjerena i teško se uklapa u ozračje cijele zajednice. Zbog toga većina redovnika u zajednici na tom području ostaje dosta pasivna, što također nije baš najbolji način promocije zvanja. Ipak, ima lijepih primjera osobnoga i zajedničkoga angažmana, a sve se više radi i na osvješćivanju odgovornosti cijele zajednice u promociji zvanja. Naravno da itekako postoji prostor za napredak, kao i svrhovite molitvene oblike i sadržaje u radu s mladima i potencijalnim kandidatima.
Odgoj – formacija
U formaciji koja zahtijeva svoje vrijeme, rad i trud primjećujemo da nam sve više dolaze krhki mladići s kojima treba dodatno raditi. Prošlo je vrijeme malih sjemeništa. Većinom nam dolaze mladi nakon završenih srednjih škola, pa čak i fakulteta. Oni dolaze najčešće iz obitelji različitih stanja, nerijetko disfunkcionalnih i ranjenih rastavama ili konfliktnim životima, mnogi od njih „obraćenici”. To zahtijeva i pripremljene odgojitelje, ekipni rad i praćenje, a ponekad i stručnu pomoć. U povećanju aktivnosti u redovničkim zajednicama sve je teže pronaći kvalitetnoga odgojitelja. S druge strane pokazuje se važnim promišljati o „formacijskom putu”, vjerni svojoj specifičnoj karizmi reda, a opet odgovarajući na potrebe onih koje se formira, imajući u vidu ljudsku (afektivnu i psihološku), duhovnu, kulturnu, sociološku i teološku dimenziju, pazeći uvijek na usklađenosti tih dimenzija (usp. VC, 65). Tu je potrebno trajno ažuriranje i usavršavanje.
Duhovni život
Kod muških redovničkih zajednica već niz godina trajna formacija proživljava svojevrsnu krizu, i u odazivu na takve susrete i u pristupu. Dobiva se dojam da kod mnogih redovnika to nije nešto važno. Možda je temeljni razlog gubitak jasnoće redovničkoga identiteta. Na to koji put utječe i sama služba koju pojedinac obnaša u župnom pastoralu. Zbog povijesnih i prije svega ekonomskih uvjetovanosti velik broj redovnika svećenika u Hrvatskoj označen je pastoralnim radom u župnim zajednicama. Ponekad poteškoće nastaju i zbog dugoga ostajanja u jednoj službi, osobito službi župnika. Taj pastoral na neki način odredio je i mentalitet gdje se redovnici svećenici gotovo poistovjećuju sa službom u župnom pastoralu.
Ali pitanje identiteta redovnika ne tiče se samo osobne duhovne krize pojedinca, nego i šire crkvene slike. Redovnik se ne formira u vakuumu; njegov se identitet oblikuje unutar konkretnoga crkvenoga konteksta. Možda je upravo u tom vidu nužno obnoviti dijalog i produbiti međusobno razumijevanje kako bi Crkva, u svojoj cjelini, ponovno prepoznala snagu i ljepotu redovničkoga života, ne samo u onome što on „čini” nego još više u onome što on „jest”.
Nadalje možemo primijetiti da nove generacije često traže zajedništvo te prepoznatljivost karizme preko apostolskoga djelovanja. Vrijeme u kojem živimo označeno je jednim premošćivanjem gdje ćemo kao viši redovnički poglavari morati stajati između starijih naraštaja i njihova iskustva u župnom pastoralu i s druge strane okrenuti se novim naraštajima koji od nas traže iskustvo vjernosti vlastitoj karizmi, utjelovljenoj u današnje poslanje Crkve.
Ipak, svaki red na svoj način radi na obnovi zajedničkoga života, i to ad intra i ad extra na življenom svjedočenju evanđelja preko svoje karizme. U današnje vrijeme to postaje i zahtjevnije zbog promjene načina života, već spomenutoga individualizma, a onda i digitalizacije (mobiteli i računala), virtualnoga svijeta, koji može pomoći u vlastitoj izgradnji, ali može i odvesti u ovisnosti koje su na prvi pogled skrivene. Te pak ovisnosti polako razaraju i narušavaju zajednički život svakodnevice: svakodnevnu molitvu (osobnu i zajedničku), kao i trenutke dijeljenja pastoralnoga iskustva utjehe i suhoće, zajedničkoga izgrađivanja i posvećenja.
Rastresenost i površnost kao posljedice novoga životnoga stila, i društva i pojedinca, otežavaju put rasta u molitvi meditacije i kontemplacije. Zato je potrebno više staviti naglasak na osobnu iskrenu molitvu, koja onda dovodi i do kvalitetnije zajedničke molitve i kvalitetnijih zajedničkih susreta.
Apostolat
Kod nas, u Hrvatskoj, pokrivaju se brojna i različita područja apostolata i pastoralnih djelovanja – od intelektualnoga, karitativnoga, socijalnoga, župnoga, katehetskoga, medijskoga, duhovnoga, evangelizacijskoga… Možemo reći da raznovrsne ponude u Hrvatskoj doista ima i da raste i razvija se unatoč poteškoćama, problemima i izazovima. Imamo nadarenih i kreativnih redovnika, svećenika i časne braće, a imamo i vjernika koji su u Hrvatskoj još uvijek vrlo reaktivni i traže razne duhovne sadržaje te prakticiraju sakramente.
Ono što vidimo kao izazov i prostor napretka jest timski rad, a također i bolja suradnja među našim redovničkim zajednicama.
Treba također paziti na opasnost čistoga aktivizma i menadžmenta bez osluškivanja Gospodina. Dogodi se da neki redovnici stave naglasak na uspješnost (koji put samo onu pojavnu), gdje je važno zabljesnuti, pokupiti pohvale i popularnost, biti prisutan u medijima, koja često zbog te autoreferencijalnosti nije više Božje djelo, nego samo naše – ljudsko. Zbog svega toga lako se upada u zamku tzv. „svjetovne duhovnosti”, kako je često znao primijetiti i papa Franjo, a ona neprimjetno uništava onu pravu iskrenu duhovnost i kompromitira evanđeosko svjedočenje.
Na kraju možemo reći da smo kao redovnici još uvijek u prilici obnoviti, tj. trajno obnavljati svoju proročku ulogu u služenju Kristu i Crkvi te tako donositi Božji život i radost narodu Božjemu, biti kvasac prave Božje ljubavi i jedinstva, kako nas je u svojoj nastupnoj homiliji pozvao i naš papa Lav XIV., i to na naš specifičan redovnički način po karizmama koje su nam darovane upravo za tu svrhu.
U tom hodu trajnoga obraćenja i svjedočenja Kraljevstva Božjega neka nas vodi Duh Sveti, životvorac, prva i najsvjetlija Učenica Gospodnja, Bezgrešna Djevica Marija i neka nas svojim zagovorom prate svi naši sveti utemeljitelji!
