Objavljeno: 14.04.2025.
Ivan Šaško,
pomoćni biskup zagrebački
Prilog predstavljanju
engleskoga i talijanskoga prijevoda knjige:
Mirko Ivanjek, Veliki petak 1945.
Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda
Nadbiskupijski pastoralni institut u Zagrebu
Ponedjeljak 14. travnja 2025. u 19 sati
1. S prvim izdanjem ove knjige o biskupu Careviću skoro točno u dan prije šest godina (11. travnja 2019.) bili smo u Gradskoj knjižnici (grada Zagreba) u ‘Stračevićevu domu’ i zatim dva mjeseca nakon toga (5. lipnja 2019.) u ovoj istoj dvorani ‘Vijenac’. Od tada ova knjiga, što je poglavito zasluga njezina pisca, gospodina Mirka (Ivanjeka) rađa obilje plodova.
Među tim plodovima su i oni koje je Gospodin darovao po velečasnome g. Luki Slijepčeviću, župniku župa Blažene Djevice Marije od Sedam žalosti u Velikome Trgovišću i Sveta Tri kralja u Velikoj Erpenji. Njegovo zanimanje, privučenost životom i žrtvom biskupa Carevića, istraživanje dokumenata i baštine te pronalaženje novih putova u promicanju istine stvorili su novu podlogu za rast, kojega su dio i ovi prijevodi trećega izdanja knjige na engleski i talijanski.
Večerašnji susret za mene je lijepa prigoda za zahvalu Vama, usuđujem se reći: dragi prijatelju i brate, gospodine Mirko; tebi brate u svećeništvu Luka, vama cijenjene prevoditeljice: doktorice Ana Volarić Mršić i doktorice Marina Škrobica, uredniku g. Damiru Borovčaku, Ogranku Matice Hrvatske Zaprešić, kao i nakladniku ‘Kanadsko-hrvatskomu akademskom društvu – Canadian Croatian Academic Society‘.
2. Jedno od mojih razmišljanja o samome sadržaju knjige nalazi se zapisan i u ovim prijevodima. Moje večerašnje obraćanje rođeno je iz dvaju poticaja.
Prvi je prevoditeljski, zapravo pashalni, vazmeni.
Svi koji su prevodili i prevode s nekoga jezika u drugi susreću se sa zadaćom koja je puno zahtjevnija od traženja najprikladnijih riječi. Imajući pred sobom engleski i talijanski vidimo da se radi o zadaći koja znači – kako i mi kažemo na hrvatskome – ‘pre-voditi’ (lat. trans-ducere, odnosno tradurre), dok engleski sadrži drugu nijansu (od lat. trans-ferre/latum – translate) koja težište stavlja na prenijeti.
U pozadini osjećamo blizinu s onim što znači: Pesah, Pasha, Vazam, Passover, to jest Prjelazak. Svaki je prijevod ‘prenošenje života’, oslobađanje, novi početak. Ili, kako to običavamo reći, svaki prijevod u sebi nosi i kreativnost prevoditelja.
3. U Velikome smo tjednu. Nema prikladnijega vremena za predstavljanje ove knjige od ovoga središta liturgijske godine, u kojemu pratimo dane i sate Kristova predanja, njegova prjelaska k nebeskomu Ocu, njegova ‘prijevoda’ prolaznosti u neprolaznost, zemaljskoga u nebeski, ljudski u božanski život.
Uz ovu knjigu pokušajte staviti Božju riječ iz naše liturgije ovih dana i vidjet ćete najdublja i najljepša tumačenja. Evo današnjega primjera (Veliki ponedjeljak): Prorok Izaija donosi riječi o Sluzi Gospodnjemu: „Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah,… da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami“; psalamski otpjev kaže: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim?“; Evanđelje daruje ljepotu mirisa nardove pomasti kojom Marija u Betaniji pomazuje Isusove noge, a zatim dvoličnost Judina prigovora da je ta pomast mogla biti prodana radi siromaha.
U svojoj je knjizi g. Ivanjek na stranice stavio baš to sudaranje svjetla i tame, otajstva milosti i otajstva zla (mysterium gratiae et iniquitatis), baš ono što je tako vidljivo u Vazmenome otajstvu Isusa Krista.
Njemu svojstvenim izričajem, pisac Mirko to čini tako da: prenosi poznato, tumači dogođeno, izaziva pitanja o nepoznatome i nudi odgovore o razlozima za poznato.
Večeras ističem baš tu vrijednost ove knjige. Budući da je nastala kao književno pripovijedanje: na temelju provjerljivoga, odnosno – tamo gdje nedostaju pisani dokumenti – na temelju usmenih svjedočanstava i predaje koja živi, koja pokušava spojiti komadiće, Mirko poziva na sustavno istraživanja u cjelini spektra odgovornosti za istinu sa svim blagodatima istine.
Nije rijetkost da su književni zapisi, osobito sačuvani kao trag usmene predaje, bili i ostali polazišta za sustavno znanstveno istraživanje, provjeravanje i preispitivanje.
4. No, kada je povijest posrijedi, jedna od proganjanih riječi u hrvatskome društvu svakako je riječ ‘revizija’, odnosno sintagma ‘revizija povijesti’. Iz toga je skovan jedan od ‘opasnih’ pojmova – revizionizam.
Ako ste slučajno korisnik sintagme ‘revizija povijesti’, bez obzira što naglašavate nužnost istine, ili ako ste negdje već uključeni među osuđene za to korištenje, možda samo medijskim šaptom, zajamčeno vam je brižno praćenje vašega rada i onemogućavanje da se vaša razmišljanja, stečeni uvidi na temelju dokaza, pa i sami jednoznačni dokumenti, probiju do šire dostupnosti i vidljivosti. Zasigurno ćete imati kraj sebe i nad sobom trajnu ‘reviziju’ svake vrste.
5. U večerašnjemu prevoditeljskom duhu dobro je ponoviti da riječ ‘revizija povijesti’ jednostavno znači ‘ponovno gledati povijest’, ponovno ju pregledati, da bismo ju bolje vidjeli.
Začuđujuće je da je u povijesnoj znanosti postalo spornim upravo ono što je zvanje i zanimanje povjesničara – ponovno i ponovno (pre)gledati povijest, odnosno ono što je iz nje dostupno u nekome drugom vremenu.
Teško da netko tko nije upućen u prijepore, iz osobnih ili političkih razloga dignutih na površinu u hrvatskoj domovini, neće biti iznenađen odbijanjem revizije povijesti traženjem i primjenom istinitosti.
Nije naodmet spomenuti da puno znanstvenih i stručnih časopisa koji se bave znanostima i disciplinama, izravno povezanima s proučavanjem povijesti, u svome imenu nose riječ ‘revizija’.
Lako ćete se sjetiti da reviziju odražavaju riječi kao što su: eng. revija, review (na primjer: The Historical Review), fr. revue (na primjer: La Revue historique), tal. rivista (na primjer: Nuova Rivista Storica), šp. revista (na primjer: Revista Española de Historia) itd. Tomu nizu treba dodati i one časopise i publikacije koje u sebi sadrže ime ‘smotra’, od promatranja, od stavljanja nečega pred nekoga da bi to promotrio i smotrio cjelinu.
U istome su duhu dobili ime i razni časopisi koji u sebi imaju riječ ‘dnevnik’, journal, ephemerides i slično, a nije daleko niti njemački pojam Rundschau, jer uvijek treba zaokružiti pogled, ne dopustiti da iz njega nešto bude istrgnuto ili u njemu nešto zanemareno.
Povjesničari, ali i svaki čovjek osjeća potrebu ponovno vidjeti: re-videre; to re-view; re-voir; ri-vedere: svoju prošlost, prošlost svoje obitelji, svoga mjesta, grada, naroda, države… Danas, kao da se povjesničari boje izgovoriti tu riječ, a tako nam je potrebna u Hrvatskoj ‘revizija’, ponovni pogled, u svjetlu darovane istine, na sve što je netko nametnuo kao ideološki pogled, iskrivljujući stvarni prikaz događaja iz prošlosti i to snagom nasilja i nepoštivanja istine.
6. Među te neistine očito je unesen i život i smrt biskupa Carevića, tako da se i u Crkvi u govoru o njemu mogla osjetiti neka nelagoda, nesigurnost, zadrške, odmaknutost.
Mirko Ivanjek svima nama, a osobito nama vjernicima kaže da ne smijemo šutjeti („the Church should not longer remain quiet about this“; „la Chiesa non dovrebbe tacere“ str. 225, u oba izdanja).
Mi smo večeras ovdje nakon osamdeset godina od dogođenoga (1945.-2025.). Osamdeset godina! Zacijelo smo u mnogočemu pogriješili, zakasnili, gajili lažnu nadu da će se barem unutar trideset i pet godina demokratskoga sustava u Hrvatskoj, ne samo pojedini povjesničari, nego i neka od vlasti s dužnom potporom udostojati tražiti istinu, zalagati se za nju i njome revidirati odnose i pročistiti pore koje su zaražene neistinom. Ni do danas ni danas ne vidimo takva nastojanja.
S pravom se trebamo kajati zbog svoga nemara, jer se nismo dovoljno potrudili biserne stranice naše baštine prevesti na strane jezike. Ali, ono što je još potrebnije, a to nismo učinili, jest prevođenje laži u istinu, u slučaju povijesti: izvođenje iz jugoslavenskih, komunističkih laži koje i dalje nanose nemjerljivu štetu, koče i razgrađuju naše društvo.
Novi naraštaji zacijelo od nas očekuju taj prijevod i njegove posljedice za sva područja života u Hrvatskoj. Nismo još osjetili kakva je Hrvatska u svjetlu te istine. Pokušavamo se približiti, ući u neko blagostanje drugim putovima. Međutim, putem istinskoga suočavanja s komunizmom i njegovim posljedicama još nismo krenuli ni ozbiljno zakoračili. Tko će napraviti taj ‘prijevod’? Nitko od nas nema za to izgovor, a posebno ga nemamo mi, vjernici.
7. S nama su večeras vjernici, pjevači iz našega Zagorja. Taj se naš kraj ne doživljava često kao zemlja iznimnih vjerničkih i mučeničkih svjedočanstava. Ali, Zagorje to jest. I kada se govori o svjedočenju vjere, redovito se ističu klerici. No, nije teško provjeriti da su s njima tako usko povezani vjernici laici. Zbog toga na kraju spominjem dva predivna primjera svjedočenja vjere i crkvenosti iz Zagorja koji su i mene osobno duboko dirnuli i koje rado prenosim drugima.
U Mirkovoj knjizi spominje se svećenik Ivan Fink, župnik u Velikoj Erpenji. Uz njegovo je spašavanje vezano iznimno i nadahnjujuće svjedočanstvo ljudskosti i kršćanskoga prijateljstva gospodina Mirka Opalina, kojega su partizani ubili, jer nije htio izdati svoga prijatelja svećenika.
Drugi je primjer triju žena iz župe Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Maču: Slave Višnjić, Jagice Kovačić i Jelke Benčić, koje su u kolovozu 1947. – jer su štitile svoga župnika Ivana Demšića – komunisti sjekirama okrutno ubili na pragu župne kuće.
Stoga vrijedi otkrivati naše Zagorje kao polje s brazdama u koje je zasijano zrnje divnoga kršćanskog svjedočanstva!
Hvala našemu Spasitelju za njegovu žrtvu kojom smo iz smrti prevedeni u život. To je naše trajno poslanje, a i naša domovina vapi za takvim prijevodima, iz jezika laži u jezik istine. To je iznimno djelo ljubavi koja ne kraju jedina ostaje!
Gospodine, pomozi nam trajno ‘prevoditi’ Hrvatsku iz laži u istinu, iz tame u svjetlo!
