Objavljeno: 11.09.2025.
Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je sprovodnu misu i obrede za preminulog svećenika Zagrebačke nadbiskupije vlč. Ivana Kovačića u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Štrigovi.
Na početku misnoga slavlja pozdrav je uputio štrigovski župnik vlč. Igor Radašić. Istaknuo je kako je “najljepši dar koji možemo učiniti za pokojnika sveta misa prikazana za njegovu dušu. Stoga vas potičem da umjesto cvijeća, koje brzo uvene, u sakristiji upišete misnu nakanu za njegovu dušu. Cvijeće prolazi, ali euharistijska žrtva ostaje pred Bogom vječna. Dragi vlč. Ivane, vraćaš se sada u svoju rodnu župu, u svećeničku grobnicu, odakle si krenuo na put služenja Crkvi. Mi tebe i tvoju službu preporučujemo Bogu koji je bogat milosrđem i snagom u uskrsnuće i vječni život.”
U uvodu u misno slavlje biskup Šaško je, pozdravljajući okupljene svećenike, obitelj, rodbinu, prijatelje i vjernike, kazao kako “u ovome zajedništvu svojom nam se molitvenom blizinom pridružuje ponajprije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, kao i varaždinski biskup Bože Radoš te svima koje je Ivanova smrt osobito pogodila, prenosim i njihovu sućut, posebice: bratu Antunu i sestri Tereziji te svoj rodbini. Naša sprovodna slavlja oblikovana su kao splet zahvale i molbe, radosti i tuge, dovršetka i iščekivanja, jednoga kraja i novoga početka. Takav je život. Uvijek u napetosti između Božjega dara koji živi u čežnji za beskrajem i zemaljske ograničenosti; uvida u vjeri koji seže onkraj smrti i pritisnutosti svakidašnjim suočavanjem s teškoćama. Stoga ne čudi što se i ovdje nalazimo u zagrljaju koji pred sobom gleda lijes, ali ne samo kao jednu zatvorenost, nego i kao kolijevku novoga života. Jer, dok gledamo lijes, pozvani smo ga razmatrati ne u sjeni otete prisutnosti, nego u svjetlu Nove prisutnosti, jer u središtu i u ovome obredu nije čovjek nego Bog, u središtu ostaje Krist, oltar i njegova riječ; mi, Crkva, Kristovo tijelo, koje živi i u našim preminulima. U središtu je Kristovo svjetlo uskrsnuća koje je neugasivo uprisutnjuje nebo i prema njemu usmjerava naše srce.”
Biskup je u homiliji istaknuo kako “u ovome slavlju ponizno zastajemo pred cjelinom. Zbog toga je dragocjeno naslutiti otajstvo života i put čovjeka od začeća do prelaska u vječnost. Na tome putu bezbroj je isprepletenosti, prožimanja, dubokih i površnih susreta koji imaju svoje značenje. I svećeništvo preminuloga svećenika Ivana obuhvatilo je puno života, počevši odavde: od obitelji i rodne župe, od odrastanja u zajednici koja je molila i moli za zvanja. Važno je razmotriti istinu da zvanje svećenika nije plod nastojanja pojedinca. U njemu je otajstvo Crkve, od početka, od skrovitih titraja do prepoznavanja u zajednici župe. Zatim slijedi život u sjemeništu, bogosloviji, u pastoralnome radu. Koliki je raspon raznolikosti svećeničke prisutnosti našega subrata Ivana dovoljno govori i sam pogled na župe u kojima je djelovao, najprije kao župni vikar u župama: sv. Vida u Pitomači, sv. Terezije u Bjelovaru, Presvetoga Trojstva u Svetoj Nedelji; zatim kao upravitelj župe u župama: Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku, svetoga Jurja mučenika u Pušći; kao župnik u Župi svetoga Ivana Krstitelja u Zlataru Bistrici, te, konačno, kao supsidijar u Župi svetoga Blaža u Zagrebu.”
Govoreći o svećenicima, biskup Šaško rekao je da “ono što mogu osjetiti i vjernici i oni koji nisu pripadnici neke vjerske zajednice jest životna povezanost svećenika s vječnošću; i to ne bilo kakvom, nego s vječnošću koju mi kršćani živimo po Isusu Kristu i takvu ju nudimo svim ljudima. Bilo je razdoblja u Crkvi kada se o svećenicima govorilo naglašavajući uzvišenost i svetost pojedinaca, gotovo zanemarujući ljudskost. Bilo je i razdoblja naglašavanja ljudskosti svećenika, činjenice da su svećenici ljudi kao i drugi, bez ikakvih posebnosti, pribijajući k zemlji što zemlja ne može upiti. No, u svećeništvu i redovništvu prisutan je govor vječnosti i taj govor ne bi smio zanijemiti, ako želimo ljudskost i njezin najizvrsniji izražaj – svetost.”
Dodao je da “ako gledamo naše svećeničke životne putove, u svakome svećeničkom pozivu naći ćemo neki iznenađujuć i odlučujuć susret s vječnošću. Valja primijetiti da mi, svećenici, ni sami ne možemo do kraja proniknuti u otajstvo svoga poziva i nije rijetkost, jer nismo mi izabrali Krista, nego on nas. Kao što na svijet dolazimo Božjim darom i darom roditelja te živimo brižnošću drugih ljudi, tako i naši odazivi Bogu žive po molitvi naših zajednica i pojedinih ljudi koji su otkrili vrijednost svećeništva i potrebu za svećenicima. Koliko god netko izgledao sposoban i zaslužan, postajemo svjesni da ovisimo o daru bližnjih i o njihovoj ljubavi. Ta je ljubav za Ivana zaživjela ovdje u Štrigovi i očitovala se do njegova prelaska preko praga vidljivoga, posljednjih dana u ljubavi osoblja našega Svećeničkog doma, posebice sestre Kristijane i mons. Jurja Jerneića.”
Na kraju homilije biskup Šaško poručio je: “I dok molimo za zvanja u Crkvi, ne bismo smjeli svećeništvo ni poimati ni promicati kao zvanje suženo na zemaljsku zbilju, bez vječnosti. Svećeništvo nije dio ponude i potražnje na tržištu, a upravo tako djeluje, ako mu se oduzme polazište i dolazište u vječnosti. Svećeništvo, sa svim svojim radostima i teškoćama, nije samo naše, a ipak je tako snažno obilježeno nama, našim životnim iskustvima koja Krist preobražava i oplemenjuje čudesnom snagom Duha. Naše je svećeništvo nošeno i ranjeno odnosom prema vječnosti, prema Božjemu daru konačnoga i jedinoga smisla. Pokraj lijesa s tijelom svećenika Ivana tako je zorna istina o glinenim posudama u kojima nosimo dragocjenost. Umjesto da tugujemo zbog svojih slabosti, ponizno se radujemo uprisutnjenoj vječnosti; ponizno razmatramo život koji nam do kraja nije poznat. Moleći za našega brata sigurni smo da je i on baš ovdje susreo Gospodina koji mu je dao da u oduševljenosti i u sigurnosti, u dobroti i predanosti, u krhkosti i u stranputicama, živi vječnost.”
Na kraju misnoga slavlja okupljenima se obratio mons. Antun Perčić, generalni vikar Varaždinske biskupije. Prisjetio se slavlja mlade mise vlč. Ivana Kovačića, kazavši kako su tada razmišljali “tko je svećenik koji je izabran od Gospodin da bude blag propovjednik evanđelja i vjeran djelitelj Božjih otajstava. Danas se u vjeri i nadi u uskrsnuće i život vječni, iako žalosni, opraštamo od našeg Ivana.” Dodao je kako vlč. Kovačić, “ranjen bolešću, nije posustao nego je, koliko su mu snage dopuštale, i dalje navješćivao Radosnu vijest da smo Crkva, ujedinjeni u Kristu, otvoreni Duhu Svetom, pozvani na obraćenje i pozvani na gozbu.”
Uime vjernika Župe sv. Jurja iz Pušće govorila je Željka Cirkveni, Bogu je zahvalila za život i svećeničko služenje vlč. Kovačića. Oprostivši se od njega naglasila je da je u 13 godina ostavio neizbrisiv trag svog rada i velike žrtve za dobrobit vjernika župe. “U tih 13 godina učinio si mnogo. Uvijek si bio otvoren i komunikativan svećenik koji se volio šaliti i pričati o svojim dogodovštinama iz djetinjstva. Ostao si borac do kraja. U stanju uznapredovale bolesti, zadnjim snagama, služio si svete mise i ispovijedao. Hvala ti za sve, tužni smo što odlaziš, ali smo sretni i ponosni što smo te imali”, rekla je.
Uime generacije od vlč. Kovačića oprostio se vlč. Dragutin Goričanec, župnik Župe Uzvišenja Svetoga Križa iz Završja. Istaknuo je kako mu je vlč. Kovačić bio kao rođeni brat, prisjetivši se dana koje su dijelili u sjemeništu i bogosloviji. Pozvao je okupljene vjernike da mole za svećenike te je na kraju kazao: “Vjerujem da ćemo se uskoro naći s našim pokojnim Ivekom u vječnosti, gdje ćemo vječno slaviti Gospodina. Molimo neka mu dobri Bog bude milosrdan.”
Nakon sprovodne mise uslijedio je ukop tijela vlč. Ivana Kovačića u svećeničku grobnicu na mjesnom groblju u Štrigovi. Vlč. Ivan Kovačić preminuo je u subotu 6. rujna 2025. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu u 64. godini života i 38. godini svećeništva.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Foto: Matej Ščavničar (Terca Art)
