Objavljeno: 13.09.2025.
Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je euharistijsko slavlje u Župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju u subotu 13. rujna prigodom početka 302. Zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj pod geslom „Čuj nas Majko, nado naša!“.
Na početku misnog slavlja biskup Gorski srdačno je pozdravio uime zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše sve okupljene vjernike, štovatelje Majke Božje, hodočasnike, nazočnu braću svećenike, istaknuvši kako započinjemo ovaj hod prema Mariji Bistrici s najvećom molitvom Crkve, svetom euharistijom.
„Pjesma koju smo na početku čuli, i koja je uzeta kao pjesma hodočašća, Čuj nas, Majko, nado naša, zapravo nam govori što bismo trebali obnoviti, ili za što bismo trebali moliti na ovom hodočašću, a to je upravo dar naše kršćanske nade, ne one zemaljske nego one Božje. Iz te kršćanske nade uputimo se prema svojoj vječnosti, neka nas ta nada zahvaća, neka to bude naš napor i molitva da se ona obnovi. Možemo moliti na različite načine: i riječima i mislima i srcem, ali i hodanje je molitva, zato se zove hodočašće, hodočastimo Gospodinu i Majci Božjoj pa kada budemo hodali, sjetite se da je svaki korak također jedna mala molitva koju upućujete Gospodinu na ovom svojem životnom hodu u kojem nosimo sve svoje osobne potrebe, sve probleme koje imamo, sve radosti, sve ono što nas okuplja, ali također molimo za našu Nadbiskupiju, za našeg nadbiskupa, za našu zagrebačku Crkvu, za naš grad Zagreb, za našu domovinu Hrvatsku. Toliko toga ima što bismo htjeli staviti pred Gospodina i pred Mariju, ali prije svega neka nas On pomogne u molitvi za oproštenje naših grijeha“, uvodno je istaknuo biskup Gorski.
U homiliji biskup Gorski je podsjetio kako je danas spomen svetog Ivana Zlatoustog, carigradskog biskupa i jednog od najvećih crkvenih otaca i propovjednika ranog kršćanstva. „Draga braćo i sestre, danas je spomen svetog Ivana Zlatoustog. Živio je u drugoj polovici četvrtog i početkom petog stoljeća, carigradski biskup, jedan od četiri velika istočna oca kojeg jednako slave pravoslavni kao i katolici, ali je zbog svoje gorljivosti doživio progone i na kraju u progonstvu i umro. Nitko nije tako temeljito i s toliko ljubavi čitao Sveto pismo, nitko nije tako lijepo propovijedao kao sveti Ivan Zlatousti.“
Biskup je kazao kako nam današnja riječ koju Isus u evanđelju donosi ukazuje „na trajni problem vjernika bez obzira pripadali kršćanima ili Židovima, ili islamu, ili bilo kojoj drugoj vjerskoj zajednici, a to je raskorak između onoga što ispovijedamo i onoga što živimo, između onoga što nosimo u svojem srcu i onoga gdje se javno deklariramo. Štoviše, Isus nas upozorava da sama molitva neće biti dovoljna, kao što molimo, „Gospodine, Gospodine!“. To svi molimo, svakoga dana svake nedjelje, nego je potreban i dobar plod, zato kaže, po plodovima ćete se prepoznati. Apostol Pavao će nam u svojoj poslanici napisati da je vjera bez djela mrtva. To znači da može netko vikati: Ja sam vjernik, ja sam kršten, ja sam od rođenja u Crkvi, ali vjera bez djela je mrtva. Tek se djelima vjera potvrđuje. I uzalud se ljudi onda kunu da su kršćani ako čine ono što je protivno evanđelju. Tada se kuća o kojoj Isus govori ruši. Doista, koji je plod našeg kršćanstva u Hrvatskoj? Kada pogledamo u obitelji, kada djeca odlaze drugim putem, roditelji su razočarani i tužni, ne mogu si pomoći. To je plod naših društvenih odnosa u kojem je preko 80 posto kršćana, a zapravo, upravo se događa ono što nam Isus danas u evanđelju govori. Nije to samo pitanje našeg osobnog odnosa s Bogom, to se bitno prelijeva i na naše međuljudske, društvene pa i na političke odnose. Što se događa s Europom koja je prezrela temelje svoje kulture i opstanka, a to je kršćanstvo. I kada je Europa prezrela kršćanstvo, kad je donosila zakone nespojive s ljudskim razumom, ona se urušava i nema više povratka na staro. Nešto će novo biti“, rekao je u biskup mons. Gorski.
Biskup je također naglasio kako današnje evanđelje poziva da svoje živote gradimo na Kristu i njegovoj Riječi. „Presudno je na čemu ili na kome temeljimo svoj život. Što je to temelj, na čemu gradimo? Isus govori kamen, ali u pismima je naznačeno: stijena bijaše Krist. Dakle, tko na Kristu gradi, sigurno na dobrom gradi. Tko sluša njegov nauk i na njemu usmjerava svoj život, on sigurno ulijeva u temelj, ali to ne znači da bujice neće doći. Pa kad navale naše bujice, ako je taj temelj na Kristu postavljen, život se ne ruši, ne postaje ruševina. Jer, samo zazivanjem „Gospodine, Gospodine!“, bez poslušnosti njegovoj riječi koja nas usmjerava kojim putem i na koji način ići, srušit će se sve što gradimo. Kada pogledamo koliko se brakova danas raspada i koliko se ljudi boje ući u brak zbog toga što se ne usude preuzeti odgovornost, zbog toga što u svom temelju, temeljnom odnosu nedostaje ono što je najvažnije u svakom zvanju, a to je ljubav koja ne pozna granica i koja ne traži i ne zahtijeva da baš uvijek bude uzvraćena. Koliko poslova naših propada, koje započinjemo, a ne znamo ih završiti? Koliki mladi nagriženi životom gube svoje živote? Većini nije temelj Isus Krist. Temelj su neki drugi razlozi, neki drugi interesi. Ne čuju njegov glas i kada se taj posao raspadne, ljudi ostaju u gorčini, razočarani u besmislu. Na kraju gube i nadu. Ako u svoj život ugrađujemo Isusa Krista kao temelj, ipak bi se stvari događale drugačije. Ne kažem da bi bilo lakše, možda bi bilo i teže, ali bismo opstali kao ljudi, sačuvali svoje ljudsko dostojanstvo i sačuvali najvrjednije što imamo.“
„U izgradnji kuće u kojoj živimo, kuće vjere, kuće Duha, kuće kršćanske kulture potrebna je pomoć. I tu pomoć nalazimo u molitvi koja je doista svjetlo naše duše. Istinska spoznaja Boga, ona kao da je uz Isusa Krista posrednica između Boga i ljudi i potiče našu dušu da se uzdigne prema gore, prema nebu, da zagrli Boga neizrecivim zagrljajima koje čovjek ne može rukama učiniti, da žudi poput djeteta za tim susretom, za njegovom blizinom, za njegovom milošću, za njegovom riječju koja budi nadu da će Bog i na nama ispuniti svoja evanđeoska obećanja i da nas neće ostaviti ovdje na zemlji .Pa kada se ruše svjetovi i propadaju carstva, kad bujice navale, zla, mi kršćani ostajemo stabilni i mirni jer znamo da je Gospodin s nama. I onda kada se naš život približava završetku mi znamo da nas na tom prijelazu čeka Gospodin. I ovogodišnje hodočašće je hodočašće nade, hodočašće zahvalnosti u ovoj svetoj Jubilejskoj godini, zahvalnosti za 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, zahvalnost za organiziranu prisutnost Crkve na ovim područjima koja je započela sa Splitskim saborima prije 1100 godina“, rekao je biskup mons. Gorski.
Na završetku homilije mons. Gorski je naglasio da je i Marija, kao pomoćnica kršćana, bila trajno uz hodočasnike istaknuvši kako je upravo sveti Ivan Zlatousti prvi nazvao Mariju pomoćnicom kršćana. Stoga je biskup zaključio upravo citirajući njegove riječi o Mariji. „Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna – baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci njegova Presvetog Srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!“
Na kraju euharistijskog slavlja, domaćin i župnik vlč. Marko Torbar zahvalio je ocu biskupu koji već tradicionalno punih 45 godina hodočasti, kancelaru preč. Marku Kovaču te subraći svećenicima koji su koncelebrirali na svetoj misi vlč. Željku Faltaku, vlč. Alenu Luliću i vlč. Marijanu Lindiću te pozvao mnogobrojne hodočasnike na tradicionalnu okrijepu prije nastavka hodočasničkog puta.
Tekst: Sanja Kavicki
Foto: Petra Krpan
