Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola u Zadarskoj nadbiskupiji održano je u subotu, 17. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.
Don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade u Zadarskoj nadbiskupiji, na početku susreta govorio je vjeroučiteljima o preventivnoj metodi odgoja mladih prema metodi don Ivana Bosca. Don Bosco je mlade usmjeravao na dobro u vjeri, vođen razumom i ljubaznošću, u ozračju povjerenja. Ishodište preventivnog odgoja je kršćanska ljubav. Don Bosco potiče da se odgajatelj potpuno posveti mladima koje treba izgraditi i u poštene građane, da ispravno žive slobodu i budu društveno odgovorni u radu i ljubavi prema bližnjemu. Odgajatelj mladima treba na razuman način obrazložiti to što predlaže kako bi mladi to razumjeli, da im dođe do srca zašto je to dobro za njih i da se u tome vrijedi zauzeti za svoj napredak. Bog koji je ljubav potiče osobu da bude strpljiva, milosrdna. Ljubav potiče odgajatelje i na ljubaznost prema mladima kojima treba pokazati da ih Bog ljubi.
Nakon izlaganja, don Ivan je predvodio pobožnost križnog puta u sjemenišnoj kapeli, potom i misno slavlje. Autor križnog puta ‘Milosrđe mi je milo’ je vjeroučitelj Radovan Librić, u kojem su razmatrana duhovna i tjelesna djela milosrđa.
U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je rekao kako vjeroučitelji po svom zvanju imaju prigodu svaki dan susretati mlade, među kojima neki imaju teškoće u životu. „Vjeroučitelji rade s drugim ljudima, među povjerenom djecom. Najlakše je raditi s onima s kojima se dobro slažemo, u slučaju vjeroučitelja, s mladima koji su dobri, koji ne rade probleme. Ali, ne smije se ‘otpisati’ onoga tko ima teškoće. Baš tu se može učiniti. Ne smije se nikoga zanemariti, treba raditi i s dobrima, nadograđivati dobro koje već imaju. Ali, kad si prekinuo lanac lošega u nečijem životu, to je neizmjerno veće“, poručio je don Ivan, izražavajući razumijevanje da je naporno raditi s nekim gdje treba uložiti više energije. Ali, kad tu čovjek uspije, rađaju se najveći plodovi.
Neki učenici nisu zadovoljni sa situacijom u obitelji, razredu, školi. Ako im vjeroučitelji pomognu da se može nešto promijeniti, u njima se počne rađati nada da je moguće drugačije. „Zato mora zasjati svjetlo da oni vide: ‘Nisam zadovoljan, a moguće je da budem zadovoljan’. Kao vjeroučitelji, to imate priliku činiti svaki dan. Neki ljudi nemaju tu priliku. Ali, vjeroučitelji svaki dan dolaze ususret nekome kome mogu pomoći da nešto nabolje učine u svom životu“, potaknuo je don Ivan.
Takvu mogućnost i promjenu nabolje mladima je nudio don Bosco, a to je don Ivan istaknuo i razmatrajući navješteno Evanđelje o promjeni života carinika na Isusov poziv. Cariniku nije nedostajao novac, uzimao je od drugih porez. Bio je uspješan, poslovni čovjek koji ima sve što mu treba, sam određuje koliko će od koga uzeti poreza i koliko će sebi uzeti dodatno, osim onoga što treba dati Rimljanima. „Zato je zanimljivo, kad mu Isus kaže: ‘Pođi za mnom’. Nije mu ništa tumačio, samo mu je to rekao. On je ustao i pošao za njim. Zašto je pošao za njim, ako mu je bilo tako dobro? Ako ima sve što treba, nitko mu nije nadređen, sam odlučuje o radnom vremenu, koliko će sebi zadržati, ništa mu ne nedostaje. Zašto je on ustao i pošao za Isusom? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nije bio zadovoljan! Da je on bio zadovoljan sa svojom situacijom, sa svojim poslom, da je on bio s tim sretan, on bi ostao u tome“, istaknuo je don Ivan, naglasivši: Jedna od najgorih stvari u duhovnom životu je kad je osoba zadovoljna.
„Čovjek koji je zadovoljan, neće se pomaknuti. Njemu je dobro i neće se pomaknuti s mjesta. Tek kad čovjeku nije dobro, onda se pomakne. Zato je nezadovoljstvo u duhovnom životu ključno. Ako nema nezadovoljstva, ništa se neće dogoditi. Čovjek se neće promijeniti. Dok god je njemu trenutno dovoljno dobro, zadovoljan je s plaćom, neće se dogoditi promjena. Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo i reći sebi: ‘Ja s nečim nisam sretan. Nešto tu nije dobro, a moglo bi drugačije’.
Tek kad čovjek vidi da može drugačije, da nije zadovoljan, onda počinje tražiti, naći načina. ‘Nije dobro, nisam zadovoljan, što mogu napraviti?’. Cariniku je bio dovoljan jedan jedini poziv: ‘Pođi za mnom’. I na taj poziv on kreće. Zato što u sebi misli, drugdje će biti bolje. ‘Ako napravim taj korak, nešto će se promijeniti’. Odustao je od nečega što je imao: posao, puno novca, odjedanput je postao nekakav učenik koji nema novca, koji iznad sebe ima Isusa Krista koji mu govori što da radi. A prije toga je sam sebi određivao što će i kako raditi“, rekao je don Ivan. U tome se sastoji Isusova rečenica: ‘Moj jaram, moje breme je lako’. „On je to breme, taj jaram uzeo na sebe, Isusa Krista, koji govori što i kako bi trebalo. Bio je slobodan. Gledajući ovozemno, situacija se promijenila na gore. Odjedanput nemaš novca i imaš nekoga ‘nad glavom’ koji ti govori što da radiš. Ali, imate sretnog čovjeka.
Zato je jako važno prepoznati svoje nezadovoljstvo, znati reći, Nisam zadovoljan s tim i tim. Onda se vidi koliki je blagoslov savjesti koju nam je Bog dao. Jer mi u savjesti nekad nismo zadovoljni. Izgleda kao da čovjek sve ima, a u svojoj savjesti osjeća da nije kako treba. I savjest ga gura, ‘Pa budi zadovoljan. Napravi nešto’. To je teški korak, kad čovjek treba u nekom trenutku reći ‘Pogriješio sam, žao mi je, oprosti, Gospodine’. Reći bližnjemu, ‘Oprosti’. To izgleda kao gubitak, osoba izgubi svoju slobodu, odlučivao je sam što je dobro. S druge strane, osoba dobiva mir, zadovoljstvo.
Savjest nas itekako gura. Savjest je naš blagoslov. Mi ne volimo što nam drugi govori, najradije bismo da nam savjest nikad ne prigovara. Nego da je sve što napravimo, uvijek ispravno. Taj blagoslov savjesti koja nam prigovara je potreban čovjeku, da ga gura. Daje ti priliku da napraviš još korak bliže Gospodinu. Kad on kaže, ‘Pođi za mnom’, kad to čuješ u svojoj savjesti, da taj korak napraviš“, potaknuo je don Ivan.
Šibalić je naglasio i da nekad ono što osoba čini nije grijeh, ali je pitanje zdrave pameti. „Ovo što radim, nije grijeh, ali moglo bi bolje. Zdrav razum čovjeku govori: ‘Napravi to’. Zdrav razum je isto blagoslov, dar. Nema svatko dar razuma. Dar razuma je dar Duha Svetoga. Ako osoba ima taj dar, ako u svom razumu vidi da bi neke stvari trebalo mijenjati, učini to. Ne radi ni sada grešno. Ali, ako bi radila drugačije, bilo bi bolje.
Nezadovoljstvo koje se rađa i zdrav razum koji osobi prigovaraju, treba poslušati. Nezadovoljstvo koje se rađa kad osobi bližnji prigovara, kad kaže da nešto promijeni, to je blagoslov. Najgore je oko sebe imati prijatelje koji će cijelo vrijeme govoriti da je sve što čovjek radi ispravno. Onda se osoba neće promijeniti, ostat će nerazvijena. Kad nam osoba kaže da nešto promijenimo, nama to nije drago, nezadovoljni smo. Ali, puno važnije od nezadovoljstva je što ta osoba meni govori istinu. Ako je istina to što kaže, poslušaj ga. Ne trebamo slušati svakoga u onome što nam nešto kaže. Zato imamo dar zdravog razuma.
Razluči! Taj netko kaže nešto što se mene tiče i što ima smisla. Kad čovjek promijeni neku stvar, napravi veliki korak. Jako je dobro osluškivati svoju savjest, osluškivati zakon kojeg nam Gospodin daje, zakon ljubavi, što govore bližnji, nadređeni, savjest, zdrav razum, zakon kojeg Crkva jasno definira“, rekao je don Ivan, istaknuvši: svatko treba gledati u čemu je bolestan, gdje osobi treba liječnik. „Zato je dobro reći: ‘Bolestan sam, nisam zadovoljan, boli me nešto. Isuse, izliječi’“, potaknuo je don Ivan Šibalić.
Susret je organiziran u suradnji s Katehetskim društvom ‘Sveti Krševan’ Zadarske nadbiskupije.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
