Na svetkovinu Duhova, u nedjelju 8. lipnja, svečanu misu u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Tijekom mise podijelio je sakrament svete Potvrde dvadeset i dvoje krizmanika iz katedralne župe sv. Stošije i zadarske župe sv. Šime. U nastavku prenosimo cijelu propovijed nadbiskupa Zgrablića.
Iv 14, 15-16.23b-26
Dragi krizmanici, dragi roditelji i kumovi naših krizmanika, dragi članovi obitelji naših krizmanika!
Draga braćo i sestre!
Danas je za sve nas poseban dan — slavimo Duhove, dan rođenja Crkve, koja je mistično Tijelo Kristovo čiji smo mi udovi. Ovaj dan je posebno velik za vas, dragi krizmanici, jer primate sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Danas Duh Sveti silazi na vas, baš kao što je sišao na apostole, kako bi vas učvrstio u vjeri, osnažio za život i učinio zrelim svjedocima Kristove ljubavi.
Iz bogate poruke današnje Riječi Božje, iz današnjeg odlomka iz Evanđelja po Ivanu, koji smo upravo čuli, želio bih izdvojiti tri životno važne i snažne Isusove poruke upućene svima nama. Ove Isusove poruke žele obogatiti naš život i učiniti našu vjeru spasonosnom, onom koja će obasjati našu prošlost, koja će biti snaga za našu sadašnjost i budućnost.
- „Ako me ljubite, zapovijedi moje ćete čuvati.”
Prva poruka sadržana je u Isusovim riječima: „Ako me ljubite, zapovijedi moje ćete čuvati” (Iv 14, 15).
U svijetu u kojem je sve često površno i prolazno, gdje se gotovo sve mjeri društvenim statusom, materijalnim posjedovanjem, nekretninama, lajkovima i dojmom, Isus nas poziva na nešto mnogo dublje i važnije: na vjernost njegovoj ljubavi. Poziva nas da odgovorimo na njegovu ljubav koja je najveća od svih i koja je izvor svake druge ljubavi i života.
Zašto bismo uopće trebali ljubiti Isusa? Zato što nas je On prvi zavolio. On, koji je “Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga”, kako izjavljujemo u Vjerovanju, dao je svoj život za nas kako bismo mi mogli živjeti u punini. Isus nije ljubav koja traži nešto za sebe – On je ljubav koja se nesebično daruje kako bi nas usrećila. Tko god doživi tu ljubav, ne može ostati ravnodušan. Ljubiti Isusa znači zahvalno odgovoriti na tu nevjerojatnu ljubav i predati mu se.
Mogli bismo se zapitati: “Ne ograničava li življenje po Božjim zapovijedima našu slobodu?”. No, zapravo možemo reći upravo suprotno – Božje zapovijedi nam ukazuju na put prema pravoj slobodi. Prava sloboda nije raditi što god poželimo – to je samovolja, već imati snagu izabrati ono što je dobro, istinito i plemenito, često birajući teži put. Sloboda bez istine vodi u kaos, ali sloboda u Bogu vodi prema radosti, miru i ispunjenju srca.
Ali što točno znači čuvati Isusove zapovijedi? To znači živjeti prema onome što nam je On propovijedao. Poštivati Deset Božjih zapovijedi koje nas uče kako poštivati Boga i ljude, kao i dvije najveće zapovijedi ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22, 37-39).
To znači ne imati druge bogove kojima se klanjamo (ljepoti, novcu ili nekom drugom idolu…), slaviti Boga, a ne izgovarati njegovo ime u bogohulnim uvredama; poštivati i obilježavati Dan Gospodnji, nedjelju i ostale propisane blagdane; ne lagati, ne ogovarati; poštovati roditelje; ne nanositi nepravdu; njegovati život od začeća do prirodne smrti; očuvati čistoću srca i bračnu vjernost; pomagati siromašnima, činiti drugima ono što želimo da drugi nama čine. To znači živjeti s Bogom i ljubiti Boga.
- „I ja ću se pomoliti Ocu i on će vam poslati drugoga Branitelja… Duha Svetoga.”
Isus nam dalje poručuje: „I ja ću se pomoliti Ocu i on će vam poslati drugoga Branitelja…“ (Iv 14, 16).
Stoga, druga Isusova poruka danas je: Niste sami!
U ovom odlomku Isus poručuje: “Molit ću Oca”. Isusova molitva nije simbol slabosti ili nemoći, već odraz dubokog zajedništva između Oca i Sina. Isus i Otac su jedno u ljubavi – u Duhu Svetom, a Isusova molitva pokazuje njegovu želju da nas uključi u tu ljubav, da nam daruje Duha Svetoga. Njegova molitva je istovremeno zagovor i zajedništvo: zagovor za primanje Duha Svetoga, ali i znak da nas Bog ne ostavlja napuštene. Kroz to, Isus nas uči važnosti molitve. Ako je i sam Isus molio, koliko je onda nama potrebno da budemo povezani s Ocem! Molitva nije samo izgovaranje riječi – to je otvaranje srca, dijalog s Bogom, komunikacija s Bogom, ne samo riječima, već komunikacija cijelog našeg bića, našeg srca, naše duše i duha. Tek kada uspostavimo odnos molitve, kada započnemo razgovarati s Bogom, tada otvaramo prostor Duhu Svetome da uđe, da djeluje, da nas mijenja iznutra. Bez molitve, srce ostaje zatvoreno i hladno, a kroz molitvu Duh Sveti čini da “imamo blago i ponizno srce”.
Isus obećava da će nam poslati “drugog Branitelja”. No, tko je naš prvi Branitelj? To je sam Isus, Božji Sin. On je naš prvi Branitelj (Paraklet) – onaj koji nas zastupa, štiti, vodi i tješi. Isus je prvi koji se postavio između nas i grijeha, između nas i zla. Na križu je za nas – On, koji nije počinio grijeh, preuzeo naše grijehe, kako bismo mi mogli pristupiti Ocu. Svojom smrću, Isus nas pomiruje s Bogom, briše razdor koji je grijeh stvorio. Svojim uskrsnućem, Isus pobjeđuje smrt i otvara vrata novom životu. No, ne samo to – On nas poziva da sudjelujemo u tom životu. Kroz krštenje i krizmu, kroz vjeru i sakramente, postajemo sudionici Isusove smrti i uskrsnuća. On je naš zagovornik pred Ocem – ne zato što nas Otac optužuje ili Sin osuđuje, već zato što nas Sin opravdava svojom ljubavlju i žrtvom. Isus nas, slikovito rečeno, “oblači” u svoju ljubav kako bi nas Bog mogao prepoznati. On nas poznaje do kraja, zna naše slabosti, i upravo zato se zauzima za nas. Njegova prisutnost nije osuda, već obrana i spasenje. Isus je Branitelj koji nas podiže kada padnemo, koji kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.” (usp. Iv 8,11).
Potrebni su nam Duh Sveti i Branitelj, jer život nije uvijek jednostavan. Padat ćemo, suočavat ćemo se sa zlom, pritiskat će nas grijeh, mučit će nas sumnje, borit ćemo se s grijehom i Zlom koji su jači od nas. Bit ćemo povrijeđeni riječima i postupcima, razočarani u našim očekivanjima i nepravdama koje su nam nanesene. Tko će nam u tome pomoći? Naše snage nisu dovoljne za ovu borbu. Duh Sveti dolazi kao snaga odozgor, od Boga, kao unutarnja potpora. Duh Sveti je naš branitelj, vodič, učitelj i utješitelj.
Duh Sveti je taj glas koji nam šapće u savjesti, koji nam pruža mir kada smo uznemireni, koji nas ohrabruje kada smo uplašeni. Podsjeća nas na Isusove riječi, doziva nam u pamet sve što je Isus rekao, pomaže nam da živimo prema Isusovim riječima.
Zamislite Duha Svetoga kao dragog i vjernog prijatelja koji nas nikada ne napušta. Kada se suočimo s teškim izborima, kada se osjećamo odbačeno ili neshvaćeno, kada nam se molitva čini praznom i besmislenom – sjetimo se: nismo sami. Duh Sveti je u nama. Mi smo njegov hram. Njemu se možemo obratiti u svakoj situaciji, ne mora to biti ni duga ni savršena molitva. Samo recimo: “Duše Sveti, pomozi mi”.
Dragi krizmanici, draga braćo i sestre, naučimo se slušati Duha Svetoga. Omogućimo mu da bude dio naše svakodnevice – kroz molitvu, čitanje Svetog Pisma, razmišljanje, tišinu, euharistiju, Svetu ispovijed, dobra djela. On će nam uvijek iznova podsjećati na sve što nam je Isus govorio i činio za nas.
- „Doći ćemo k njemu i nastaniti se kod njega.”
Treća poruka koju želim istaknuti iz današnjeg Evanđelja je možda najdublja: Bog želi prebivati u našem srcu. Isus kaže: „Doći ćemo k njemu i nastaniti se kod njega” (Iv 14, 23).
Isus kaže: ako ga volimo, On i Otac, u zajedništvu Duha Svetoga, dolaze kako bi prebivali u nama. Zašto Isus koristi množinu? Jer Otac i Sin dolaze zajedno – po Duhu Svetom. To je prisutnost cijelog Trojstva u čovjeku. To znači da nismo samo pozvani slijediti Boga izvana – nego ga nositi u sebi, biti njegov dom, njegova živa prisutnost u svijetu.
Zamislimo da je naše srce Božji dom. Kako ga uređujemo? Čime ga ispunjavamo? Kao što svoj dom čistimo, uljepšavamo i održavamo, tako i srce treba biti čisto, ispunjeno dobrotom, mirom i ljubavlju. Duh Sveti nam pomaže da to srce bude toplo, otvoreno, ispunjeno mirom, radošću i dobrotom. Ne moramo biti savršeni – ali možemo biti iskreni i spremni da Bog kroz nas djeluje.
Zašto bi Bog želio prebivati u nama? Zato što Bog ne gleda na nas s distance – On teži zajedništvu. To nije samo duhovni koncept, već konkretna stvarnost: Duh Sveti ulazi u naš život i boravi u nama kroz sakramente, posebno kroz euharistiju i svetu potvrdu. U Njemu se krećemo, živimo i postojimo (usp. Dj 17, 28), ali kada volimo Boga, to zajedništvo postaje osobno, duboko i živahno. Tada Bog ne samo da nas podržava izvana, već nas iznutra vodi, oblikuje, nadahnjuje.
A kako možemo prepoznati Božju prisutnost u našem životu? Po plodovima Duha Svetoga u nama: kada unatoč teškoćama osjećamo mir u srcu, kada nas iznutra pokreće ljubav prema drugima, kada nam savjest tiho šapće istinu i uživa u radosti mira, kada nam je srce ispunjeno ljubavlju, kada osjećamo da nas molitva i promišljanje Božje Riječi vode u našim koracima i odlukama, kada vjerujemo da je Bog s nama u euharistiji i drugim sakramentima. Božja prisutnost nije uvijek dramatična – često je tiha, nježna i postojana, poput svjetla koje neprestano gori.
Bez Boga, život u punom smislu nije moguć. Možemo postojati fizički, ali ćemo se osjećati prazno, lutati i tražiti smisao gdje ga nema. Ako produbimo tu misao – možemo li uopće postojati bez Boga? Ne, ne možemo. Jer Bog nije samo onaj koji nas usmjerava, već onaj koji nas održava u postojanju. Bog je Život, a nama je život darovan. Mi posjedujemo život kao dar, ali Bog jest Život i izvor života. Ako bi se Bog povukao, ako bi prestao željeti naše postojanje – mi bismo prestali postojati. Stoga nije pretjerano reći: bez Boga ne bismo uopće postojali. Svaki naš dah, svaki otkucaj srca, svaki trenutak – sve je to moguće jer nas Bog održava svojom ljubavlju. Zato Bog nije samo promatrač s distance, već nas nosi, oblikuje i poziva da budemo dio njegovog života. Bog je onaj koji daje dubinu našem postojanju. Bez Njega gubimo pravi oslonac, svrhu, identitet. Naše srce bez Boga traži zamjene, ali nijedna ne može ispuniti ono što samo On može. Zato je važno dopustiti Mu da uđe u našu vjeru, da prebiva u našem srcu, da nas iznutra oblikuje i vodi prema punini života.
- Čestitka i zahvalnost
Dragi krizmanici, iskreno vam čestitam na ovom svečanom događaju svete krizme!
U ovom svečanom trenutku želim izraziti iskrenu zahvalnost vašim roditeljima, koji su vam prvi prenijeli vjeru i usadili ljubav prema Bogu i bližnjima u vaša srca. Zahvaljujem se i vašim kumovima, koji su danas, ali ne samo danas, vaši duhovni vodiči i ‘anđeli čuvari’. Zahvaljujem se i vjeroučiteljima, župnicima i pastoralnim djelatnicima, koji su vas poučavali i vodili putem Evanđelja.
Neka nas sve, zajedno, vodi Duh Sveti, neka nas čuva i oblikuje, da nikada ne zaboravimo – Bog je s nama i u nama, mi smo u Bogu.
Amen.
