Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti’ održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.
Srdačno pozdravljam sve vas prisutne, kao i poštovane izlagače na ovom Međunarodnom znanstvenom skupu o kultu sv. Šimuna u prostoru i vremenu. Osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgia Linguu. Zahvaljujem preuzvišenom nunciju što je rado došao u Zadar u osmini svetkovine zaštitnika našeg Grada, svetog Šime, uputiti nam prigodne riječi. Srdačan pozdrav upućujem i prof. Josipu Faričiću, rektoru sveučilišta u Zadru i zahvaljujem na organizaciji ovog skupa. Pozdravljam i zahvaljujem također prof. Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta, kao i doc. dr. Damiru Šehiću, profesoru na Teološko – katehetskom odjelu i župniku Župe sv. Šime u Zadru, na organizaciji ovog Međunarodnog znanstvenog skupa.
1.
Naslovio sam ovo izlaganje „Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti“. Želim s Vama razmotriti poruku života sv. Šime u duhu značenja riječi ‘ikona’. Ta je riječ višeslojna i puna simbolike, kakva je bila i osobnost sv. Šime koju nam u svom drugom poglavlju opisuje evanđelist Luka.
Važno je istaknuti bitnu značajku ikone, koja nam već puno govori. Naime, premda je ikona slika (svetaca) – i dolazi od grčke riječi eikon (εἰϰών), što znači slika (lik, prikaz nekoga) – za ikonu se kaže da se ikona piše, a ne slika. Kakva je to slika koja se piše? To mora biti neka specifična vrsta umjetnosti – i, ono što nas zanima – duhovnosti!
Duhovnost nije samo govor o vjeri – nego teološka disciplina koja se bavi iskustvom vjere! Sv. Šime je izvrstan učenik te škole – čovjek s iskustvom žive vjere! I kao vrstan Božji učenik, nama može biti i učitelj. U tom svetom čovjeku imamo izvrstan predložak – baš kao što ikona ima tipizirani predložak, obris sveca – da kroz njega stvaramo sliku o Bogu, molitvi i kontemplaciji – u promatranju Boga. Kako bi taj odnos trebao izgledati, na čemu se temeljiti?
Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači motriti, promatrati; a templum znači hram. I sâma ta riječ, kontemplacija, je već i etimološki primjenjiva na život sv. Šime. On je u Božjem hramu razmišljao, motrio, duboko ponirao u Sveto Pismo, bio dionik bogoštovlja. I svrha ikone je njena liturgijska upotreba. Zahtijeva suradnju između ikonopisca i duha. Šimun, Božji ikonopisac, bio je veliki čovjek duha i u suradnji s Njim!
Ikona teži uspostaviti vezu između čovjeka i Boga. Šimun nam je poticaj za uspostavu te veze, razmatranje Božje riječi i škola kontemplacije u kojoj ćemo otkriti Božji doticaj i susret s nama. Nije slučajno da se na Istoku blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnica, u kojem je jedan od protagonista sv. Šime, naziva – Susret! Ikona i jest duhovno stvaralaštvo tipično za Crkvu Istoka. Ikona nije fotografija za uspomenu, nego znak Božje nazočnosti i objave, blizine, susreta.
Promatrajući Šimuna, vraćamo se izvorima Evanđelja i ulazimo u njegovu dinamiku, kako bismo bili zahvaćeni otajstvima i radošću spasenja, otkrivajući Božje djelovanje i u našem životu. Dakle, što još vidimo u sv. Šimi? Uviđamo kako se Bog približava nama! Dolazi nama, ljudima. I to osobno! Kako je osobno došao i sv. Šimunu!
Ikona je put kontemplativne molitve, duhovno blago kršćanske duhovnosti čiji je oblik, forma i boja, unaprijed određena po zadanim kanonima. Kod ikone je više bît u preslikavanju, reprodukciji svetoga lika, nego vlastito autorsko stvaranje.
To nas poučava da smo svi stvoreni kao originali i različiti, poput toliko različitih ikona. Ali svi imamo isto izvorište, kreirani smo po jednom i istom – Božjem obrascu. Čovjek je najslavnija Božja slika!
Pozvani smo RE-producirati sebe kao raznovrsno ispisane, različite ikone, ali biti preslikom Jednoga Istoga, Božjega najsavršenijeg lika, Isusa Krista. Naše najveće autorstvo i kreacija je biti Isusova reprodukcija! Nastojati biti što sličniji toj vrhovnoj ikoni, Isusu Kristu – to treba biti naša osobna iskaznica! Isus je naš okvir, nacrt, praslika i zlatna podloga, kakva krasi djela ikona. Sv. Šime je vrsna re – i produkcija Božjega duha.
2.
Dakle, ako tekst shvatimo kao sliku, Šimuna kao ikonu, a ikona se piše – kakvu je to sliku o sebi ispisao sv. Šime po riječima koje je izrekao u susretu s Isusom, da je u Djetetu koje je imalo svega 40 dana, prepoznao Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, iščekivanoga Mesiju?
To sv. Šime nije mogao znati, ustvrditi, objaviti – po svojoj ljudskoj naravi. To je nadnaravni uvid, koji dolazi iz duboko nutarnje sigurnosti, iz pogleda iznad i onkraj! To je intuitivnost Šimunovog duha koji je u potpunosti pretočen u njegovu racionalnost. Šimunova intuicija, njegov osjećaj stvarnosti istovjetna je njegovom razumskom shvaćanju – dakle, znanju – da je sa sigurnošću mogao reći: Ovo Dijete je Mesija kojega čekaju pokoljenja! To je „utjeha Izraelova“ koju smo iščekivali! (usp. Lk 2, 30 – 32).
A i intuicija je povezana s kontemplacijom. Oboje se odvijaju u nutrini čovjeka. Riječ intuicija (lat. intuitio), znači gledanje, zrenje. Kontemplacija znači promatranje. Intuicija znači imati neposredan uvid, izravno shvaćanje. To je sposobnost da direktno zahvatimo, uvidimo cjelinu i njene dijelove, da izravno spoznamo i suptilno, duboko shvatimo bît nečega; neke osobe, pojave, predmeta. To je sv. Šime izvrsno ostvario u odnosu s Djetetom Isusom – shvatio je svu njegovu bît, identitet i poslanje, koje će se do kraja potvrditi u njemu kao odraslome.
Razumski živjeti intuiciju, nutarnji glas, koji ti nešto / nekoga definira, određuje, nekamo te usmjerava, premda za to, u tom trenutku, nemaš egzaktnu potvrdu… Odnosno, intuicijom prožimati razum – to je izniman Božji dar i milost! To je suradnja našega, zemaljskog duha i uma i Božjega, nebeskog duha. A sv. Šime ga je u obilju imao jer, kako reče evanđelist Luka: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25) i „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Božjega“ (Lk 2, 26). Duh Sveti je glavni protagonist, on vodi Božjeg čovjeka i objavljuje istinu.
To je važna poruka u našem vremenu, koje preferira egzaktne znanosti, traži i želi empirijske dokaze odmah i sada – a Šimun je bio strpljiv, morao je čekati! I to cijeli život.
Dakle, tako izgrađivati sebe u odnosu s Bogom, što je sv. Šime činio cijeloga života kao molitelj u jeruzalemskom hramu – sv. Šime je u bitnome čovjek molitve i hrama, bogoslužja i obreda – da kao osoba može djelovati iz svoje nutarnje sigurnosti, nutarnjeg Glasa, nutarnjeg znanja – a sve to utemeljeno je u Bogu u kojem se i nalazi, od koga je i poteklo središte čovjekovog identiteta – duša!
Što još izvire iz našeg unutarnjeg pogleda? Koja krepost i stanje duha? Vjera!
Duša i vjera su nutarnji, nevidljivi motor, generator koji motiviraju, pokreću naša vidljiva izvanjska djelovanja i postupke!
Vjera nam daje drugačiji pogled na stvarnost, situacije, ljude. Kad čovjek po vjeri i u vjeri gleda, to nije uobičajeni pogled kojeg mogu odrediti, prestrašiti, pokolebati, neke izvanjske okolnosti.
Vjera vidi više, dublje od našeg fizičkog pogleda očima, od ograničenoga, materijalnoga. Zato je sv. Šime u malenom djetetu Isusu, kada je pred njim sve djetinje mirno, bezazleno, mogao ujedno prepoznati Bogočovjeka koji će biti i „znak osporavan“ te reći Mariji da će joj mač boli probosti dušu! (Usp. Lk 2, 34 -35).
Zamislite tu dubinu Šimunove pronicljivosti, proroštva – Dijete koje se pred njim nevino, pretpostavimo, spavalo – u tom trenutku sadašnjosti vidio je i buduće – tako bremenito, teško Isusovo poslanje – ta, na sebe je preuzeo grijehe cijeloga svijeta – da je u tom svečanom trenutku miline i radosti što vidi Mesiju, imao potrebu reći, navijestiti da će on ujedno i patiti; biti osporavan; toliko, da će srce njegove Majke biti probodeno od boli. I da će se pritom otkriti namisli mnogih srdaca! (Usp. Lk 2, 34 – 35).
3.
„Boga nitko nikad nije vidio“ (Iv 1, 18), kaže sv. Ivan. Ali, naš Bog Otac, Stvoritelj svega i počelo cijeloga svijeta – je utjelovljeni Bog. Nevidljivi Bog (vrhovni princip svega postojanja) u Isusu Kristu postao je vidljivi Bog!
Bog nam je u Isusu otkrio svoje Lice, primio je naše ljudsko tijelo, lik čovjeka. Po Kristovoj tjelesnosti, ljudskosti, nama ljudima obznanjuje se božansko. To je sv. Šime savršeno precizno prepoznao u Djetetu koje, još dok nije ni stasalo niti sebe objavilo da je poslan od Boga Oca; dok još nije javno počeo djelovati, ma nije umio niti govoriti – Šimun prepoznaje kako Bog u Isusu objavljuje da je on Otac koji ljubi i spašava čovjeka.
I sâm sv. Šime Bogu za toga Prikazanja Isusa kaže: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2, 30). Najviše što čovjek u životu može vidjeti i doživjeti je spasenje. Spasenje svoje duše u općinstvu svetih. Kad god se Bog objavljuje, On djeluje za nas spasonosno, posvećuje nas.
Vjera je Božji dar. A sve što primamo od Boga je božanske naravi. Dakle, pogled vjere je Božji pogled koji nadilazi zemaljsko, materiju. I to je bilo dano sv. Šimi – on je očima vjere u djetetu Isusu prepoznao Mesiju.
„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5, 7), kaže apostol Pavao. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11 ,1), kaže Poslanica Hebrejima. Koja riječ je ovdje važna? Zbiljnost!
To smo istaknuli – istinska, čvrsta vjera osigurava zbiljnost, daje sigurnost! Vjeru i sigurnost da je Dijete pred njim Spasenje čovjeka, posvjedočio je sv. Šime.
„Krist je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1 ,15), kaže apostol Pavao. A čovjek je pozvan biti slika Kristova. Isus Krist, pak, je slika Boga i čovjeka. I to savršenoga, svetoga. A na svetost smo svi pozvani! To je naše, ne buduće, nego vječno stanje. Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima“ (Mt 5 ,48).
4.
Nit vodilja ovog izlaganja je promatrati sv. Šimu kao ikonu, sliku. Ako ijednim razdobljem u povijesti ljudske civilizacije dominira slika – ikona, kao medij kroz koji se čovjek osobito i dominantno izražava – to je ovo naše vrijeme i to smo mi – ljudi suvremenog tehnološkog svijeta. Moderni naraštaj koristi slike kao platformu kojom se intenzivno i preferencijalno izražava.
Postali smo toliko ‘civilizacija slike’ i multiplikatori, stvaratelji (vlastitih) slika, da bismo, parafrazirajući, mogli reći – ne više, kao nekad: „Što nije zapisano, kao da se nije dogodilo“. Nego: “Što nije uslikano, kao da se nije dogodilo“. Što nije vizualno ‘ikonično’, nije privuklo našu pažnju. Toga smo svi svjedoci – da nam slika privlači pažnju više od riječi. Ne kaže se slučajno oduvijek: „Slika govori više od tisuću riječi“.
Ikona je toliko slojevita i snažna, tipografski moderna riječ. Da isto tako nije slučajno kako su tvorci operativnog računalnog sustava osmislili grafičko sučelje za korisnike – sučelje koje ima malene slike, a ne tekst. I te su grafičke simbole nazvali upravo – ikonama!
Ikonom nazivamo i slikovne znakove u mobitelima koje također koristimo kao sredstvo komunikacije, kojim izražavamo naše misli, osjećaje, poruke, onome s kime komuniciramo…
Ikonu smo kadri prevesti, u njoj – slici – iščitati što nam je osoba htjela reći. Ono što riječ donosi uhu, slika donosi oku. A oboje, i riječ i slika – imaju u sebi kapacitet da komuniciraju, da priopćuju poruku nama ljudima.
A zašto čovjek ima potrebu komunicirati? Zato što je on biće komunikacije, odnosa. Kao što je to i naš Stvoritelj – komunikacija tri božanske osobe, odnos ljubavi i poštovanja koji nam se objavljuje kao Presveto Trojstvo. I On je kao izvorni pečat našeg postojanja, utisnut u nas ljude. Sv. Šime je bio vrhunski komunikator. Sve bitno o identitetu Isusa rekao je u nekoliko rečenica, koje sam istaknuo tijekom ovoga izlaganja.
Svaki put kad se Bog objavljuje čovjeku, to čini kako bi darovao sebe nama ljudima, svakom pojedinom. Kako bi Bog sa čovjekom uspostavio kontakt, komunikaciju. Ali, ne bilo kakvu. Nego, posvećujuću! Kako bi Bog čovjeka pobožanstvenio.
Ako je sv. Šime ikona kršćanske duhovnosti koja nekoga prikazuje, mi u sv. Šimi i kroz njega častimo Onoga koga on predstavlja, kime odsjeva – a to je Bog kojemu se i on obratio prije nego je išta o Isusu rekao, uzevši ga u naručje. Luka kaže: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče…“ (Lk 2, 27 – 28). Prvi čin kojega je sv. Šime učinio u susretu s Isusom, Marijom i Josipom bio je da je – blagoslovio Boga.
Hebrejska riječ berakhah (blagoslov) dolazi iz istog korijena kao riječi koljeno i klanjanje. Znači i dar, milost, mir. Sv. Šime je par excellence čovjek klanjanja, naklona, poklona Bogu. Čovjek adoracije.
Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na; or, oris znači usta. Dakle, to je nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića. Sv. Šimun je to učinio. Poklonio se djetetu Isusa i poljubio ga – Potpuno! Svojim riječima, svojim srcem i dušom. Učinio je to i svojim tijelom, svojim licem i osobnom blizinom! Opet znak otajstva inkarnacije, Božjega utjelovljenja u čovjeku, nama ljudima.
Kad čovjek blagoslivlje i hvali Boga, moli za darove Božje milosti. Blagoslivljanje znači odnos između Boga i čovjeka, i odnos čovjeka prema čovjeku. Čovjek koji je dobio blagoslov od Gospodina, postaje blagoslovom za druge. To su bili oci naše vjere, od Abrahama, patrijarsi, Mojsije, David, Salomon – primili su blagoslov i blagoslivljali druge. Elizabeta je blagoslovila Mariju. Prije uzašašća, Isus blagoslivlje prisutne i šalje ih u Jeruzalem da mole i čekaju obećanoga Duha. Šimun je primio blagoslov od Boga te svojim duhom i zagovorom prenosi i posreduje Božji blagoslov nama, do naših dana. I to će činiti do kraja vremena.
5.
Govorimo o sv. Šimi kao ikoni. U kolektivnoj svijesti društva, u različitim područjima: znanosti, kulture, sporta, osoba koja predstavlja simbol neke javne djelatnosti kojom se bavi, a uz to je snažnog i privlačnog utjecaja na druge, naziva se – ikonom.
Stoga, jako je važno što mi u svom životu gledamo kao ikonu? Kojim osobama dajemo te atribute? Sv. Ivan Damaščanski, monah iz 8. stoljeća kojega se naziva „doktorom crkvene umjetnosti“, kaže: „Ako k tebi dođe koji poganin i kaže ti: Pokaži mi svoju vjeru, povedi ga u crkvu pred svete slike“. On je naučavao da štujući svete slike ne štujemo predmete, nego osobe koje one prikazuju; ne klanjamo se idolima, materiji, nego častimo osobe koji se nalaze u općinstvu svetih.
U tom kontekstu, ikona nam otvara prostor prema nečemu izvan i iznad nas – prema transcendentalnome. Ikona nam omogućuje pogled duha prema vječnome. Ikona je kao ogledalo u kojem možemo vidjeti svoju dušu. Ona je kao prozor kroz koji promatramo nadnaravno, i to pomoću Svjetla bez kojega čovjek, u materijalnom smislu, ne može vidjeti stvarnost oko sebe.
Nije li upravo sv. Šime rekao da je Isus „Svjetlo na prosvjetljenje naroda!“ (Lk 2, 32). Teolozi smatraju ikonu odrazom, otiskom nebeskog pralika. Kristovo utjelovljenje kao temelj postojanja ikone isticao je sv. Ivan Damašćanski, jer je Krist, lik nevidljivog Boga, postao vidljiv u svom ljudskom tijelu. Prema njemu, klanjanje ikoni u njenoj materijalnoj pojavi posreduje naše klanjanje Bogu i svetima. Kroz ikonu se odaje sva čast i hvala Bogu. Mi moramo biti ikone – mi moramo odavati čast i hvalu Bogu – kako je to činio i sv. Šime! Pozvani smo biti prozori za pogled prema nebeskome – poput sv. Šime.
Sv. Šime nam pokazuje kako pogled duha smjera prema vječnome i vidi vječno. Taj pogled, kakav je, po molitvi i klanjanju, imao sv. Šime – rasvjetljuje najdublje prostore našeg srca, naše čežnje, nade, ali i tmine našeg života.
Zato je sv. Šime istovremeno mogao navijestiti radosno, svjetlosno, slavno, ali i žalosno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista, i naše Majke Marije, znajući da će Dijete pred njim – jer je Mesija – kao odrastao, biti mučen.
Ali, unatoč tome, nikad neće umrijeti ono zbog čega je Isus došao na ovaj svijet – da spasi i otkupi grešnoga čovjeka. Isus je i smrt pobijedio! To je opet pogled zbiljnosti onkraj, iznad, koja ima korijen u nepobjedivosti Duha koji izvire iz vječnosti, a ne ovoga prolaznoga, zemaljskoga. To mogu vidjeti i znati samo vjera, duh i duša – koji slušaju poticaje Duha i služe otajstvu, poput sv. Šime.
Pogled kakav je imao sv. Šime, u odnosu s Bogom koji je Svjetlo, ako smo s Njim u kontaktu – a to se ostvaruje po našem sudjelovanju u liturgiji (u kojoj je danomice sudjelovao, bdio sv. Šime), u slavljenju sakramenata, po čitanju Božje riječi – rasvjetljuje potrebe naše intime koja čezne za svojim Stvoriteljem, ali i za krepostima, atributima božanskoga koje Bog čovjeku dariva. To vidimo u opisu sv. Šime – bio je pravedan, bogobojazan, pun Duha. Bio je čovjek koji čuje i sluša – što i sâmo njegovo ime na hebrejskom znači – Šim’on (שמעון) – onaj koji je čuo.
Prva Božja zapovijed je – Slušati! Bog najprije nama ima nama nešto reći. Dakle, Šimun – Šim’on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo! Čuti i slušati Boga, kako je to umio sv. Šime, omogućuje nam ulazak u prijateljski dijalog s Bogom. Dijalog koji se preobražava u divljenje i klanjanje, zahvalu i slavljenje. Sve to izrazio je sv. Šime, čiji je lik prototip kršćanske ekonomije inkarnacije (utjelovljenja) i kontemplacije.
Sv. Šime potiče nas da budemo ljudi koji slušaju, najprije Boga i koji znaju čekati. I to strpljivo. I pisanje ikona zahtjeva strpljivost i dugotrajni rad. Kao što je i sv. Šime, čekao i dočekao ostvarenje Božjeg obećanja.
I kada se objavljena svetopisamska riječ i Logos – utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade, pojavila pred Njim, i to u svom sâmom životnom začetku, kao Dijete – sv. Šime je velikoga i vječnoga Boga prepoznao u malenom Djetetu, koje će kao čovjek na ovoj zemlji, umrijeti. Koje i koliko otajstvo, misterij naše vjere!? Pred kojim se uistinu možemo samo pokloniti! I Gospodinu na tolikoj pobjedi Duha nad materijom – zahvaliti!
6.
Zaključno – ikona je slika koja se piše, i tako nas, suvremeni naraštaj slike, povezuje s Riječi po kojoj sve postade i koja je od Vječnosti. Sv. Šime je prepoznao utjelovljenu Božju Riječ. On je za nas kršćane sveta ikona – prozor koji nas povezuje s Vječnim. Prozor je zaštita od loših utjecaja izvana i sredstvo za naš pogled prema vani, prema višemu, Nebu – prema prostoru i vremenu koje je stvarno i postojanije od onoga što vidimo ovdje i sada – a što je moguće vidjeti samo očima duha. Nalik Šimunovim duhovnim i tjelesnim očima. Odnosno, očima Duha Svetoga! I tako „rasti u dobi, mudrosti i milosti“ . To spaja duhovnost i tjelesnost, utjelovljenje, otajstvo našega Boga, uz koje je povezan i sv. Šime. Evanđelist Luka povezuje životnu dob na ovoj zemlji i božansku kategoriju – mudrost.
„A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“ (Lk 2, 40) – zaključuje Luka u svom drugom poglavlju gdje je opisao susret Nazaretske obitelji i sv. Šimuna.
Sv. Šimun je čovjek na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet. Knjiga Mudrosti kaže da mudrost „svetima tvojim svijetli kao svjetlost najveća“ (Mudr 18 ,1). Šimun je divna i sjajna zraka Isusovog svjetla, zvijezda i putokaz nama putnicima ovim svijetom, Crkvi hodočasnika.
Sv. Šimun je čovjek mudrosti koji povezuje zemlju i nebo i oživotvoruje odnos zapisan o tom velikom božanskom daru u Knjizi mudrosti – tako jednostavno a moćno, povezujući inkarnaciju i kontemplaciju: „Doticala se neba, stajala na zemlji“ (Mudr 18,16). To je bio i tako je živio sveti Šimun prorok: čvrsto je stajao na zemlji, i tako se čvrsto, duhovski, zbiljno – doticao Neba! Nastojmo živjeti i mi tako – ikonično Šimunovski – duhovski mudro – Kristovski – Božanski!
Hvala još jednom organizatorima ovoga značajnog međunarodnog simpozija. Hvala svima vama na pozornosti!
Foto: I. Grbić
