Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, središnje svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
Dragi štovatelji i hodočasnici sv. Šimuna!
Pozdrav i čestitka
- S radošću danas slavimo blagdan sv. Šimuna, jednog od četiri draga
zaštitnika našega grada Zadra i Zadarske nadbiskupije.
Srdačno Vas pozdravljam na ovom svetom mjestu pored zemnih ostataka, relikvija ili moći svetog Šimuna kojeg vjernički puk već preko osam stoljeća čuva i časti u Zadru. S radošću i srdačno pozdravljam drage hodočasnike iz Župe Uznesenja Marijina iz Poreča, gdje sam bio župnik do dolaska na ovu sadašnju službu.
Dobro došli, dragi Porečani i svi koji ste se pridružili njima na ovom hodočašću. Pozdravljam nazočnog porečkog župnika, vlč. Mladena Pranjića i župnog vikara, vlč. Tobiju Matijevića.
Sv. Šimun – ikona koja privlači i osvaja
- Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno s vama usmjeriti pažnju na lik sv. Šimuna Bogoprimca koji je u svoje staračke ruke, pun vjere, primio dijete Isusa u trenutku kada su Marija i Josip, prema židovskom običaju, četrdeset dana nakon Marijinog poroda, prinijeli dijete Isusa u jeruzalemskom Hramu.
Pozivam vas da zajednički razmatramo o liku sv. Šimuna onako kako nam ga predstavljaju evanđeoski tekstovi svetoga Luke. Oni nam, naime, predstavljaju sv. Šimuna kao ikonu – svetu sliku – pred kojom se možemo moliti i koja privlači našu pažnju te osvaja srca. Da bismo mogli razumjeti pojedinu ikonu, morali bismo dugo ostati pred njom i promatrati svaku pojedinost koja se na njoj nalazi. Ikona nastaje iz molitve, pokore i u dubokom proživljavanju određene Bogu bliske osobe ili otajstva vjere koje nam predstavlja. Ikona uvijek u sebi sadrži ono mistično jedinstvo između Kristove ljudske i božanske naravi, što u teologiji nazivamo ‘hipostatsko sjedinjenje’, koje se prikazuje na pojedinom liku ikone.
Za ikonu možemo slikovito reći da nam otvara prozor prema transcendentalnom, onome što nas nadilazi, onome što je neprolazno i vječno; prozor kroz koji možemo promatrati božansko. Kroz ovaj otvoreni prozor, u isto vrijeme, prodire mistično svjetlo koje nam omogućuje vidjeti nas same, svijet oko nas na novi način i u novom sjaju. Ikona nam tako omogućuje pogled duha, pogled od ovozemaljskog prema vječnom i ljudskom, prema božanskom.
Gledamo li i mi danas na sv. Šimuna kao ikonu, on sâm će nam progovoriti, povezati nas, ali ne s prošlošću u kojoj je živio, nego s vječnošću u kojoj živi. On će moliti s nama i za nas, pokazat će nam kako i mi možemo primiti Isusa Spasitelja u svoje naručje, kako bi bio „svjetlost na prosvjetljenje“ (Lk 2, 32) našega života.
Zajedno s vama želim u promišljanju zastati samo na tri pojedinosti iz teksta današnjeg Evanđelja; razmatrati tri detalja ikone sv. Šimuna, kako nam je to tekstualno naslikao sv. Luka.
Sv. Šimuna vodi Duh Sveti
- Prvo. Sv. Luka nam kaže da je Šimun potaknut Duhom došao u Hram (usp. Lk 2, 27). Duh Sveti je glavni protagonist Šimunovog života, odnosno događaja u Hramu. Sv. Luka čak tri puta u ovom kratkom tekstu spominje Duha Svetoga: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25), „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ (Lk 2, 26) i „Potaknut od Duha dođe u Hram“ (Lk 2, 27).
Duh Sveti potiče Šimunovo srce. Njegovo ime Šimun pristaje njegovoj naravi, njegovoj vjeri. Biblijska riječ ‘šimʿon’ znači ‘on je čuo’. Šimun čuje u srcu poticaje Duha, oživljava njegov duh dok čeka, a čeka godinama, do svoje starosti, i odlazi u Hram, ne znajući što ga tamo očekuje. Šimunu zasigurno to nije prvi put da sluša poticaje Duha i odlazi u Hram.
Budući da je Šimun čuo i poslušao poticaje Duha, Duh ga osposobljava da u određenom trenutku, u malom djetetu Isusu prepozna Krista, Mesiju, Spasitelja, „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“ (Lk 2, 32).
Duh Sveti omogućuje Šimunu, jer je poslušao njegove poticaje u srcu, da prepozna Božju nazočnost u malenome, krhkom, slabom, u Djetetu.
Duh Sveti i nas potiče u srcu. U duhovnosti to nazivamo ‘duhovni poticaji’.
Danas smo sabrani na molitvu i razmatranje oko ikone, modela vjernika, sv. Šimuna, kako bismo i mi mogli razlučiti trenutke kad nas srce potiče jesu li ti poticaji od Duha Svetoga ili od nekoga ili nečeg drugog.
Što nâs pokreće?, možemo se pitati. Što pokreće naše srce, naše djelovanje, naš hod? Duh Božji ili duh ovoga svijeta?
Duh svijeta papa Franjo naziva napašću. Duh svijeta, kaže papa Franjo, „je pogled koji više ne vidi Božju milost kao glavnog nositelja života i odlazi u potragu za nadomjestak: malo uspjeha, osjećajno zadovoljavanje i na kraju raditi što hoću“ (Papa Franjo, Homilija, 1. 2. 2020.).
Često nas vodi duh želje za posjedovanjem, uspjehom, ugledom, ljudskim obzirima… U srce nam se uvlači duh hedonizma, nemara, nebrige, ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, duh umora i zasićenosti… Teško se oduprijeti ovom duhu svijeta koji nas vodi u pohlepu, zavist, ljubomoru, ispraznost, nemir srca, nezadovoljstvo, mrmljanje, ljutnju…
Kakva je vjera sv. Šimuna? Šimun svaki dan ide u Hram, tamo moli i čeka, vjeruje i nada se. Šimun to čini i onda kada izgleda kao da se ništa ne događa. Čeka čitav život. Ostaje vjeran poticajima Duha. Šimun svaki dan ustrajno, godinama, tiho, njeguje plamen nade kojeg nosi u srcu, osluškuje Duha koji ga potiče u nutrini.
Što nas pokreće u vjeri? Duh Sveti ili možda samo navika, tradicija, rutina koju smo stvorili od vjere?
Lik sv. Šimuna poziva nas pogledati u svoje srce, u dubinu našega bića. Poziva nas da preispitamo naš duhovni život, da očistimo srce od svega onoga što nam priječi da čujemo Duha koji nam šapuće u srcu i savjesti.
Sv. Šimun gleda Krista
- Drugo što promatramo na liku sv. Šimuna jesu njegove oči, njegov pogled. Šimun potaknut i ispunjen Duhom gleda Krista. Šimun moli govoreći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (LK 2, 30).
Živa Šimunova vjera čini čuda: otvara mu oči, preobražava pogled, mijenja način gledanja. Šimun vidi u dubinu, ono bitno.
U mnogim susretima Isusa s ljudima u Evanđelju doznajemo kako Isus suosjeća s njima, kako je pun milosrđa prema njima. U Kristovom pogledu otkrivamo pogled Boga koji počiva na čovjeku. Božji pogled razbija, razrješuje tvrda ljudska srca. Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2, 29). Božji pogled mijenja naš pogled i čini da novim očima možemo gledati sebe, svijet, druge ljude. Kristovim pogledom možemo gledati i na teške životne trenutke novim pogledom. Kako li Kristov pogled razbija tmine našega grijeha i smrtnosti!
Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga…“. Grčka riječ ‘otpuštati’ u hrvatskom prijevodu znači ‘razvezati zavezano’ (glagol grč. àpolùeis znači: ‘odrješuješ moju zavezanost’). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Krista i Otkupitelja koji donosi puninu mira, došao je Onaj koji razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.
Pogled na koji nas susret s Kristom osposobljava nije naravni pogled, biološki, već egzistencijalni, mudri pogled. Naše oči u pogledu na Isusa ‘vide iznutra’, ‘vide iznad, više’, ne zaustavljaju se samo na pojavnom. Ovaj pogled čak i u pukotinama života može nam pomoći da vidimo Božju nazočnost.
Šimunove oči, iako stare, slabovidne, vide u djetetu Isusu spasenje.
Što mi vidimo od našeg duhovnog života?
Svijet na vjeru često gleda kao na promašaj, kao na nešto iz prošlosti, kao ostatak iz ‘mračnog Srednjeg vijeka’, nešto nekorisno ili čak štetno. Jesu li nam čiste oči i srce da u Boga možemo gledati?
Šimunov pogled promatra novost koja dolazi s Isusom. Šimun gleda spasenje. Šimunov pogled je usmjeren u budućnost i zato blagoslivlja Boga.
Da li mi Boga blagoslivljamo zbog njegove dobrote prema nama, njegovog dara spasenja koje je položio u naš život? Je li naš pogled usmjeren u Isusa u našim zavezanostima i navezanostima, našim ovisnostima i rutinama? Vidimo li u njemu naše spasenje, to jest puninu života u miru i slobodi srca?
Sv. Šimun prima Isusa u naručje
- Zastanimo i na trećoj stvarnosti ‘ikone’ sv. Šimuna.
Sv. Luka je zapisao: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga…“ (Lk 2, 27 – 28). Šimun prima Isusa u naručje i blagoslivlja Boga.
Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Njegova starost i nemoć nisu prepreka da u rukama drži Spasitelja, onoga kojeg očekuje čitavog života, onoga koji ispunja sva njegova očekivanja.
Šimun ne drži u naručju Krista, Sina Božjega, od kojeg očekuje da čini čudesa i senzacije, diže pobune i revolucije, već malo, nejako dijete, slično svakom drugom djetetu njegove dobi. Ne gleda nešto izvanredno, već malog Isusa s Marijom i Josipom, koji ga skromno donose u Hram, kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića. Šimun gleda, prepoznaje i prihvaća nešto novo, Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjeg lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće u cijelom životnom tijeku. Izražava to molitvom predanja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…´ (Lk 2, 29 – 30). Šimunu je „dosta Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo, govoreći o sv. Šimunu (Homilija 4, 2. 2019).
A mi, braćo i sestre? Imamo li vjere diviti se Kristu, Bogu i prihvaćati ga u njegovoj jednostavnosti kada se polaže u naše ruke u svetoj pričesti i ulazi ‘pod naš krov’, kako bi od našeg života i učinio Hram svoje nazočnosti i moćno sredstvo djelovanja njegove ljubavi koja prosvjetljuje, spašava i preobražava svijet.
Kad Isusa ne primamo u naše ruke, u naš zagrljaj, naše srce postaje gorko, ispunja se drugim stvarima i stvarnostima koje ostavljaju dušu i srce praznima.
Kada primamo Isusa otvorenih ruku, primamo i braću otvorenih ruku i prepoznajemo odraz njegove slike u njima.
Zagovor sv. Šimuna
- Sveti Šimun neka svojom blizinom i zagovorom bude nama poticaj da osluškujemo duhovne poticaje u srcu i ustrajemo na putu vjere, sve dok nas Krist ne primi u svoj vječni zagrljaj. Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: I. Grbić
