Knjiga „Svjedok čiste savjesti – Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja“ autora Jurja Batelje, u izdanju Postulature blaženog Alojzija Stepinca, predstavljena je u četvrtak, 5. lipnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
Don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i Smilčića, govorio je o Kuharićevoj baštini u obrani istine o Stepincu, rekavši da je Kuharić glavni pokretač i pronositelj glasa svetosti i mučeništva Stepinca, no on sebe u svojoj skromnosti nije tako doživljavao. Kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i Kuharić zajedno su 17. veljače 1979. uputili papi Ivanu Pavlu II. molbu za proglašenje Stepinca blaženim.
Uz javne istupe kroz propovijedi, Kuharić je i crkvenom sudu dao tri svoja svjedočanstva, kad je Kuharić za Stepinca rekao: „Moglo bi se misliti da je bilo mudrije da je šutio, ali on, jer je bio potaknut iz svoje savjesti, budući da je bio branitelj svoga stada, nije mogao ponašati se kao ‘pas koji ne zna lajati’. Kuharić je rekao i da se u odnosu sa svećenicima i narodom, Stepinac uvijek pokazao kao brat i prijatelj, ne kao poglavar.
Kuharić je imenovao povijesnu i teološku komisiju i povjerio im da sve prouče i ispitaju u vezi kauze. „Postojanost njegovog uvjerenja o Stepinčevoj nevinosti trajno je pobijao dokumentima i činjenicama. Prosuđujući da je Stepinac svetački živio i mučenički umro, uložio je svoj autoritet i život u zastupanju i obrani vlastitog uvjerenja koje je dijelio s Božjim narodom. Misao o proglašenju blaženim i svetim Stepinca bio je njegov životni program“, istaknuo je Baričević.
Kuharić je branio istinu o Stepincu i o 300. godišnjici Sveučilišta u Zagrebu, kada se 1969. protokolarno i kratko susreo s Titom u HNK-u, a tijekom večere u Banskim dvorima, duže je razgovarao s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem, javnim tužiteljem u procesu Stepinca. Svoju javnu i privatnu obranu nedužnosti Stepinca smatrao je „obvezom svoje savjesti te poslanjem braniti istinu i njegovo ljudsko dostojanstvo, time braneći i Crkvu i prava svakog čovjeka“, rekao je Baričević, citirajući Kuharića da je Stepinac „bio čovjek Crkve, graditelj i branitelj njenog jedinstva s Petrom. Braneći njega branili smo temelje naše vjere, hrabrili smo i našeg hrvatskog čovjeka“. Stepinčeva kauza vodila se tajno, a Kuharić je o njemu govorio otvoreno i javno, premda često napadan, istaknuo je Baričević. Kuharić je rekao da je godišnjica Stepinčeve smrti za vjernike blagdan. Duboko je osjećao bîlo svoga zareditelja. Dao je urediti novi Stepinčev grob i spomen zbirku i govorio da se Stepinac „nije znao cjenkati ni s kim. Davao je obilno zemaljska dobra i svoju osobu, cijeli svoj život Kraljevstvu Božjem“.
U 28-godišnjem upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom, Kuharić je osnovao 60 novih župa. Na prijetnje državnih vlasti da radi ilegalno, jer su se stanovi pretvarali u bogoslužne prostore, odgovarao je: „Dajte nam živjeti legalno, pa nećemo otvarati bogoslužne prostore ilegalno“. Otvorio je Dom za stare i nemoćne svećenike, podupirao razvijanje katoličke izdavačke djelatnosti i katoličkih medija.
Pokretač je i sudionik višegodišnje svenarodne proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata od Solina 1976., Knina, Nina do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine. O 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije bio je domaćin prvog posjeta pape Ivana Pava II. 1994. Hrvatskoj.
Osobitu pozornost Kuharić je pokazivao Hrvatima diljem svijeta koje je pohodio i povezivao s Domovinom. Bio je za odnose s vlastima uz poštovanje načela istine i pravde, rekao je Baričević, istaknuvši: „Nije se dao od nikoga ucijeniti, zastrašiti niti je molio bilo kakvu milost od zemaljskih upravljača“.
Podsjetio je i na strahovanje Kuharića da će Teološko društvo Kršćanska sadašnjost postati „sindikat teologa pod nadzorom države, a protiv biskupâ“, zbog čega je puno trpio. Bio je pripravan ostati i bez ‘Kršćanske sadašnjosti’, ali ne bez slobode i jedinstva Crkve, istaknuo je Baričević. Zbog razboritog vodstva Kuharića, prelazeći preko mnogih uvreda i poniženja, u Crkvi u Hrvata nije došlo do razdora, istaknuo je Baričević koji je bio na sprovodu Kuharića, rekavši da je Kuharić po službi i svojim djelom prešao granice Zagrebačke nadbiskupije.
Podsjetio je da je bio „bistro dijete koje je voljelo prirodu, promatralo iznad užeg zavičaja, duhovni gorostas zagledan u drugu stranu“. U brizi za duše bio je zauzeti i odgovorni župnik, neustrašivi biskup i ponizni kardinal. Njegovi orijentiri su obitelj u kojoj je rođen u Gornjem Pribiću i nadbiskup Stepinac koji ga je dočekao kao pitomca Dječačkog sjemeništa na Šalati i čiji je način života i ophođenja s narodom, pratio.
Kuharić je duhovni velikan 20. stoljeća u hrvatskom narodu koji je ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj nacionalnoj svijesti i za života je bio na glasu svetosti; znamenita osobnost u burnom povijesnom razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata i previranja unutar crkvenih krugova, istaknuo je dr. sc. Zlatko Begonja, povjesničar.
U periodu komunizma i progona Crkve, Kuharić i Stepinac s izraženim vjerskim i moralnim kvalitetama, bili su nositelji otpora i čuvari hrvatskih vjerskih, kulturnih i tradicijskih obilježja, istaknuo je Begonja, poručivši: „Ostavili su veliki trag u hrvatskom narodu učenjem da djelovanje po savjesti mora biti temelj ljudskog ponašanja, bez obzira u kojim okolnostima se nalazili pojedinci ili narodi“.
Kuharić je počeo svećeništvo u teškom razdoblju 1945., kad je hrvatski puk bio izložen progonima i obračunima od strane vojnih i političkih pobjednika i kad je režim proglašavao svećenstvo narodnim neprijateljima, rekao je Begonja.
Komunistički režim pokušao je oslabiti crkveno jedinstvo uspostavom staleškog svećeničkog udruženja. Mladi svećenik Kuharić slijedio je Stepinca koji je upozoravao svećenike da se ne uvuku u tu režimsku igru, a zbog šutnje crkvenih velikodostojnika je rekao: „Generali uzmiču!“.
U previranjima 1971., Kuharić je sačuvao mirnoću i stajao uz hrvatski narod bez obzira na teškoće, a kao crkveni autoritet sudjelovao je i u procesu uspostave suverene RH. Njegova osobnost bila je orijentir narodu i hrvatskoj vlasti u tim teškim trenucima, istaknuo je Begonja.
„Kuharić je u vremenu jugoslavenskog režima jasno i odvažno branio Stepinca, njegove jasne kršćanske stavove i neokaljanu savjest. Kuharićev glas bio je produženi odjek Stepinčeve riječi izgovorene pred montiranim sudom: ‘Moja je savjest čista’“, rekao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, naglasivši da pokretanjem Kuharićeve kauze, „Crkva u Hrvatskoj prepoznaje snagu njegove duhovne ostavštine i svjetlo koje je unosio u živote ljudi“.
Istaknuo je da „Kuharić nije bio samo svjedok Stepinčeve svetosti, nego i njegov nasljednik, čuvar i baštinik duhovnog nasljeđa Stepinca. Kuharić je znao ostati vjeran toj liniji Evanđelja, Crkve, savjesti, vjere i služenja Bogu i narodu Božjem. To nasljeđe obvezuje i nas“, poručio je mons. Zgrablić.
„Knjiga je kao svjetionik u vremenu kada Crkva i društvo trebaju pouzdane primjere savjesti, dosljednosti i vjernosti. Gospodin nas po Kuhariću poziva na čvrstoću u istini i blizinu s Bogom i čovjekom u Crkvi i po Crkvi. Kuhariću je savjest bila kompas, a Evanđelje mjera svega“, rekao je nadbiskup, dodavši da je Kuharićevo svjedočanstvo „izazov nama kako biti savjestan, hrabar i miran pred Bogom i ljudima, kako biti vjeran Bogu, Crkvi, svome narodu i sebi“.
Autor Juraj Batelja istaknuo je da je Kuhariću bila „važna njegova prisutnost u svakom kutku hrvatske zemlje“ te je ostavio sjajnu stazu kojim god dijelom Hrvatske i područjem gdje Hrvati žive je prošao.
Ines Grbić
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
