Susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije o temi „Kateheza kao ‘laboratorij dijaloga’” održan je u utorak, 18. ožujka u dvorani župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.
To je drugi susret župnih kateheta kojega je organiziralo Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije s predstojnicom s. Marijanom Mohorić.
Na temelju svjedočanstva, primjera dobre prakse i iskustvenog učenja, sudionicima je bilo omogućeno usvojiti mogući model u oblikovanju katehetskih susreta. Susret je okupio suradnike u župnoj katehezi koji na bilo koji način sudjeluju u procesu kršćanske formacije ili to žele činiti ubuduće, kao i za župne suradnike koji vode katehezu odraslih, mladih i djece u župi.
S. Marijana predstavila je značajke i odrednice kateheze kao laboratorija dijaloga, kako se ona praktično provodi. Naime, izraz laboratorij koji se primjenjuje u formaciji etablirao se u svim područjima obrazovanja odraslih i predložen je i kao model formacije u novom Direktoriju za katehezu, „kao formacijska praksa u kojoj se vjera uči čineći, vrednovanjem proživljenih iskustava, doprinosa i izričaja svake osobe, s ciljem transformacijskog učenja. Taj prijedlog smješta se u kontekst govora o kriterijima formacije kateheta i povezan je s konstatacijom da je „iskustvo zapravo formacijski laboratorij u kojem je učenje najdublje“, istaknula je Mohorić.
Direktorij za katehezu to predstavlja kao „laboratorij dijaloga“ u kojem „osluškivanje potreba ljudi, pastoralno razlučivanje te konkretna priprema, provedba i vrednovanje putova vjere, predstavljaju momente trajnog formacijskog laboratorija za pojedine katehete“, istaknula je s. Marijana.
Prvi korak u strukturi katehetskog susreta kao ‘laboratorija dijaloga’ je osobna molitva, a to znači dati prostora Bogu. „Kateheta je pozvan odvojiti deset minuta za individualnu molitvu i razmišljanje o temi. To se može potaknuti ili olakšati čitanjem Evanđelja ili drugog duhovnog teksta, vođenom kontemplacijom, poticajnim uvodom, pitanjima za razmišljanje, radnim listom s vodećim pitanjima i tekstom“, opisala je s. Marijana.
Uloga molitve u duhovnom razgovoru je razlika u odnosu na neke druge procese. „Dolazimo na razgovor moleći za unutarnju slobodu da se uključimo u proces. Radimo na pretpostavci da Duh Božji djeluje u svijetu, u Crkvi, u našem poslanju i u svakom čovjeku“, rekla je s. Marijana.
Nakon prikupljanja i dijeljenja onoga što se čulo u razgovoru s Bogom te onoga što se čulo u skupini, slijedi razlučivanje i kretanje naprijed. „Ako je ono što vam se događa u molitvi u suprotnosti s onim što je objavio Isus Krist, onda to nije djelo Duha Svetoga“, upozorila je s. Marijana.
Drugi korak predstavlja prvi krug primanja i dijeljenja, kada sudionici dijele plod molitve. „To se odvija na način da sudionici govore, ne svatko više od dvije do tri minute, govore naizmjence u smjeru kazaljke na satu. Razmotre se koji su bili glavni pokreti, osjećaji i uvidi koji su došli tijekom vremena molitve, a svako dijeljenje započinje rečenicom: „U današnjem molitvrnom razmišljanju… shvatio sam… doživio sam… osjetio sam““, navela je Mohorić.
Treći korak je drugi krug primanja i dijeljenja, kad se daje prostora bližnjima. U tom dijelu svi govore jednu do dvije minute, naizmjence, u smjeru kazaljke na satu. „Svatko razmotri što mu se istaknulo kao najupečatljivije i što je osjećao dok je slušao druge, što misli što Duh Sveti govori dotičnoj osobi i grupi, a započinje npr. rečenicom: U glasovima skupine čuo sam… zamijetio sam… osjećam…““, pojasnila je Mohorić.
Razmatrajući namjerno govorenje i slušanje, s. Marijana je istaknula da će svaka osoba više slušati, nego govoriti i to slušanje treba biti bez osuđivanja. „Vještina dubokog slušanja uključuje obustavu svakog osuđivanja, smirivanje uma i fokusiranje na drugu osobu. To uključuje poštivanje osoba, podjelu svoje nepodijeljene pažnje kako bi zaista razumjeli što drugi govore. Slušamo više od riječi, ono što dolazi iz srca“, potaknula je Mohorić.
Četvrti korak je treći krug primanja i dijeljenja, u duhu „gradimo“ zajedno. „Tu se odvija slobodan razgovor, bez posebnog redoslijeda; može potrajati i deset minuta, ali sudionici mogu odlučiti ako će im trebati više ili manje vremena, ovisno o situaciji. Tu je vrijeme za postavljanje pitanja, slušanje, dijalog, razlučivanje, donošenje odluka. Uviđa se postoji li opći konsenzus, neslaganja. Voditelj pomaže sažeti, donijeti neke zaključke“, rekla je s. Marijana.
Upozorila je da je kritično i namjerno govorenje. „To znači razmišljati prije nego što progovorite, pažljivo birati riječi i uključuje molitvu prije nego progovorite. Ljudi mogu vježbati razvijanje svjesnosti o onome što govore, kada to govorite i zašto. Govor tijela je važan, kao i ton glasa“, rekla je s. Marijana.
Mohorić je predstavila i značajke „Razgovora u Duhu“, polazišta i korake kao dinamike moći rasuđivanja u sinodalnoj Crkvi. Pritom je Mohorić citirala papu Franju koji kaže: „Susret i slušanje nisu sami sebi svrha, ostavljajući sve onako kako je bilo prije. Naprotiv, kad uđemo u dijalog, dopuštamo da nas izazovu, da napredujemo na putu. I na kraju, više nismo isti; mi smo promijenjeni“. „Kad grupa uđe u duhovni razgovor, ostavlja prostor za djelovanje Duha Svetoga. Gradi osjećaj zajedništva i povjerenja. Povećava međusobno poštovanje. Pruža priliku ljudima da govore bez prekida, ali poštujući vrijeme. Izbjegava se da jedna osoba dominira razgovorom“, rekla je s. Marijana.
„Razgovor u Duhu je metoda duhovnog razgovora u kojem se izmjenjuju trenuci tišine, molitve i slušanja, s trenucima dijaloga i prepoznavanja ‘koraka’ na koje sudionike ‘poziva’ Duh Sveti.
Koraci molitvenog dijaloga su: osobna priprema u molitvi s promišljanjem o vlastitom budućem doprinosu predmetu koji se razmatra, susret započinje molitvom, zajedničko slušanje Božje riječi, slušanje odjeka, vrijeme molitve i šutnje, razmjena u kojoj svatko dijeli ono što mu se najviše svidjelo ili što je u njemu izazvalo najveći otpor, pa opet vrijeme molitve i šutnje, dijalog na temelju onoga što je prije prenošeno i doživljeno kako bi se „razlučio i sakupio“ plod razgovora u Duhu; pritom je potrebno prepoznati intuicije i podudarnosti do kojih su sudionici došli, ali i nesklade, prepreke i pitanja koja su se pojavila te zaključno molitvena zahvala“, navela je s. Marijana.
Nakon navedenih smjernica, sudionici su ih, čitanjem biblijskog teksta, proveli u dijaloškom radu u skupinama kateheta te su kasnije predstavili kako je izgledala „kateheza kao laboratorij dijaloga“ u svakoj skupini.
Na početku susreta, vjeroučiteljica Ana Rücker iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji predstavila je svjedočanstvo o svom radu u župnoj katehezi, s konkretnim izazovima koji prate rad s vjeroučenicima u župi.
Ines Grbić
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
