Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
„Sv. Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoritelja i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stošija „naša prijateljica na nebu, s Bogom“.
Sv. Stošija nas svojim zagovorom „potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njene svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas Crkva poziva „na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili plan našeg Stvoritelja s našim životom, upoznali još divnije djelo njegovog otkupljenja te se opredijelili za ono što je za vječno dobro čovjeka“.
Riječ Božja po hvalospjevu iz Knjige Otkrivenja „ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija, u koje se i mi uključujemo. Slušajući Ivanovu poruku u kratkom hvalospjevu iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću, kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u Knjizi otkrivenja sedam puta ponavlja poziv: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“.
U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da smo i mi kao Crkva, Kristovi učenici, svi pozvani „uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima. Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kako bi s te ‘visine’ promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe“, rekao je mons. Zgrablić.
Nadlaje, nadbiskup je u propovijedi razmatrao tri simbola iz Knjige otkrivenja koji nam taj Božji pogled čine mogućim i jasnijim. Ti simboli su prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.
„Na prijestolju sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja. Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“. Oni oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno““, opisao je mons. Zgrablić.
Knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima zatvorena je i zapečaćena sa sedam pečata. „Nitko, na nebu, na zemlji ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“. Sveti Ivan pred tom činjenicom duboko je dirnut i brizne u plač. Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u tu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati. I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. To je simbol Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“. „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“.
Simboli prijestolje, knjiga i Jaganjac „poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ti simboli pomažu nam dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ Benedikta XVI.: „Molitva je poput otvorenog prozora kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago molitva nam omogućuje da nas ‘kroz prozor’ prosvijetli Božja volja, osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano“.
Gospodin nam pomaže dublje čitati događaje u povijesti, u vlastitom životu i u životima bližnjih, da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo, istaknuo je nadbiskup. „Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo, u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, nasilje koje dovodi i do ubijanja, nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe.
Suočeni s tim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja“, ohrabrio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2).
„U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnici nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće. Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svoga božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava“, istaknuo je mons. Zgrablić.
Po molitvi smo pozvani napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi. „Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzmu sile grijeha. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga“, istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da hrabro koračamo s Kristom i da se, poput sv. Stošije, hrabro suočavamo s poteškoćama i zlom, „znajući da Dobro pobjeđuje Zlo“.
Poželjevši da nas ne obeshrabre nasilje, laž, mržnja, progon, grijeh, nadbiskup je rekao da „nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt, već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života“, utješio je predvoditelj slavlja.
Krist „čini sve novo“ (Otk 21, 5), te „naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.
Simbolika stavljanja tamjana u posudu kao molitvenog prinosa vjernika
„U Knjizi otkrivenja, molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“, koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“, odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“, opisao je nadbiskup Zgrablić zapis Božje riječi, rekavši da ta simbolika opisuje i Večernju molitvu sv. Stošije.
U tom kontekstu i duhu, na Svečanoj Večernjoj vjernici su i izvanjski učinili jednu izvanrednu gestu, na poticaj i po ideji nadbiskupa Zgrablića, želeći u Godini jubileja potaknuti na dublje poniranje u molitvu i odnos s Gospodinom i po nekim osobitim, svečanim gestama i izrazima pobožnosti.
Naime, nakon propovijedi nadbiskupa, s početkom pjevanja antifone „Prezre Stošija poganske idole i među narodom razglasi ljubav Božju i slavu njegovu“ i dok se pjevao Marijin Veliča, vjernici su pristupali ispred prezbiterija katedrale i stavljali su zrna tamjana u zajedničku posudu u kojoj je tamjan izgarao te se mirisni kâd uzdizao u visinu katedrale sv. Stošije.
Bio je to simbolični izraz prinosa molitava vjernika, pri čemu su se vjernici prekrižili, neki i kleknuli, združena u uzdizanje kâda, odnosno uzdizanje molitava zajednice vjernika iz Zadarske nadbiskupije.
Dok je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije uputio poziv vjernicima da stave kâd u posudu, dvojica bogoslova su ispred prezbiterija donijela i postavila posudu u kojoj je bila žeravica. Potom su bogoslovi vjernicima dijelili zrna tamjana te su ga oni stavljali u posudu. „To je izraz želje da se dublje shvati značaj molitve koju Bog čuje i koja ide pred Boga iz naših usta“, rekao je mons. Sorić.
Za vrijeme pjevanja Veliča i pjesme ‘Veseli se Majko Božja’, nadbiskup Zgrablić pokadio je veliki jubilejski križ, kip malenog Isusa ispred ambona, oltar te relikvijar sv. Stošije postavljen u prezbiteriju katedrale. Za to vrijeme, svi prisutni vjernici pristupali su ispred posude kod prezbiterija te su stavljali zrna tamjana u posudu, simbol anđeoske kadionice o kojoj je govorio i nadbiskup u propovijedi, razmatrajući poruku iz Knjige otkrivenja. U Knjizi otkrivenja, dok mole „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živa bića“, pred njima su „zlatne posude pune kâda“, koje su, kaže sv. Ivan, „molitve svetačke“, onih koji su u punom zajedništvu s Bogom i svih koji su na tom putu. Pred prijestoljem Božjim anđeo drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“.
U taj čin molitve i u Svečanu Večernju „uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ta slika nam opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi, pojašnjavajući i simboliku čina prinosa tamjana kojeg su učinili svi vjernici.
„Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom“, ohrabrio je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).
Nadbiskup je poželio da nas „poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u hvalospjevu iz te Knjige još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života“, poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je izrazio zahvalnost Bogu što vjernicima u tom molitvenom susretu u milosnoj Godini jubileja „Crkva iz blaga zasluga Isusa Krista, Marije, sv. Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto lice“, rekao je mons. Zgrablić.
Ines Grbić
Foto: Ines Grbić
