Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru, koja je prvotno bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku.
Naime, tijelo sv. Šime Bogoprimca najprije se nalazilo u crkvi Svete Marije Velike u Zadru, a iz te je crkve 1632. godine preneseno u tadašnju obližnju crkvu sv. Stjepana čija se velika slika nalazi na pokrajnjem oltaru u toj crkvi koja je, nakon prenošenja svečevog tijela u nju, posvećena sv. Šimi.
„Na ovom svijetu ne postoji veća istina nego što je to Isus Krist, istina koja je zasvjedočena tolikim vjerodostojnim svjedocima koji su kroz tolika stoljeća, sve do naših dana, radije prolili svoju krv, nego da su se odrekli Isusa Krista“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da je sv. Stjepan prvi u nizu mučenika Crkve.
„Nakon sv. Stjepana, sve do danas, nikad u povijesti nije prestao progon ljudi zbog Isusa Krista. Isus je rekao da će nas progon zadesiti zbog svjedočanstva. Svi mučenici koji su prolili svoju krv, svjedoče nam o Božjoj ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stjepan molio za one koji su ga kamenovali. „Isti duh koji je bio u Isusu kad je prema nama iskazivao svu svoju ljubav, taj duh zahvatio je i sv. Stjepana. Sv. Stjepan je odgovorio na način kako smo i mi pozvani odgovoriti na ono što Bog čini u našem životu. Bogu možemo odgovoriti ljubavlju i kroz križ. Križ nije samo simbol muke, trpljenja, nego križ je ponajprije simbol ljubavi. Križ nam pokazuje koliko nas Bog ljubi“, rekao je nadbiskup, upozorivši da ne pripadamo Bogu samo teoretski, deklarativno, nego pozvani smo Boga bezuvjetno ljubiti, kao što je Krist ljubio nas.
„Dok slavimo sv. Stjepana, u njemu vidimo izvrstan ljudski odgovor, uzor kako smo mi pozvani odgovoriti na ono što je Bog učinio u Božiću, u otajstvu Isusovog života“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da postoji osobita veza između svetkovine Božića i blagdana sv. Stjepana prvomučenika.
„U prvi trenutak, na prvi pogled, može nam se činiti da su ta dva blagdana nepovezana, suprotna, nespojiva, jer na Božić slavimo jedan rođendan, veselimo se Sinu Božjem koji se utjelovio, a na blagdan sv. Stjepana spominjemo se jedne mučeničke smrti. No, sadržaj ta dva događaja ukazuje nam na njegovu i bît ljudskog odgovora na ono što je Bog učinio u svome Sinu Isusu Kristu. Bog je iz ljubavi prema nama, iz zauzetosti za nas, učinio tako veliko djelo – ne samo da nam je progovorio neke riječi, nego učinio je veliki čin. Bog se ponizio, Isus je oplijenio sam sebe, utjelovio se i postao čovjekom, došao je među nas da nam otkrije Božje lice, da nam progovori o Bogu, kakav je. Mi smo otežali zbog svoje ljudskosti, grešnosti i ne vidimo koliko nam je Bog blizu, naše oči duše ne vide Boga“, upozorio je nadbiskup, poručivši: „Isti duh po kojem se Isus utjelovio, isti duh po kojem je Krist djelovao u svom životu i od mrtvih uskrsnuo, onaj isti duh kojim su bili ispunjeni sv. Šimun i sv. Stjepan, iz toga duha su djelovali i živjeli – isti taj duh je i u nama! Isus nam je došao posvjedočiti da taj Božji duh vodi u neizmjernu Božju ljubav koja se očituje u Kristovom životu. Bog je taj čin učinio u nama“.
Nadbiskup je nadalje naglasio da ako ljubimo Boga, „ne moramo biti uvijek oduševljeni iznutra u sebi“ u izrazu te ljubavi, nego ljubav se potvrđuje da slijedimo Isusa, da čuvamo njegovu riječ. To znači čuvati riječi koje su apostoli zapisali i poštivati Božje zapovijedi. „Ako nas obuzima ljubav kao sv. Stjepana, ona se ne uvjetuje nečim izvanjskim, drugim. To ne znači da drugome uzvratimo onako kako on nama učini ili da nešto dajemo drugome da on nam uzvrati, ne činimo uslugu za uslugu. Nego, ljubav nema računice, ona bezuvjetno ljubi. Tko participira na Božjoj ljubavi, tko je svjestan svoga grijeha, tvrdoće svoga srca, onoga što ne valja u njegovom životu, s druge strane vidi neizmjernu, veliku Božju ljubav koja je tako velika prema nama, bez obzira kakav je naš grijeh. Taj vidi da Bog ničim ne uvjetuje da nas on ljubi. Kada participiramo u božanskoj ljubavi čak i prema našim neprijateljima, tada i mi nasljedujemo sv. Stjepana“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas blagdan sv. Stjepana mučenika okrijepi na putu života, utvrdi u našoj vjeri i ljubavi, da hrabro hodimo te budemo svjedoci Božje ljubavi i dobrote od koje živimo.
U kontekstu spomena mučenika, nadbiskup je rekao da iz župe sv. Šime rodom potječe svjedok vjere, jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji je umro mučeničkom smrću u Drugom svjetskom ratu. To je don Ante Letinić koji je rođen 8. rujna 1899. u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Imao je svega 46 godina kad je ubijen. Klasičnu gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Obavljao je više službi u Zadarskoj nadbiskupiji: bio je župnik Poličnika (1927.-1929.), Visočana (1931.-1932.), Dobropoljane (1932.-1934.), a djelovao je i u Šibenskoj biskupiji. Njegova zadnja služba bila je ravnatelj gimnazije u Kninu. Naime, don Ante je od 1935. bio vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Šibeniku, čijim je učenicima očinski i odgajateljski pomagao u školi i u obitelji.
U Šibeniku je bio župni pomoćnik u nekoliko šibenskih župa. Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske 1941., otišao je u Knin gdje je bio ravnatelj gimnazije. Po dolasku partizana, iz Knina se vratio u Šibenik gdje su ga partizani ubili u siječnju 1945. godine. Mrzitelji vjere i Crkve don Antu su pokupili s drugim ljudima, strijeljali ga i bacili u jamu. Do danas se ne zna gdje su njegove kosti.
U glasilu “Fra Rafo Kalinić” 1994. godine objavljeno je: “Početkom 1945. u večernjim satima, don Ante je pričao župniku fra Leonardu Buljanu i pomoćniku fra Celestinu Belamariću u župi Šibenik – Varoš kako je napustio Knin poslije dolaska partizana. Po Šibeniku se slobodno kretao, no ne zadugo. Postao je neraspoložen i nervozan, vjerojatno je nešto saznao. Bio je svjestan da je direktorsku službu u Kninu vršio savjesno, bez obzira je li netko bio Hrvat ili Srbin. Fra Leonardo Buljan ga je smirivao i pitao čega se onda boji, a on je odgovorio: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje?!”. Otišao je vrlo uznemiren, a sutradan se saznalo da su ga partizani odveli od kuće. Za nekoliko dana čulo se da je don Ante Letinić, kao i mnogi drugi Hrvati iz Šibenika, vezan žicom, ukrcan u teretna kola i odveden u Ervenik, gdje je zajedno s ostalima bačen u jamu. Tako je ovaj uzoran i plodan svećenik svoj život vjeroučitelja i odgojitelja mladeži završio u jednoj jami koju još nitko nije iskopao niti ispitao“.
Don Ante je osobito bio posvećen radu s mladima. Na proslavi Tjedna protiv psovke 1939. u crkvi Sv. Dominika predvodio je duhovne vježbe za mlade. Don Rozario Šutrin, autor knjižice „Dvanaestorica naše umorene braće” (1995.) u izdanju Zadarske nadbiskupije, zapisao je sjećanje svećenika i publicista don Žarka Brzića o don Anti Letiniću: “Nosim lijepe i drage uspomene na tog Božjeg čovjeka, jer me mnogo zadužio. Vjeronauk nisam doživljavao kao običan školski predmet koji se često uči samo radi ocjene, nego kao predmet koji nas priprema za život. Don Antina predavanja bila su vrlo zanimljiva, živa i praktična. Da bi uspostavio prisniji kontakt s učenicima, sišao bi s katedre i stojeći pred klupama tumačio određenu katehezu. Izlaganja su mu bila slikovita, često popraćena primjerima iz vlastitog pastoralnog iskustva. Želio je da nam vjerske istine ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. Posebno povjerenje imao je u nas sjemeništarce, želeći da u znanju i vladanju budemo primjer drugim kolegama. Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Svojom dobrotom želio ih je privući Bogu i Crkvi”.
„Don Ante je jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje se nadamo da će im se jednog dana moći moliti s pouzdanjem jer su do kraja ostali uz Krista, prolili su svoju krv te mogu i nama zasvjedočiti tu bezuvjetnu ljubav i dati snage. Gledajući u njih, i mi se možemo pouzdati da u našem životu svjedočimo za Božju ljubav, da nas oni kao prijatelji prate i bodre na putu života, da i mi uspijemo u bitnim stvarima u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.
Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu da Sluge Božje Zadarske nadbiskupije Gospodin proslavi čašću oltara, potaknuvši vjernike da tu molitvu mole kad god obavljaju neku pobožnost u crkvi sv. Šime, „da bismo se sa sigurnošću mogli njima moliti, da nam budu zagovornici i da ih častimo kao blaženike naših dana“.
Mons. Zgrablić podsjetio je vjernike da je crkva sv. Šime jedna od pet jubilejskih crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji u kojoj će se svakog dana u Godini jubileja 2025. više puta moći dobiti potpuni oprost.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
