S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Nakon sprovodnog obreda kojeg je predvodio na Gradskom groblju, misu zadušnicu u crkvi sv. Marije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Propovijed nadbiskupa Zgrablića s mise zadušnice donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
drage koludrice samostana sv. Marije u Zadru,
draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
draga rodbino, o. Tomislave i prijatelji s. Cecilije!
Oproštaj sa s. Cecilijom i izraz sućuti
Nakon sprovodnih obreda i ispraćaja s. Cecilije na Gradskom groblju, okupili smo se ovdje u crkvi sv. Marije, na ovu Misu zadušnicu, kako bismo se živom vjerom obratili Bogu, prinijeli ovo Isusovu žrtvu i molitvom oprostili od naše drage s. Cecilije, osobe koja je svoj život posvetila Bogu i Crkvi u služenju kroz monaški poziv.
Drage sestre benediktinke, M. Anastazija, draga obitelji s. Cecilije – primite još jednom iskrenu i kršćansku sućut u osobno ime i svih svećenika, redovnika i redovnica, kao i cijeloga Božjega naroda Zadarske nadbiskupije. Gubitak sestre, bliske članice zajednice i obitelji boli, ali vjerujemo da nas smrt ne odvaja zauvijek. Ljubav, koju je s. Cecilija utkala u naša srca, ostaje kao most između neba i zemlje, između nas i nje. I danas, kad se od njezina tijela opraštamo, dušom vjerujemo da je ušla u puninu zajedništva s Gospodinom kojega je ljubila i kojemu je vjerno služila cijeloga života.
Život redovnice – molitva, rad i svjedočanstvo
Naš ljudski pogled teško i nerado se zaustavlja na smrti. Ali vjera nam daje nadu i oči koje gledaju dalje od smrti i groba. Pozvani smo gledati u nadi koja nas ne razočarava (Usp. Rim 5,5). S nadom nećemo gledati samo Golgotu, nego i svitanje iz Golgote gdje razmatramo svjetlost koja izlazi i sjaji iz praznog Isusova groba. I u toj vjeri danas stojimo ovdje – ne samo u žalosti, već i u nadi.
S. Cecilija živjela je svoje redovničko zvanje u duhu gesla svetoga Benedikta: “Ora et labora” – moli i radi. U tom jednostavnom, ali geslu bogatog životnog sadržana, je sva bit benediktinske duhovnosti. Molitva je s. Ceciliji bila izvor snage i izvor blagoslova, ne samo za njezin osobni život, nego i za ostale susestre, kao i cijelu Crkvu. Snagu koju je od Gospodina po molitvi primala pretvarala je u rad i služenje zajednici u kojoj je živjela. Nije tražila ni očekivala priznanja, nagradu, plaću, nije tražila svoje – bila je tiha prisutnost Božje blizine među sestrama, u ovoj mjesnoj Crkvi, dapače, u molitvi za sav svijet, ali i živi i vjerodostojni znak vjernosti, ustrajnosti i strpljivosti. Uvjereni smo da će u susretu s Gospodinom primiti vječnu nagradu uz najpoželjnije riječi i najdublju čežnju ljudskog srca: „Uđi u radost Gospodara svog!“ (Mt 25, 21).
Nada u uskrsnuće i zahvalnost za dar života
Sveti Benedikt, čiji je put duhovnosti s. Cecilija slijedila, imao je realističan i duboko kršćanski pogled na smrt. U benediktinskoj Reguli piše: „Spominji se svakoga dana da ćeš umrijeti.“ To je zapisano, ne da bi nas uplašio, nego da bi nas podsjetio kako svaki dan ima svoju težinu, svoju vrijednost, i da ga treba živjeti potpuno – u molitvi, u radu, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako je i s. Cecilija živjela – svjesna da se život ne mjeri duljinom godina, nego dubinom predanja u ljubavi.
Ova godina u Crkvi – jubilejska godina nade – poziva nas da obnovimo svoje pouzdanje u Boga koji ne zaboravlja svoje. Nada nije puko očekivanje nečega boljeg, nego životno oslonjeno povjerenje u Onoga koji nas je stvorio, otkupio i pozvao k sebi. U tom duhu misli pape Franje, u buli Nada ne razočarava, postaju svjetlo na našem putu. Smrt nije kraj. Smrt je prolaz. Kršćanska nada temelji se na sigurnosti da Bog upravlja poviješću i zna ispuniti svoja obećanja (usp. br. 20).
U Evanđelju po Ivanu, Isus izgovara riječi koje su temelj svake kršćanske nade i utjehe: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Ove riječi nisu tek poetska utjeha, već istina života. Isus ne govori samo o nekom budućem životu – On je uskrsnuće i život sada, u ovom trenutku. Tko živi u Njemu, nosi već sada sjeme vječnoga života. Sestra Cecilija vjerovala je u to. Njezin život, prožet molitvom i radom, bio je tihi, ali prekrasni, hvalospjev toj vjeri, nadi i životu, vječnosti u sadašnjosti.
Zahvalni smo Bogu za dar njezina života. Neka joj Gospodin, u svojoj milosrdnoj ljubavi, otvori vrata nebeskoga samostana, gdje će u punini živjeti ono što je ovdje vjerno naslućivala.
A nama, koji još koračamo putem, neka ostane njezin primjer kao poticaj – da u molitvi i radu, u tišini i u služenju, bolesti i žrtvi, tražimo lice Božje, i jednom ga nađemo – kao što ga je, vjerujemo, našla i s. Cecilija. Amen.
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
