Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje’ održao je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH. Izlaganje apostolskog nuncija Lingue donosimo u cijelosti.
Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje
Zadar, 10. listopada 2024.
O svetom Šimunu ne znamo mnogo. Evanđelje po Luki, u 2. poglavlju, kaže da: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25) i da „mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26).
Opisuje ga u nekoliko riječi: „taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25), to jest Mesiju.
A na kraju će života imati milost vidjeti ono što mu je obećano, u nekoj vrsti „navještenja“. Ono u što je bio siguran, što je čekao godinama, konačno se, pred kraj života, i ostvaruje.
Vjera je postala vizija: „…ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.
U tome Djetetu, slavi Božjega naroda, on vidi svjetlo koje je došlo prosvijetliti narod.
Jasno mu je: ljubljeni narod nije izabran kao jedini primatelj spasenja, nego kao sredstvo sveopćeg spasenja.
Međutim, Šimun također zna da spasenje koje donosi Mesija neće biti neka magija koja će sići s neba na sve, bez razlike. To neće biti prisilni ulazak u nebesko kraljevstvo. Spasenje će imati visoku cijenu jer će uvijek poštivati ljudsku slobodu. Nitko neće biti prisiljen prihvatiti ga i nitko neće biti dionikom spasenja bez svojega slobodnog pristanka. Za to će se morati platiti cijena: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“
Šimun već vidi ostvarenje spasenja u Isusovoj smrti na križu.
Isus je prvi morao reći svoje da. On je prvi pristao ispiti tu gorku čašu koju će svaki čovjek morati popiti.
Šimun od početka vidi da bez križa neće biti spasenja.
Spasenje nije automatsko: ono je dar svakome, ali zahtijeva i odgovor od svakoga.
Nitko nije isključen, svi su pozvani.
Možda se upravo zbog te univerzalne vizije spasenja Šimun toliko sviđa papi Franji, koji inzistira na tome da Crkva otvori svoja vrata svima, svima, svima.
No koje su Šimunove osobine posebno privukle pozornost pape Franje?
Prije svega: STRPLJIVOST
Šimun – piše sveti Luka – “iščekivaše Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25).
Kada su Marija i Josip donijeli Isusa u Hram, Šimun ga prima u naručje. Starac koji je strpljivo iščekivao ispunjenje obećanja Gospodnjih, u tom Djetetu prepoznaje „svjetlost na prosvjetljenje naroda“.
Papa Franjo, na susretu s redovnicima 2. veljače 2021., razmišlja o kreposti strpljivosti kod starca Šimuna.
Prije svega u njemu vidi strpljivost koja dolazi iz srca, koja se temelji na vjeri i hrani se nadom. Šimun u svojem srcu osjeća da će dan susreta doći iako mora čekati.
Citiram Svetog Oca: “Cijeli je život čekao i djelovao u strpljivosti svoga srca. U molitvi je naučio da Bog ne dolazi u izvanrednim događajima, nego vrši svoje djelo u prividnoj monotoniji naših dana, ponekad u zamornom ritmu aktivnosti, u malim stvarima koje činimo ustrajno i ponizno, nastojeći činiti njegovu volju. Strpljivo koračajući, Šimun nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.“
Kako je lijepo ovo zapažanje – ponavljam -: čovjek koji nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.
Ponovno citiram Papu: “On je sada čovjek opterećen godinama, ali plamen njegova srca još gori; u svojem je dugom životu možda ponekad bio povrijeđen i razočaran, ali ipak nije izgubio nadu; strpljivo čuva obećanje (…) ne dopuštajući da ga obuzme gorčina za prošlim vremenom ili ona rezignirana melankolija koja se javlja kada čovjek dođe u suton života.“
Potom Papa produbljuje temu strpljivosti i pita se: „Gdje se Šimun naučio takvom strpljenju?“
Odgovor mu se čini očitim: „Primio ga je molitvom i životom svojega naroda koji je uvijek u Gospodinu prepoznavao „milosrdnog i milostivog Boga, sporog na srdžbu, bogatog ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6); prepoznao je Oca koji se, čak ni usprkos odbačenosti i nevjernosti, ne umara, dapače „strpljiv je mnogo godina“ (vidi Neh 9,30), kako kaže Nehemija, da svaki put pruži mogućnost obraćenja“.
Sveti Otac Šimunovu strpljivost vidi kao zrcalo Božje strpljivosti. Šimun je slika strpljivog Boga: u neprestanoj molitvi i u dugotrajnom razmatranju o Božjim djelima prema svojem narodu.
I nastavlja svoje razmišljanje, s dozom velikog optimizma: „A prije svega Mesija, Isus, kojega Šimun drži u naručju, otkriva nam Božju strpljivost (…) Kada se udaljimo, on nas traži, kada padnemo na zemlju, on nas diže, kada se Njemu vratimo izgubljeni, on nas čeka raširenih ruku. Njegova se ljubav ne mjeri vagom naših ljudskih proračuna, ali nam uvijek daje hrabrosti da počnemo iznova. (…) Nakon padova je uvijek potrebno početi ispočetka. On je strpljiv.“
Koliko je dubokih razmišljanja pobudilo Papino divljenje prema strpljivom Šimunu, prema tom starom čovjeku koji se nikada nije umorio od čekanja, potaknut nadom koja ne umire.
Druga karakteristika: MUDROST
U jednoj drugoj homiliji, također 2. veljače, ali 2015. godine, papa Franjo vidi Šimunov profil iz druge perspektive, iz perspektive Mudrosti.
Ovoga je puta Šimun prikazan zajedno s Anom, proročicom. Dvoje ljudi poslušnih Duhu Svetome, koje On vodi, On ih nadahnjuje i stoga su mudre.
“Gospodin im je dao mudrost, – kaže Papa – tijekom dugog hoda na putu poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga.“
Papa uspoređuje mladu Mariju i Josipa s dvoje staraca Šimunom i Anom i napominje da su, začudo, ovdje mladi supružnici ti koji poštuju Zakon, oni idu u hram iz poslušnosti prema Zakonu, iz dužnosti. Dvoje staraca, međutim, više od dužnosti prema Zakonu, odgovaraju na nadahnuće ljubavi. Pokreće ih kreativnost, mudrost koja ih vodi. Kod staraca se poslušnost pretvorila u mudrost, dužnost je postala ljubav.
Papa također napominje da i Marija, mlada majka, i Šimun, stari “djed”, drže Dijete na rukama, ali upravo je to Dijete ono koje ih oboje vodi, kako je izraženo u liturgiji Prve večernje blagdana Prikazanja Isusova u hramu, koja kaže: „senex puerum portabat, puer autem senem regebat”. Starac je nosio dijete, ali u stvarnosti je dijete ono koje je vodilo starca. Zapravo je želja da vidi dijete održala starca u njegovom dugom čekanju.
Drugom prilikom, Sveti Otac razmatra mudrost starca Šimuna prilikom primanja obitelji na hodočašću u Rimu u Godini vjere, 26. listopada 2013. Zamolio ih je da pogledaju ikonu na kojoj je prikazano Isusovo prikazanje u hramu i rekao: „Scena nam prikazuje to ispreplitanje triju generacija: Šimun u naručju drži dijete Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju, a Ana je prikazana u gesti slavljenja Boga i navještaja spasenja onima koji su čekali otkupljenje ‘Izraela’. Ovo dvoje staraca predstavljaju vjeru kao pamćenje.“
Smatra da je sjećanje na prošlost izvor mudrosti i obraćajući se prisutnim obiteljima postavlja im pitanje: „Slušate li vi svoje bake i djedove? Otvarate li svoje srce sjećanju koje nam daruju djedovi i bake? Bake i djedovi su mudrost obitelji, oni su mudrost naroda. A narod koji ne sluša svoje djedove i bake je narod koji umire! Slušajte svoje bake i djedove!”
Šimun je, dakle, kao čuvar mudrosti koja se temelji na proživljenom i postaje pamćenje, odnosno sposobnost učenja iz prošlosti za unaprjeđenje sadašnjosti.
Treći detalj: Šimunove oči.
Šimunove jednostavne oči vide povrh stvarnosti: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Dok su svi u hramu vidjeli dijete, Šimun je vidio spasenje.
Kako bismo imali ispravan pogled na sve oko sebe, na život, potrebno je, poput Šimuna, znati vidjeti Božju milost namijenjenu svima nama, u svemu. Bog je sve stvorio iz ljubavi prema nama.
Ponovno se obraćajući posvećenim osobama, 1. veljače 2020., Papa kaže: „Šimun je bio u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju“. – Poput Šimuna, Sveti Otac zaključuje – Posvećeni život, ako ostaje postojan u ljubavi Gospodnjoj, vidi ljepotu.
Šimunove jednostavne oči jesu uskrsne oči koje već u smrti vide uskrsnuće, vide svjetlo u tami, u suzama vide radost, samoostvarenje u darivanju života. Tko ima oči poput Šimuna, kaže Papa ponovno se obraćajući posvećenim osobama, “vidi da siromaštvo nije golemi napor, nego veća sloboda, (…). Vidi da čistoća nije stroga sterilnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da poslušnost nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovom stilu.”
Jednostavnost Šimunovih očiju nam tada omogućuje da prepoznamo Isusovu prisutnost u svakom bližnjemu i čini nas spremnima služiti mu.
Šimun vidi malog, poniznog Isusa koji je došao služiti, a ne da bude služen, i koji sebe naziva slugom. On kaže: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (r. 29). Papa stoga zaključuje da se onaj koji zadrži svoj pogled na Isusu, poput Šimuna, uči živjeti kako bi služio, pri čemu služiti Isusu znači slijediti ga: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj (Iv 12,26).
No onaj koji želi slijediti Isusa, zaključuje Papa, mora „u svijet donositi Isusov pogled, pogled suosjećanja, pogled koji traži one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, već hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je ponavljajući redak u Evanđelju u kojem se, više puta govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje prema svakome od nas.“
Tada ćemo i mi moći reći:„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.ˮ
„Šimunove su oči vidjele spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare oči u kojima je plamtio sjaj nade.“
Lako je izgubiti nadu: koliko se toga odvija suprotno onome što bismo željeli, tako Papa, na primjer, misli, na pad zvanja… „I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su stari, sami, a ipak nisu izgubili nadu jer su bili u dodiru s Gospodinom. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, izvora nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo“ (idem).
Ako gledamo u Njegove oči, i naše će oči vidjeti spasenje, baš kao i one Šimunove.
Foto: I. Grbić
