Na blagdan sv. Benedikta, u petak, 11. srpnja, svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Marije u Zadru kod zadarskih benediktinki, predvodio je don Marko Dokoza, župnik Ugljana i Lukorana.
Dokoza je najnovije i duhovnik učenika i djelatnika Osnovne glazbene škole sv. Benedikta u Zadru, čije su osnivačice zadarske benediktinke samostana sv. Marije.
Don Marko je uvodno podsjetio na povezanost župa čiji je on župnik s benediktinskom karizmom. Naime, 2025. godine, župa sv. Lovre u Lukoranu spominje se 950 godina od prvog spomena župe.
„Župa Lukoran je prije 950 godina obuhvaćala područja na kojem se sada nalaze tri župe: sv. Lovre – Lukoran, sv. Eufemije, Sutomišćica – Poljana i Gospe od Ružarija – Preko. Kao posjednici središnjeg dijela otoka Ugljana, benediktinci su tamo u Srednjem vijeku započeli s duhovnom skrbi i u Lukoranu su izgradili crkvu koja se spominje već 1068. godine. Godine 1075. je prvi spomen župe Lukoran“, rekao je don Marko, najavivši svečanu proslavu župne svetkovine sv. Lovre u Lukoranu za mjesec dana.
Don Marko je u propovijedi razmatrao što su Benediktov genij i njegova duhovnost učinili kroz povijest te aktualizirao kako nam i u čemu sv. Benedikt i danas može biti učitelj.
„Kad se sv. Benedikt u 6. st. povukao u osamu, kad je pisao svoje Pravilo i osnivao prvu benediktinsku zajednicu, u svijetu se događao raspad sustava. Rimsko carstvo nalazilo se u dubokoj krizi. Početak te krize bilo je urušavanje carstva iznutra. Stup, temelj rimskog društva bila je obitelj. Obitelj je do te mjere bila svetinja, da je zajednički obiteljski dom bio nepovrediv. Nitko nije smio ući u tuđu kuću, bez poziva, čak ni vlasti“, rekao je Dokoza.
Podsjetio je kako se već u Benediktovo doba u Rimu događalo ono što se događa i u našem sadašnjem vremenu: neuredan život, pobačaji te se nestabilnost koja je bila u obiteljima prenijela na društvo.
„Smjenjivali su se carevi, nastao je nered u vojsci i na granicama. Dolazili su nepoznati, strani narodi i prodirali u Rimsko carstvo. Koliko sličnosti s događajima u našem društvu danas, 1500 godina kasnije!? Zar nije u ovo naše vrijeme, urušavanjem obitelji, došlo do toga da se urušava i cijelo europsko društvo koje, kad se pisao europski ustav, nije željelo sebe priznati kršćanskim niti spomenuti sv. Benedikta – a znamo što su sv. Benedikt i njegovo Pravilo značili i znače za cijelu europsku povijest i europsku kulturu“, upozorio je don Marko.
Istaknuo je i značenje i vrijednost Benediktovog gesla ‘Moli i radi’.
„Sv. Benedikt je želio da njegovi monasi fizički rade. I to je bila revolucija, još u ono vrijeme – jer za Rimljane i za Grke bilo je sramota fizički raditi. Fizički rad bio je za robove.
Kad Benedikt kaže da jedan svećenik, jedan monah, opat treba fizički raditi, uzeti motiku u ruke, doslovno, ili finiji oblik rada po kojem su benediktinci bili osobito poznati, prepisivati manuskripte, što je jako težak i zahtjevan, minuciozan rad – to je učinio sv. Benedikt i to je pokrenulo revoluciju u Europi. Jer, gdje god su došli Benediktovi monasi i monahinje, poučavali su narod kako na najbolji način obrađivati tlo, uzgajati pojedine vrste koje su prikladne za pojedina područja. Tako su i u području poljodjelstva napravili revoluciju.
Naučili su ljude kako se mogu prehraniti svojim rukama, i to na najbolji mogući način, da iz zemlje, biljaka izvuku najbolje. To je početak Benediktove revolucije.
Kasnije, kako samostani postaju veći, snažniji, u njima se uče razni zanati, ljudi se okupljaju oko samostana, dolaze živjeti u blizinu samostana, žele učiti od monaha. Neki gradovi su nastali upravo tako, oko opatije, oko samostana. Onda polako ta umijeća postaju rafiniranija, sve finija i dalje se razvijaju.
Samostanske knjižnice postaju sve bogatije, samostanske škole postaju sve poznatije i na vrhuncu Srednjeg vijeka, na vrhuncu Benediktove revolucije imamo Sveučilište – kršćanski proizvod par excellence“, istaknuo je don Marko.
Podsjetio je kako su u 18. st. tijekom Francuske revolucije njeni protagonisti „željeli prosvijetliti narode, no ti prosvjetitelji su iz Benediktovog ‘Ora et labora’ izbacili ‘Moli’ – i ode sve nizbrdo.
Pa jedna revolucija, druga, treća, industrijska, digitalna, sad revolucija umjetne inteligencije. Je li to stvarno bila revolucija na dobro? Ja mislim da ne.
Poboljšali su se neki segmenti našeg života, ali u trenutku kad se izbacilo ‘moli’, idemo nizbrdo. I vratili smo se opet u vrijeme 5. i 6. stoljeća, kad se osjećamo nesigurno, kao što su se rimski građani, zaštićeni snagom velikog i moćnog Rimskog carstva, bili osjećali nesigurno“, rekao je don Marko.
Istaknuo je da se sv. Benedikt nije bojao naroda koji su bili došli u Europu, a koje su u ono vrijeme nazivali poganima, barbarima. Benedikt i njegovi nasljednici su ih polako primali u samostane, prenosili im antičku i kršćansku kulturu.
„Tako su nastali današnji narodi Europe koje poznajemo. I mi smo nekad bili barbari. Ali, bili su jedan sv. Benedikt i njegova braća, koji su bili toliko zaljubljeni u Isusa, toliko puni Duha Svetoga, da su znali kako prenijeti i tim narodima ono što je spasonosno i što vodi u život vječni.
Zato u ovom tako izazovnom vremenu, u kojem se puno toga urušava, imamo sv. Benedikta kao primjer. Imamo Benediktovu opciju koju možemo nasljedovati. A to je da ponovno osvijestimo važnost fizičkog rada“, poručio je don Marko.
Podsjetio je kako je Benediktinski red imao dvije velike reforme, a obje su se odnosile baš na potrebu fizičkog rada. Najprije reforma sv. Bernarda i kasnije u Francuskoj reforma koja je krenula iz samostana La Trappe, od kuda i potječe naziv redovnika trapista.
„Jer su se monasi u međuvremenu opustili, pa su vidjeli da je lakše leći u fotelju i čitati knjižice. I što se onda događa? Urušava se ono što je temelj njihovog života. Jer tamo gdje nema napora, fizičkog napora, najčešće duh luta – i onda i zaluta.
Dakle, to nam je prva pouka. Druga pouka koju nam ostavlja sv. Benedikt je koliko je važno da se uvijek vraćamo dobrom štivu. Da ne dopustimo da nas hrani samo ono što slušamo na televiziji, što čitamo u novinama, na portalima. Nego da se hranimo dobrim štivom, od Svetog Pisma nadalje“, potaknuo je don Marko.
Istaknuo je da su kod sv. Benedikta važni i zajednica i stabilnost, odnosno izgradnja jedne zajednice. „Da budemo uključeni u ono što se događa u našoj zajednici. Da ne živimo pored, za sebe, nego da budemo aktivni i odgovorni dionici društva u kojem jesmo.
Svi koji dođu sa strane, ne treba ih se onda bojati, jer čovjeku je u prirodi da traži bolje. Ako su benediktinci uspjeli obratiti nas, jer i mi smo nekad bili pogani, barbari, kako nećemo mi, ako budemo oduševljeni za Isusa, kao što su bili sv. Benedikt i njegova braća i sestre – narodima koji dolaze u Europu prenijeti radost Evanđelja koju su nama Benedikt i brojni misionari donijeli u naša srca“, potaknuo je don Marko.
Poželio je da nam blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe, bude „trenutak ohrabrenja, prosvjetljenja i svjesnosti da je situacija u kojoj se nalazimo teška, prvenstveno zato što smo dopustili da se raskopaju naše obitelji, zato što smo povjerovali da se može živjeti samo s ‘Radi’, a bez ‘Moli’; situacija je teška jer smo dopustili da se urušava kultura koju je izgradila kršćanska vjera.
Sve to su naše bolne činjenice, ali to nas ne treba obeshrabriti, baciti u očaj. Ne trebamo se prepustiti strahu, nego možemo slijediti svijetli primjer sv. Benedikta i s povjerenjem u Gospodina započeti novu Benediktovu revoluciju u ovom našem vremenu“, poručio je don Marko Dokoza.
Don Marko je došao u Zadar sa skupinom vjernika iz Lukorana, Ugljana i iz župe Sutomišćica – Poljana, koje je pak vodio njihov župnik Filip Kucelin. Uz sudjelovanje na misi s benediktinkama, tijekom dana pohodili su SICU Zadar i crkvu sv. Krševana u kojoj im je o značenju i povijesti te crkve, uz koju je djelovao nekad muški benediktinski samostan i skriptorij, govorio don Zdenko Dundović.
Jutarnje misno slavlje u crkvi sv. Marije predvodio je don Šime Perić, kapelan zadarskih benediktinki sv. Marije.
Ines Grbić
Više slika pogledajte u Foto-galeriji / Foto: Bernard Kotlar