Fra Antonio Gospić i fra Benjamin Milković položili su doživotne redovničke zavjete za Franjevačku provinciju sv. Jeronima u Zadru za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u subotu, 21. rujna, u crkvi sv. Frane u Zadru, predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.
Geslo svečanog zavjetovanja te dvojice franjevaca je „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“ (Ps 37,5). „Naša redovnička zajednica raduje se jer nam Gospodin po svojoj milosti daruje dvojicu braće koji svečanim zavjetima postaju punopravni članovi našeg bratstva. Najuzvišenijom molitvom, svetom Misom, radosno sudjelujemo i molimo Gospodina da primi njihove zavjete te ih prati na putu evanđeoskog života“, poručio je fra Tomislav.
Prije propovijedi, franjevci su pristupili pred provincijala Šanka i na prozivku svoga imena rekli ‘Evo me’. Na pitanje provincijala: „Što tražite od Boga i Crkve?“, fra Antonio i fra Benjamin zajedno su izgovorili: „Da zavjetujući Pravilo i život u Redu Male braće, mogu slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista, sveto djelujući do smrti“. Na to je provincijal Šanko rekao: „Bogu hvala“.
Provincijal Šanko razmatrao je u propovijedi navješteni ulomak Evanđelja u kojem je opisan poziv sv. Mateja. „Matej je praktički u tri rečenice sažeo cijelu dramu svoga života. Vrlo jednostavno. Doživio je jedan pogled! Jedan pogled koji ga je toga dana gledao drugačije od svih drugih pogleda! Jedan pogled koji mu je dao snage da se digne s te sjedalice na kojoj je sjedio, za koju je bio i prikovan ljudskim pogledima, pogledima koji su ga osuđivali. Pogled koji mu je dao snage da više vjeruje tom pogledu, nego svojim grijesima, svojoj prošlosti, svojoj slabosti“, rekao je fra Tomislav. Istaknuvši da je takav pogled bitno doživjeti u životu, Šanko je izrazio uvjerenje i da su dva mlada franjevca „doživjeli taj pogled, pogled koji im je dao snage da više vjeruju Isusu i njegovoj snazi, njegovom milosrđu, nego svojoj slabosti i svojim grijesima“.
„Evanđelje počinje od pogleda. I kaže da svi mi, zapravo, živimo iz nečijeg pogleda. Kad se malo dijete počinje odvajati od majke u prvim mjesecima, godinama života, ono se vraća na majčin pogled. Stručnjaci, znanstvenici kažu da je jako bitno da je majka tada prisutna. Jer dijete gleda taj pogled i ako je majka prisutna, dijete stječe u sebe povjerenje. Dijete shvaća da vrijedi, da je dobro. Međutim, ako izostane taj pogled, ako nema tog pogleda, te nježnosti, te prisutnosti, kažu da dijete onda počne misliti loše o sebi. Da se dijete osjeća nesigurno i da dijete na neki način misli da je krivo“, upozorio je fra Tomislav.
„Kasnije, kad odrastemo, mi sami biramo iz čijeg pogleda ćemo živjeti. Opasno je i može se dogoditi zbog nekih naših rana koje svi nosimo, da umjesto toga pogleda koji nas voli, koji nas gleda, da se umjesto toga Božjeg pogleda navežemo na ljudski pogled. Mi sigurno trebamo i ljudski pogled. Svatko od nas treba taj pogled“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je i svećenicima lakše stati pred ljude kad ih netko lijepo gleda, a ne ružno. „Kad te netko lijepo gleda i kad nastoji vidjeti u tebi dobro, iz tebe izađe ono dobro. Kao što je toga dana iz Mateja izašla snaga. Isus je probudio u Mateju ono što i sâm nije vjerovao da ima. Počeo je vjerovati u sebe. Nama je potreban taj ljudski pogled. Ali, opasno je ako se čovjek naveže samo na ljudski pogled, ako postane ovisnik o ljudskom pogledu“, upozorio je provincijal, istaknuvši da tri zavjeta koja su franjevci obećali pomažu čovjeku osloboditi se od ljudskog pogleda, da bude slobodan.
Provincijal smatra da je ideal redovnika biti slobodan, kao što je sv. Franjo stao pred Isusa na kraju svoga života. Raširio je ruke i rekao: „Gospodine, ja vrijedim kako me ti vidiš, ne kako me vide drugi. Vrijedim samo ono što sam pred tobom. To sam ja“.
„Čistoća je davanje do kraja, žar, strastvenost, a ne da je tvoj život sterilan“
Fra Tomislav je potom razmatrao kako tri redovnička zavjeta, čistoće, siromaštva i poslušnosti, oslobađaju od ljudskog pogleda.
„Zavjet čistoće nije samo moralna kategorija, nije samo kategorija u smislu ‘Ja ne smijem pogriješiti’. On je puno više. Čistoća je žar, strastvenost, da živiš do kraja, potpuno predanje. Najljepši primjer čistoće vidimo kad Marija kaže: ‘Evo me!’. To je čistoća – potpuno predanje, nema zadrške. Nema možda, nema pa ako, pa koliko mogu, pa probat ću. Nego, do kraja. Čistoća nas oslobađa od ljudskog pogleda“, rekao je fra Tomislav, podsjetivši da je Isus rekao u blaženstvima: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“.
„Dakle, neće ovisiti o ljudskom pogledu. Oslobađaš se od ljudskog pogleda kad ti nije bitno da ćeš ti uspjeti pred ljudima, nego ti je bitno da ljudima daš, pomogneš, da njih vidiš. Kad ti gledaš ljude, kad živiš za ljude, onda ti nije bitno što ljudi vide na tebi. Jer tebi je srce bitno, čisto, taj žar te čisti – to je čistoća“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da to može pomoći u životu.
„Nije bitno da uspiješ u nečemu, nego da pomogneš. Čistoća je puno više nego neka moralna kategorija. To je davanje do kraja, strastvenost. Jednog dana Bog nas neće pitati jesmo li malo pogriješili u nekim stvarima. Kad budeš pružio dvije ruke pred njega, neće gledati jesu li bile malo prljave, nego je li u njima nešto ima, da si živio za nekoga. Da tvoj život nije bio sterilan. To je čistoća“, istaknuo je provincijal, poručivši: „Sveci se razlikuju od nas, ‘običnih’ ljudi ne po tome što manje griješe. I po tome, ali ne najviše po tome. Nego, po tome što više ljube. Daju se. I to čisti njihov pogled. Nisu opterećeni što će ljudi reći, nego što će oni dati ljudima“.
Drugi zavjet, siromaštva, čisti tako da osoba nije ono što ima, što može i što zna. „To se često dogodi i u našim krugovima. Da sebe kao svećenika počneš poistovjećivati po onome što znam, što mogu, po nekim darovima, talentima. I odem ukrivo. Svoj identitet ne stavim u ono kome pripadam, nego što mogu. Kad stavim svoj identitet u ono čiji sam, onda mi nije bitno što imam i što drugi vide da imam“, rekao je fra Tomislav. Ilustrirao je to i narodnom mudrošću očitovanu u tome da na selu, dijete koje sretnu ljudi pitaju: ‘Čiji si ti?’. „Ne kažu: ‘Tko si ti?’. Nego, ‘Čiji si ti?’. Kome ti pripadaš? To je tvoj identitet!“, poručio je fra Tomislav.
Provincijal smatra da se na kraju života vidi da je redovnik živio zavjete upravo po njegovom pogledu, osmijehu. „Da se čovjek može od srca nasmijati. Kad vidiš da čovjek u starosti ima taj radostan pogled, da svoj identitet nije stavio u ono što može, što ima, nego u ono kome pripada, čiji je on. Onda nećeš pasti u depresiju kad izgubiš neku funkciju, ulogu. U Božjim očima nema velike i male uloge, nego koliko ćeš dati sebe i kome ćeš pripadati. Lijepo je vidjeti redovnika koji je slobodan, koji ima lijepi, radostan pogled. Kad vidiš starog redovnika, redovnicu, kad se od srca nasmiju. Vidiš mu u očima da je slobodan, da ne ovisi o tome što će drugi reći“, rekao je provincijal Šanko.
„Pogled ima veliku snagu! Petar i Pavao imali su iskustvo svojih padova, ali i iskustvo Božjeg pogleda“
Treći zavjet, poslušnosti, također oslobađa od ljudskog pogleda. Fra Tomislav je podsjetio da se Isus, nakon što je učinio puno velikih djela u Kafarnaumu, povukao u molitvu. Drugo jutro došao mu je Petar i rekao: „Gospodine, svi te traže“. Svi te traže, imao si veliki uspjeh, napravio si velike stvari, dođi natrag. Isus mu je uzvratio: „Idem u Jeruzalem“. Trebam ići na drugo mjesto.
Isusu je važna poslušnost Ocu, a ne što će ljudi reći. „Mi ljudi, često i u Crkvi, nekad krivo shvatimo Božju ekonomiju. Nekad je stvarno manje – više, a više – manje. Uvijek smo opterećeni brojem, koliko je ljudi, koliko je fratara u zajednici. Znam da i to ima smisla. Ali, nije to najbitnije. Bitna je poslušnost“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da će Bog i u životu zavjetovanih franjevaca napraviti onoliko plodova koliko ostanu poslušni Njegovom planu, a ne svojim projektima.
„Ima ljudi, redovnika, koji su učinili možda neke velike projekte, u ljudskim očima. Ne znam je li to veliko i u Božjim očima. Da li to Bog traži? Mislim da neka umiranja koja Bog od nas traži mogu donijeti puno više ploda, nego neki naši uspjesi“, rekao je fra Tomislav.
Isusov pogled mladiću Mateju dao je snage da se odvaži, da krene. „Taj mladić je na neki način bio i sâm ocarinjen. On je bio carinik, ali bio je ocarinjen ljudskim pogledom. Njega su carinili. Ružno je kad osjećaš da netko samo gleda kad ćeš pogriješiti. Redovnici su pozvani da svojim pogledom, kad stanu pred ljude, da ih znaju podići. Da potraže u ljudima ono izgubljeno. Isus je došao potražiti izgubljeno, naći ono dobro. Ne osuditi. Da ne zavežeš ljude, da ih ne svezuješ, nego da ih oslobađaš“, potaknuo je provincijal Šanko, istaknuvši: „Pogled ima veliku snagu! Mi to znamo. To je jako bitno!“. U to će se imati priliku iz vlastitog iskustva uvjeriti i zavjetovani redovnici, kad budu s ljudima u župi.
„Petar, Pavao sve su to ljudi koji su imali iskustvo svojih grijeha. Imali su iskustvo svojih padova. Ali, imali su i iskustvo Božjeg pogleda. Zato, kad sretneš nekog čovjeka koji je nešto prošao i dignuo se, Bog mu je dao snage. Kad mu dođeš sa svojim grijehom i sa svojim slabostima, neće ti reći: ‘Pa kako ti se to moglo dogoditi? Kako si to mogao učiniti?’. Nego će vjerojatno reći: ‘Pa znaš, i ja sam puno puta pogriješio. Razumijem te. Ali Bog je veći od tvog grijeha. Možeš dalje’. Jer je iskusio taj pogled“, ohrabrio je fra Tomislav.
Provincijal je istaknuo i da kada Bog odabire, uvijek odabire da uključi, a ne da isključi. „Bog uvijek uključuje. To kaže Benedikt XVI. u katehezi o Abrahamu. Kad Bog bira Abrahama, on ga nije izabrao da bi druge isključio. Nego da bi po njemu druge uključio. I zavjetovani redovnici su izabrani da Bog po njima uključi. Da budu ljudi koji će znati uključivati, podizati, vidjeti ono lijepo, vratiti privrženost, dati snagu ljudima. Neka im Bog to podari“, poručio je provincijal Šanko.
Nakon propovijedi, na pitanja provincijala, zavjetovani su pred njim s odgovorom ‘Hoću’ obećali da će obdržavati Evanđelje i pravilo Reda Manje braće, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da će biti u službi Božjeg naroda, uz pomoć dara Duha Svetoga svoj život trošiti za Krista te služiti Gospodinu i Crkvi, kao što je služio serafski otac Franjo i to preporučio svojim učenicima. Nakon toga je fra Pavle Ivić predvodio pjevanje litanija Svih svetih, dok su zavjetovani redovnici bili u prostraciji ispred oltara.
Fra Antonio i fra Benjamin su svatko osobno, ispred provincijala Šanka, rekli da će izbliže slijediti Evanđelje i stope Isusa Krista, da odlučnošću i čvrstom voljom zavjetuju Bogu Ocu da će živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Obećali su da će vjerno opsluživati život i Pravilo Manje braće, da se cijelim srcem predaju bratstvu kako bi djelovanjem Duha Svetoga, primjerom Marije, zagovorom oca Franje i svih svetih, uz pomoć braće, postigli savršenu ljubav te služenje Bogu, Crkvi i ljudima.
Provincijal je uzvratio svakom pojedinom da prima njegove zavjete. Molio je da Bog u njih pošalje puninu darova svoga Duha, da ono što su obećali, svetim djelovanjem do kraja života vjerno opslužuju; da plamte žarom Kristove ljubavi i toplinom bratske dobrohotnosti, da budu strpljivi te gaje duh molitve i pobožnosti.
U misi su suslavili mnogi svećenici iz Provincije sv. Jeronima pristigli iz cijele Hrvatske. Svečanost doživotnog zavjetovanja dolaskom su podržale i redovnice, bogoslovi, obitelj, rodbina i prijatelji franjevaca.
Čestitavši zavjetovanima, njihovim obiteljima i prijateljima, na kraju mise fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane je rekao: „Ja sam se već uplašio za našu zajednicu. Kažu da smo pri kraju, kao i mnoge zajednice u Europi. Ali sad, kad ste vas dvojica obećali ove zavjete, meni je malo lakše pri srcu. Mislim da imamo još neke šanse“.
Na kraju mise, provincijal Šanko čestitao je novim članovima u ime Provincije sv. Jeronima. „Kad se netko odaziva na Božji poziv, kao što su to bili Matej, Petar, Pavao, to nije samo hrabrost. Ja mislim da u tome ima i neka doza ludosti. Jer svaka ljubav u sebi nosi dozu neke zdrave ludosti. Ako nisi malo lud, ne bi se nikad bacio. To znaju oni u braku i oni u duhovnom pozivu. Isus traži tu neku dozu zdrave ludosti. Daj Bože da je imate, da zaigrate – ali, ne na ludost – nego na onaj Isusov ‘Dođi!’. Kad je Petar stao u oluju, u more koje je bilo podivljalo, imao je dozu te ludosti. Nije odmah izdržao, ali našla se tu jedna ruka koja ga je ponovno digla. Nemojte nikad biti previše veliki – kad budete padali, da zatražite tu Ruku. Ona će biti tu“, poručio je provincijal Šanko fra Antoniju i fra Benjaminu.
Na kraju mise uručio im je na dar drveni križ Tau koji su blagoslovljeni ove godine na La Verni u Italiji. „Ove godine je 800. godišnjica rana sv. Frane. Fra Ilija Barišić i ja imali smo privilegij biti na La Verni za tu veliku, 800. godišnjicu i tamo smo blagoslovili dva križa koja vam darujemo“, rekao je fra Tomislav zavjetovanima. Na kraju mise svi su otpjevali svečani Tebe Boga hvalimo.
Biografski podaci o zavjetovanim franjevcima
Fra Benjamin Milković rođen je 6. prosinca 1995. u Karlovcu, od oca Franje i majke Božice rođ. Brkić. Član Provincije sv. Jeronima postao je 22. kolovoza 2017. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je završio na Filozofskom-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na bogosloviji je pet godina bio u Dubravi u Zagrebu s braćom iz Hercegovačke provincije. Na službi je u Samostanu sv. Ante na Poljudu u Splitu.
Fra Antonio Gospić rođen je 10. kolovoza 1994. u Zadru, od oca Vjekoslava i Melite rođ. Nižić. Članom Provincije postao je 23. kolovoza 2019. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je započeo u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu do kraja treće godine studija, s hercegovačkom braćom na bogosloviji u Dubravi u Zagrebu. Nastavio je studij na Antonianumu u Rimu gdje će 2025. godine diplomirati, a diplomirao je i Pravni fakultet u Rijeci.
Za svečani trenutak zavjetovanja obojica su se pripremali mjesec dana pod vodstvom svoga odgojitelja fra Bojana Rizvana. Duhovne vježbe imali su na Badiji.
„Sretan sam, miran sam, sve je na svom mjestu. Dugo sam ovo čekao i baš sam zadovoljan. Bio sam osam godina u formaciji. Porijeklom sam iz Like, odrastao u Slavoniji. Radio sam na zadarskom području pa sam se usput javio u samostan sv. Frane, Božjom providnošću. Nisam znao da je to Provincija u kojoj bih trebao biti jer sam ja s kontinenta, ali Bog je tako odredio“, rekao je fra Benjamin nakon položenih zavjeta.
„Prožimaju me osjećaji radosti sam što sam se potpuno predao nakon toliko godina priprema. Šest godina sam u formaciji. Taj poziv je u meni polako rastao, kroz cijeli život nicao i sada sam se u potpunosti predao Gospodinu. Iz župe sam Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, cijeli život sam okružen fratrima i to je bio nekako logičan slijed moga poziva. Studirao sam i Pravo, u dugom procesu moga poziva kojeg sam pokušao malo i odgoditi kroz studij prava, kojeg sam završio nakon pet godina i ušao u samostan. Sljedeće godine o Uskrsu Provincija sv. Jeronima postaje kustodija, pa je i u tom smislu ovo povijesni događaj. Svaki poziv je nova radost, nova prilika za novi početak“, rekao je fra Antonio nakon položenih zavjeta.
Bili su to zadnji zavjeti pod upravom i u postojanju Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Od 2025. godine, reformom te Provincije u kustodiju, zavjetovani redovnici će biti pod upravom Zagrebačke franjevačke provincije.
Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru trenutno broji 40 svečano zavjetovane braće. Od toga su njih 37 svećenici. Među trojicom preostale braće jedan je student, a dvojica su na putu prema đakonatu i svećeništvu. Uz to, Provincija ima jednog studenta u privremenim zavjetima, jednog novaka i jednog postulanta. Sveukupno, Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru opslužuje 11 samostana i samostanskih kuća.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
