U nedjelju, 30. lipnja, u Vrsaru je na zvonik podignuto posljednje od pet zvona. Nakon što je stari, ruševan zvonik davno uklonjen, sadašnji je sagrađen 1991. , no sve je do sada bio bez zvona. Zalaganjem župnika, preč. Line Zohila, početkom godine naručena su tri nova, a restaurirana dva stara zvona.
Na kraju mise poldanice, u župnoj crkvi sv. Martina, mr. Petar Marija Radelj izrekao je okupljenim vjernicima prigodno predavanje o ulozi i važnosti crkvenih zvona, te je izložio detaljnu studiju o novim i starim vrsarskim zvonima. Nakon predavanja svi okupljeni izašli su podno zvonika gdje je župnik, preč. Lino Zohil, izrekao prigodnu molitvu te je i posljednje od pet zvona, ono najmanje, posvećeno sv. Foški, suzaštitnici Vrsara, svečano podignuto na zvonik.
Zvona će, uz njihovu prvu svečanu zvonjavu, blagosloviti porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja, u nedjelju, 7. srpnja, nakon mise u 11 sati.
Uz dopuštenje autora dio izlaganja o vrsarskim zvonima prenosimo u cijelosti.
Tri nova vrsarska zvona slivena su u svibnju 2024. u ljevaonici De Poli, koja djeluje od 1453., a nalazi se u mjestu Revine (Treviso), sjeverno od Venecije. Radi skladnoga zvonjenja (ugađanja tonaliteta svih zvona zajedno) i dva stara vrsarska zvona u svibnju 2024. iznutra su izbrušena. Zvona je elektrificirala tvrtka Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. iz Legnara jugoistočno od Padove.
Nova vrsarska zvona izlivena su od kositrene bronce. To je slitina, u ovom slučaju od 78 % bakra i 22 % kositra. Otporna je na hrđu, tvrđa je od bakra i ima malen koeficijent trenja, dobro provodi električnu struju, te ima zvonak zvučni zid na udarac. Radi dobivanja zvona kositrena bronca se zagrije na 1200°C kada je pogodna za lijevanje u glinene kalupe. Boje tonova zvona ovise o postotku kositra u zvonima i obliku. Teže zvono ima općenito topliji i ugodniji zvuk, a težinom lakše zvono ponekad je resko i neugodno za uho. Notu (kajdu) određuje glasnoća zvučne posude: što je zvono veće, to je nota niža ; što je zvono manje, to je nota viša.
Sv. Juraj
1. Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024.
Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru.
Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
SVETI JURJU, ZAŠTITI NAS!
[reljef svetoga Jurja kako ubija zmaja]
EVO JA, ZVONO, NIKAD SE NE JAVLJAM ISPRAZNO.
HVALIM BOGA PRAVOGA, PUK ZOVEM, OKUPLJAM SVEĆENSTVO.
POKOJNE OPLAKUJEM, OBLAKE TMASTE RASTJERUJEM, SLAVLJA KRASIM.
Na zadnjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
FONDERIA
DE POLI
DAL 1435
REVINE (TV) ITALY
Te iznad vijenca zvona:
GODINE 2024., U VRIJEME POREČKOG I PULSKOGA BISKUPA IVANA ŠTIRONJE I
VRSARSKOGA ŽUPNIKA LINE ZOHILA
Sv. Andrija
2. Zvono sv. Andrije, ugođeno na kajdu SI, promjera 750 mm, teško 260 kg, sliveno godine 2024.
Smješteno u istočnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru.
Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
SVETI ANDRIJA, ČUVAJ NAS!
[reljef svetoga Andrije s Andrijinim križem]
POTIČEM SPORE, RAZGONIM VJETROVE, UMIRUJEM OKRVAVLJENE.
MOJ JE GLAS STRAH I TREPET SVIH ZLODUHA.
ZVON JE MOJ ZOV ŽIVOTA, ZOVEM VAS NA SVETINJE, DOĐITE!
Na zadnjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
FONDERIA
DE POLI
DAL 1435
REVINE (TV) ITALY
Te iznad vijenca zvona:
GODINE 2024., U VRIJEME POREČKO-PULSKOGA BISKUPA IVANA ŠTIRONJE I
VRSARSKOGA ŽUPNIKA LINE ZOHILA
Sv. Martin
3. Zvono sv. Martina, ugođeno 2024. na kajdu gornje DO, promjera 640 mm, teško 200 kg, sliveno godine 1921.
Smješteno u sjevernom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru.
Na prednjoj strani plašta zvona reljef je sv. Martina na konju; mačem reže svoj plašt na pola da ga podijeli sa siromahom koji kleči lijevo pred njim.
Desno od toga na plaštu zvona izliven je tekst:
S. MARTINE
ORA PRO NOBIS
[u okviru:]
ME FREGIT FUROR HOSTIS
AT HOSTIS AB AERE REVIXI
ITALIAM CLARA VOCE
DEUMQUE CANENS
Što u prijevodu s latinskoga znači:
Sveti Martine, moli za nas!
Bio me slomio bijes neprijatelja,
ali sam iz neprijateljske bronce ponovo oživio
da jasnim glasom
pjevam Bogu.
Na zadnjoj strani plašta zvona izliven je tekst:
OPERA DI SOCCORSO
PER LE CHIESE ROVINATE DALLA GUERRA
[reljef biskupa s mitrom i plaštem, okružen s dva poslužitelja, blagoslivlja vjernika koji prignut prinosi na rukama pladanja na blagoslov]
RESURGENT
1921
U prijevodu:
Djelo pomoći za crkve oštećene ratom
Ponovo ustaju
1921.
Na zadnjoj strani plašta zvona izliven je tekst:
VIVOS VOCO
MORTUOS PLANCO
FULGURA FRANGO
[u žigu:]
PREMIATA FONDERIA
DI
F.CO LAPAGNA
IN
TRIESTE
Što u prijevodu s latinskoga i talijanskoga znači:
Žive zovem, mrtve oplakujem, munje lomim.
Nagrađena ljevaonica Francesca Lapagne u Trstu
Sv. Foška
4. Zvono sv. Foške, ugođeno na kajdu RE, promjera 630 mm, teško 150 kg, sliveno godine 2024.
Smješteno u zapadnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru.
Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
SVETA FOŠKA, SUZAŠTITNIČE VRSARA, MOLI ZA NAS!
[reljef svete Fuske]
EVO JA, ZVONO, NIKAD SE NE JAVLJAM ISPRAZNO.
HVALIM BOGA PRAVOGA, PUK ZOVEM, OKUPLJAM SVEĆENSTVO.
POKOJNE OPLAKUJEM, OBLAKE TMASTE RASTJERUJEM, SLAVLJA KRASIM.
NA SPROVODIMA KLECAM, GROMOVE LOMIM, BLAGDANE GLASIM.
POTIČEM SPORE, RAZGONIM VJETROVE, UMIRUJEM OKRVAVLJENE.
MOJ JE GLAS STRAH I TREPET SVIH ZLODUHA.
ZVON JE MOJ ZOV ŽIVOTA, ZOVEM VAS NA SVETINJE, DOĐITE!
Na zadnjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst:
FONDERIA
DE POLI
DAL 1435
REVINE (TV) ITALY
Te iznad vijenca zvona:
GODINE 2024., U VRIJEME POREČKOG I PULSKOGA BISKUPA IVANA ŠTIRONJE I
VRSARSKOGA ŽUPNIKA LINE ZOHILA
Zvono sv. Foške prije blagoslova i podizanja na zvonik u Vrsaru 30. lipnja 2024.
Sv. Martin i sv. Foška
5. Zvono sv. Martina i sv. Foške, ugođeno 2024. na kajdu MI, promjera 550 mm, teško 120 kg, sliveno godine 1798.
Smješteno u južnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru.
Na plaštu su reljef sv. Martina, biskupa, s mitrom i pastirskim štapom u lijevoj ruci i reljef sv. Fuske s palminom granom u lijevoj ruci.
Na vijencu zvona izliven je natpis:
FRANCISCUS… COLLEGÆ GIUDICES COMMUNITATIS VRSARIÆ.
ANNO DOMINI MDCCIIC.
Što u prijevodu s latinskoga znači:
Franjo sudci Vrsarske općine.
godine Gospodinove 1798.
Teološki natpis na novim vrsarskim zvonima
Natpis na zvonima župne crkve u Vrsaru, hrvatski izvornik
1 Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno.
2 Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo.
3 Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim.
4 Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim.
5 Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene.
6 Moj je glas strah i trepet svih zloduha.
7 Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!
Inscriptio campanarum ecclesiae parochialis de Ursaria, elementum Latinum
1 En ego Campana, nunquam denuntio vana.
2 Laudo Deum verum, plebem voco, congrego clerum.
3 Defunctos ploro, nimbum fugo, festa decoro.
4 Funera plango, fulmina frango, Sabbatha pango.
5 Excito lentos, dissipo ventos, paco cruentos.
6 Est mea cunctorum terror vox daemoniorum.
7 Vox mea, vox vitae, voco vos ad sacram, venite!
Inscription on the bells of the parish church in Vrsar, English translation
1 Behold, I, the bell, never announce anything in vain.
2 I praise the true God, I call the people, I assemble the clergy.
3 I bewail the dead, I dispense storm clouds, I do honour to feasts.
4 At funerals I mourn, the thunderbolts I scatter, I ring in the solemn days.
5 I hustle the sluggards, I drive away storms, I proclaim peace after bloodshed.
6 My voice instils terror to all demons.
7 My voice is the voice of life; I call you to worship God; come!
Inschrift auf den Glocken der Pfarrkirche in Vrsar, deutsche Übersetzung
1 Siehe, ich, die Glocke, verkünde niemals Nichtiges.
2 Den wahren Gott lobe ich, das Volk rufe ich, den Klerus versammle ich.
3 Um die Toten trauere ich, die Unwetter verjage ich, die Feste ziere ich.
4 Die Beerdigungen beweine ich, den Donner zerschlage ich, die Feiertage halte ich.
5 Die Hartnäckigen erwecke ich, die Winde vertreibe ich, Frieden mit den Blutigen schließe ich.
6 Meine Stimme ist der Schrecken aller Teufel.
7 Meine Stimme ist die Stimme des Lebens, ich rufe euch; kommt zum Heiligtum!
Iscrizione sulle campane della chiesa parrocchiale di Orsera, traduzione italiana
1 Io campana non annuncio mai cose vane.
2 Lodo il Dio vero, chiamo il popolo, raduno il clero.
3 Piango i morti, allontano i fulmini, rallegro i giorni di festa.
4 Faccio compianto ai funerali, rompo i fulmini, proclamo le feste.
5 Risveglio i pigri, disperdo i venti, placo i violenti.
6 La mia voce è il terrore dei tutti demoni.
7 La mia voce è voce di vita: vi chiamo, venite ai sacri riti!
Nápis na zvonech farního kostela ve Vrsaru, český překlad
1 Hle, já jsem zvon, nikdy nevolám zbytečně.
2 Pravého Boha chválím, lid svolávám, kněží shromažďuji.
3 Mrtvé oplakávám, zaháním temné mraky, zpestřím oslavy.
4 Na pohřbech vzlykám, lámu blesky, oznamuju svátky.
5 Povzbuzuji pomalé, rozptyluji větry, uklidňuji zkrvavené.
6 Můj hlas je strach a chvění všech zlých duchů.
7 Zvon je mé volání života, volám vás do svatyně, přijďte!
Inscription sur les cloches de l’église paroissiale de Vrsar, traduction française
1 Me voici, la cloche, je n’annonce jamais rien en vain.
2 Je loue le vrai Dieu, je convoque le peuple, je rassemble le clergé.
3 Je pleure les défunts, je fais fuir la tempête, j’embellis les fêtes.
4 Je pleure aux funérailles, je disperse les foudres, je sonne les dimanches.
5 J’excite les paresseux, je dissipe les tempêtes, je proclame la paix après le sang versé.
6 Ma voix est la terreur de tous les démons.
7 Ma voix est la voix de la vie ; je vous appelle à l’adoration de Dieu. Venez!
Sliveno je iz složena povezivanja zemlje i vatre, iz taljenja bakra i kositra, vrela lijevana u brižno izrađeni kalup.
Poziva kršćane da se skupe, prate slavlje Mise, časova i drugih crkvenih obreda. Ono sriče razdoblja života samostanske ili župne zajednice. Spaja žive u osjećaju pripadnosti dobro identificiranoj zajednici.
Zvono je čovjekov izum koji slavi Boga, a vjernike poziva na molitvu i djelovanje. Kristovi su vjernici pozvani poput zvona razglašavati i svjedočiti Božju svetost. Bogoslužna uporaba zvona s vremenom se umnožila, a neka je posebna u pojedinom kraju.
Zvona i njihova primjena povlašteno su mjesto dodira bogoslužja i građanskoga društva, što potvrđuje većina natpisa u bronci, a svjedoči i onaj izliven u svibnju 2024. na plaštu zvona sv. Fuske u Vrsaru. On je preuzet sa stranice 36 knjige sv. Tome Akvinskoga O Gospodinovoj molitvi (Tonimir, U Varaždinskim Toplicama 2023.) i glasi:
„Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno.
Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo.
Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim.
Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim.
Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene.
Moj je glas strah i trepet svih zloduha.
Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“
Predavač je u nastavku čestitao župniku i vrsarskoj župnoj zajednici što je za natpis na zvonima u Vrsaru odabran upravo ovaj .
On je dio katoličke tradicije na hrvatskom kulturnom prostoru. Primjerice, tri od ovdje nabrojenih 16 zadaća zvona spominju se na zvonu iz godine 1637. koje su Turci zaplijenili i stavili na gradski zvonik u Foči u sjeveroistočnoj Hercegovini.[1] Taj natpis dio je i kontinuiteta vrsarskih zvona jer se slične tri zadaće zvona navode i na zvonu sv. Martina iz 1921.[2] U ovom je natpisu pomoću 13 glagola opisano što sve zvono čini: „javljam, hvalim, zovem, okupljam, oplakujem, rastjerujem, krasim, klesam, locim, glasim, potičem, razgonim, umirujem“. Ta natpis sadržava i dvije definicije, da je zvono „strah i trepet svih zloduha” i „zov života“. I jedan imperativ: „dođite“. To je najpoznatiji opis religiozne službe crkvenoga zvonjenja koje nude lako pamtljivi stihovi na latinskom uzorku.
Zvono u bogoslužnoj i društvenoj službi
Zvono je bogoslužno oruđe (liturgijski instrument), a ne glazbalo (glazbeni instrument). Iako je zvono naknadno postalo sredstvo za sviranje (carillon), njegova je prvotna narav biti zvučni znak, premda glazbena kakvoća naravno pridonosi učinkovitosti njegove znakovne uloge.[3] Poglavita svrha zvona, koja su se na Zapadu raširila između VI. i IX. stoljeća, bila je pozivanje vjernika na molitvu. Redovnička pravila, razrađenošću svojih odredaba, snažno su pridonijela tomu širenju.
Sv. Cezarije Arlski u Pravilu za svete djevice godine 513. piše:
„12. Koja na dani znak (signo tacto) zakasni na božanski časoslov ili na posao, neka bude ukorena, kako je pravo“.[4]
Zvono se tada naziva „signum“ (znak).
U 47. poglavlju Pravila svetoga Benedikta (napisanom godine 534.) odgovornost da najavljuje božanski časoslov povjerava se opatu:
„Opat vodi brigu da se danju i noću oglašava vrijeme za Djelo Božje. Činit će to sam ili će za to odrediti brižljiva brata da se sve obavlja u određene sate“.[5]
Razumije se da su simboliku zvona pisci tražili u slici proroka ili propovjednika. Početkom XII. stoljeća jedan pisac kaže:
„Zvona su proroci. Zvona zvone kao što su proroci najavljivali Kristov dolazak“.[6]
Ovi natpisi na zvonima to potvrđuju:
„Moj glas navješćuje blagdane, boreći se protiv svega što bi moglo prouzročiti pogubni zaborav“;[7]
„Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“.[8]
Od doba dolaska Hrvata u današnju postojbinu zvuk zvona oblikuje cijelo europsko kulturno područje, a s njim i stanovnike Europe.
Zvona su glasnici Boga na obzoru. Izričaj „ako glas mu čujete“ može se odnositi na Boga koji govori ili zvono koje zvoni. A može se shvatiti objedinjeno, da je glas zvona glas samoga Boga koji poziva na klanjanje Njegovoj moći, na hvalu da prepoznamo Njegovu dobrotu, na pokoru da ublažimo Njegovu pravdu, na molitvu da privučemo učinke Njegova smilovanja.
Zvono poziva i okuplja. To svetopisamskim riječima izriče dubrovačko zvono sv. Tome Akvinskoga:
„Trubite u trubu na Sionu! Zovite zbor! Okupite puk! Saberite starce! Skupite malene i dojenčad na prsima“.[9]
Praksa se samostanskih crkava ubrzo proširila i na stolne, zborne i župne crkve.
Zvono se tako javlja kao znak kršćanskoga spomena: ono se obraća vjernicima koji dolaze sudjelovati u bogoslužju, ali i onima koji mu ne mogu pribivati. U samostanima je zvonjava omogućavala braći suradnicima, koji nisu pristupali svakodnevnoj samostanskoj Misi, da se pridruže početku Mise, Sanctusu i posvećenju. Zvon Gospina pozdravljenja[10] nastao je iz toga uvjerenja: on poziva kršćane da se pridruže molitvi časova.
Iako je crkveno oruđe i obraća se sinovima i kćerima Crkve:
„Tebe, dragi pobožni kršćanine, zovem k tvome Spasitelju Isusu Kristu, jer izvan Njega nema ni spasenja ni života“,[11]
širenjem zvonjave zvono dopire do svih koji su mu nadohvat. Stoga se zvono sasvim prirodno koristilo i za druge svrhe, a ne samo za liturgijska okupljanja. Zvono najavljuje velike događaje u životu: rođenje, vjenčanje, smrt. U duboko kršćanskom društvu ta su slavlja vrlo povezana s bogoslužjem:
„Kad me čuješ, kršćane, promisli koja je tvoja sudbina: zvonim tvoje rođenje i oplakujem tvoju smrt“.[12]
Ta uloga objašnjava privrženost ljudi zvonima, jer su ona u vrlo bliskom odnosu s ljudskim životom. Zvuk zvona prožima sjećanje pojedinaca, sjećanje koje se odražava u književnosti, pjesništvu, filmu, i u popularnim popjevkama.
Sv. Ivan Pavao II. usporedio ga je s ljudskim srcem:
„Lijepo je čuti zvuk zvona kako nam pjevaju Gospodinovu slavu od svih stvorenja. A i svatko od nas nosi u sebi zvono, vrlo osjetljivo. To zvono zove se srce. To srce tuče, zvoni i nadam se da vaše srce uvijek zvoni lijepe skladbe. Skladbe zahvalnosti, zahvaljivanja Bogu, slavljenja Gospodina i koje uvijek pobjeđuju zle zvukove mržnje i nasilja i svega što proizvodi zlo u svijetu“.[13]
Zvono je i sredstvo masovne komunikacije. U sredini u kojoj Kristovi vjernici posvećuju glavne događaje svoga života, uloga zvona ostaje usko povezana s tim. Običaj je slaviti krštenje i vjenčanje uz radosnu zvonjavu. Isto je i sa slavljima cijele zajednice i njezinih zaštitnika. Za preminulu osobu zvono se oglašava kao pratnja zadnjemu putovanju. Klecanje za mrtve nadahnuto je dvostrukom mišlju vjere: poziva žive da mole za pokojne, podsjeća ih ujedno da će jednoga dana i sami umrijeti i da moraju misliti kako se pripremiti na taj strašan prolazak.
Blagoslov zvona sv. Foške u Vrsaru 30. lipnja 2024.
Obred biskupove posvete ili svećenikova blagoslova zvona, koji se često doživljava kao „krštenje“ zvona, povjerava mu posvećenu dimenziju koja opravdava poštovanje slično onomu koje se posvećuje osobi. Zvono tada dobiva ime, kuma i kumu, ulazi u povijest. Prvim zvonjenjem zvono postaje glas u naselju. Zvono kao zvukovno sjećanje i spomen označava prije svega povijest koja nosi pojedinca i koja jamči njegovo postojanje. Čak i u raskršćanjenim, posvjetovljenim gradovima, zvono ostaje znak društvenoga prepoznavanja i identiteta. Zvono je sastavni dio društvenoga povezivanja, integracije. Zbog toga se u ne tako davnim vremenima odbijalo zvoniti za djecu rođenu izvan braka.[14]
Zvono je bilo sredstvo u borbi protiv prirodnih nepogoda (grmljavine), njime se oglašavalo velike nesreće (kugu, požar, rat). U suvremenosti ta je zadaća uvelike oslabila. Sirene, radio i televizija preuzeli su prvenstvo kako bi najavili požare, prirodne katastrofe ili ozbiljne krize. No, uporaba zvona ostaje u stvarima mjesnih zbivanja koja ne mogu imati prostora u medijima.
Kao zvučni znak mjesnih događanja, zvono je stoljećima obavljalo zadaću koja se našim očima čini prilično udaljena od bogoslužja. Ali u kršćanskom društvu, gdje je vjera prodrla u društveni život i prožela ga, to nije bio slučaj. Mnogo više od najave završetka rata na radiju ili, u novije doba, na televiziji, preživjeli pamte zvonjavu zvona koja je najavila kraj borbenih djelovanja. To ostaje u sjećanju i jasno pokazuje koliko su zvona u stanju označiti snagu povijesnih trenutaka koje neki narod snažno proživljava. Zvona pripadaju ukupnosti kulture koja prebiva u narodu.
Ljepota i sklad zvona pomažu stvoriti ozračje slavlja ili okupljanja. Zna se kako slavljenje katedralnih zvona može obilježiti grad radosnim mirom i sabranom ozbiljnošću. Zna se i kako mȗk zvona može biti znak napuštenosti i tuge u pojedinoj župi. Zvona znaju biti i predmet progona, sudskih postupaka i zabrana, želje da se iz društva izbrišu svi vjerski simboli ili nepovoljnih okolnosti, loše ugođenosti, napuknutih zvona, buke zbog prelaska na elektrificirane motore koji zamjenjuju tradicionalne konope kojim se potezalo zvona. U društvu koje je izgubilo iz vida svoje kršćanske korijene i zahtjev za obnovom zvonjenja ne mora značiti želju za ponovnim otkrivanjem društvenoga funkcioniranja kršćanstva, nego jednostavno ispunjavanje glazbenih želja.
Rasprave o uporabi zvona ističu njegovu snagu kao alata komunikacije. Zvona su svojevrstan produžetak bogoslužja i vjerskoga otajstva u društvenom prostoru. Kao takva podrazumijevaju poštovanje različitosti onih koji se ne prepoznaju kao kršćani, ali bez odricanja od življenja i svjedočenja svoje vjere, a s druge strane da se ne može dopustiti da stranački obziri ili traženje moći otmu taj bogoslužni znak.
U konačnici, zvona su sastavni dio kulturne baštine zemlje. Iako su sržno vjerska sredstva, zvona dijelom izmiču kršćanskoj zajednici, utoliko što postaju dijelom kulturnoga identiteta svih koji žive u njihovu zvučnom dosegu. Ona mogu biti prinos kakvoći života: njihova milozvučnost, sposobnost da stvore blagdansko ozračje, prikladnost da označe tugu i dopuste žalovanje, sve su to sredstva koja svjedoče o vjeri koju su naši predci urezali na naša zvona:
„Pojmo punom, jasnom riječi:
neka milo klikće, ječi,
srdaca nam skladan glas“.[15]
Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš (1873.–1914.) godine 1903. o zvonu je napisao:
„Zvono mi se čini svetinjom… Zvono je glas ljudske tuge, radosti, molitve, sloge i ljubavi… zračna, silna molitva što se svaki dan po tri puta penje do oblaka i do prvih zvijezda, preko oranica, koliba i zelenih, tamnih šuma… metalni, dugovječni i pobožni jezik cijelog jednog kraja… utjeha, pjesma i simbolski glas“.[16]
A onda ga je usporedio s onim što može jezik i što čini duša:
„Suhi jezik pisaca, pa bili oni i hrvatski, bije silnije od gvozdenog klatna, a duša orluje zvonkije od svih svjetskih tornjeva… Zvono je simbol života; prva i posljednja ljudska muzika. Najdivnije mi ječi na koncu, kad se ljulja samo, bez zvonara“.[17]
Simbolika zvona
Zvono je glazbalo koji je zamijenilo trube mojsijevskoga zakona. Ono poziva vjernike oko svećenika da iz njegovih usta primaju Božji nauk. Zvono majčinski, duhovno, svojim valovima povezuje sav ljudski prostor sa svetištem, vezom između neba i zemlje. Benediktinac Jules Baudot (1857.–1929.) kaže:
„Bogoslužne molitve pozivaju nas da u zvonu vidimo uzor kontemplativne duše: zvono lebdi u zraku iznad bučnih komešanja svijeta, ‘Marija je izabrala bolji dio’ (Luka 10, 42), drvo koje ga natkriljuje i o kojem visi podsjeća na Spasiteljev križ Spasitelja da nas pouči kako molitveno zrenje u ovoj suznoj dolini ne prolazi bez patnje, kako je Isus i u preobraženju na Taboru raspravljao o skoroj smrti… Ono je poput produžetka glasa drevnih proroka koji naviješta Otkupiteljev dolazak, otvara put nebeskim istinama… poziva kršćanski narod da se popne na svetu goru, u nebeski Jeruzalem kako bi sjedinio svoj glas s glasom anđela“.[18]
Davno su se jerihonske zidine srušile uz zvuk trublja:
„Kada se zaori glas truba… odmah padoše bedemi jerihonski“ (Jošua 6, 20);
„Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda“ (Hebrejima 11, 30).
Za istrjebljenje onih nevidljivih neprijatelja koje sveti Pavao naziva „vlasti zraka“ (Efežanima 2, 2), Bog daje svojoj Crkvi zvona, sredstvo nove vrste. Ta snaga ne dolazi od zvuka zvona, od titranja zvučnih valova, nego od molitava koje zvono potiče i prikuplja. Ono što je srušilo jerihonske zidove nije toliko zvuk truba, nego svemoć Boga koji se poslužio tim glazbalima.[19] Tako zvukom blagoslovljenih zvona koja podsjećaju čovjeka na Boga u njegovu životu, i snagom molitava koje se k Njemu uzdižu, Gospodin uvijek iznova sprječava Zloga da iskazuje svoju štetnu moć.
Zvona vise u zraku, šaljući svoje zvuke na sve strane svijeta. Nebeski su glasnici, slika anđelâ prostrtih pred prijestoljem Vječnoga. Odjeku ono što anđeli klikću:
„Dan i noć govore: Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otkrivenje 4, 8).
U svečanijim prigodama njegov glas odzvanja jačinom, učestalošću i trajanjem da trgne oda sna lijene i pospane duše i potakne ih na molitvu bez koje se podliježe napasti.
Glas pokore. Žalobnim tonovima, koji se polako ponavljaju, zvona pozivaju da smirimo Božju srdžbu koju s pravom izazivaju naše opačine; oplakuju s nama nesreće koje je grijeh donio; jadikuju nad dušama koje uzdišu i kaju se; vape za oprostom za raskajane duše.
Zvono je i glas koji nas podsjeća na prolaznost vremena; vjeran službenik sata na kojemu se mjere trenutci ljudskoga života. Redovito govori da je novi dio života upravo izmakao, da se bliži trenutak kada će kucnuti posljednji čas i da nam je iskoristiti ono što ostaje od života na ovoj zemlji da se pripremimo za vječnost.
[1] Zvono visoko 65 cm, promjera 63 cm, s natpisom: „DEVM LAVDO, POPVLVM CONVOCO, DEFVNCTOS DEPLORO 1637“ – „Boga hvalim, puk sazivam, za pokojnima naričem, 1637.“, nalazi se na sahat-kuli u Foči. – Ante Škegro, Katolička zvona s osmanlijskih sahat-kula u Bosanskom ejaletu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split), 108 (2015.), br. 1, str. 305–306; Ante Škegro, “Boga hvaliti, puk sabirati, mrtve oplakivati”. Katoličko zvono sa sahat-kule u Foči u sjeveroistočnoj Hercegovini, Hercegovina (Mostar), 2/2016., str. 95–108;
[2] „VIVOS VOCO MORTUOS PLANCO FULGURA FRANGO“: Žive zovem, mrtve oplakujem, munje lomim.
[3] Usp. raznolikost latinskih riječi za zvono: campana, nota, glogga ili clocca, a izraz kojim se služe najstariji tekstovi je signum.
[4] Redovnička pravila, prir. Hadrijan Borko, Zagreb, 1985., str. 219.
[5] Redovnička pravila, prir. Hadrijan Borko, Zagreb, 1985., str. 284. Usp. i 43. poglavlje Pravila sv. Benedikta: „Čim se začuje znak (mox auditas fuerit signus) za službu Božju, napušta se sve, pa makar što tko imao u rukama, te se pohiti s najvećom žurbom, ali ipak ozbiljno da se ne bi dalo povoda rastresenosti. Neka se dakle, ništa ne pretpostavi Djelu Božjemu.“ (isto, str. 282).
[6] Benediktinac Honorije iz Autuna (1080.–1151.), Gemma animae, liber I, caput V; Patrologia Latina, svezak 172, stupac 544B.
[7] Natpis na zvonu Strasbourški bumbar (mrtvačko zvono) iz 1427., promjena 220 cm, teško devet tona, na katedrali u Strasbourgu.
[8] Navod iz Psalma 95, 7–8 i Poslanice Hebrejima 3, 7–8.15; 4, 7, izliven na zvonu sv. Franje u Lausanni godine 1666.
[9] Natpis na zvonu sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga na zvoniku dominikanskoga samostana u Dubrovniku: „Canite tuba in Sion, vocate cœtum: congregate populum, coadunate senes, congregate parvulos, et sugentes ubera“ (Joel 2, 15–16). Zvono promjera 100 cm, teško tonu, godine 1516. izlio je Ivan Krstitelj Rabljanin. V. Vladimir Muljević, Ivan Rabljanin ljevač zvona i topova, Rapski zbornik, Zagreb, 1987., str. 305.
[10] Gospino pozdravljenje, molitva uz jutarnji, podnevni i večernji zvon, na latinskom se zove Angelus (od Duhovskoga ponedjeljka do Velikoga četvrtka) i Regina caeli (od Uskrsa do Duhova).
[11] Natpis na zvonu u Romainmôteru u Švicarskoj, iz 1723., promjera 146 cm, teškom 1900 kg.
[12] Natpis na zvonu iz 1863., promjera 94 cm, teškom 500 kg, župne crkve sv. Mauricija u selu Boëge, u departmanu Haute-Savoie u regiji Auvergne-Rhône-Alpes u Francuskoj.
[13] Discorso di Giovanni Paolo II durante la visita alla parrocchia di Santa Maria del Rosario in Prati il 26 marzo 1995: „E una bella cosa ascoltare il suono delle campane che ci cantano la gloria del Signore da parte di tutte le creature. E poi ciascuno di noi porta in sé una campana, molto sensibile. Questa campana si chiama cuore. Questo cuore suona, suona e mi auguro che il vostro cuore suoni sempre delle belle melodie. Melodie di riconoscenza, di ringraziamento a Dio, di lode al Signore e che superi sempre le melodie cattive di odio e violenza e di tutto ciò che produce il male nel mondo.”
[14] Ovaj i sljedeći odlomci preriču misli Patricka Prétota iz: Les cloches: instrument liturgique et signal public, Chroniques d’Art Sacré, br. 46 (1996.), str. 10–13.
[15] Sv. Toma Akvinski, Lauda Sion, 5. kitica: „Sit laus plena, sit sonóra, sit iucúnda, sit decóra mentis iubilátio“; urezano na zvonu prvostolnice u Dijonu u Francuskoj.
[16] Antun Gustav Matoš, Sudbina jednog seoskog zvona, Glas naroda (Zagreb), V (1903.), br. 25, str. 1 (Djela, knjiga XI, Zagreb: Binoza, 1940., str. 109–110; Sabrana djela, svezak XV, Zagreb, 1973., str. 65).
[17] Antun Gustav Matoš, Pismo iz Pariza, Jadran br. 16/1903. (Djela, knjiga XI, Zagreb: Binoza, 1940., str. 106; Sabrana djela, svezak XV., Zagreb, 1973., str. 72).
[18] Jules Baudot, Les cloches, Paris, 1913., str. 57–58.
[19] Jules Baudot, Les cloches, Paris, 1913., str. 60.
