Postoji kolega po imenu Bernie Kraus koji bilježi Nature Sounds for Films i Television. Kada je 1968. počeo snimati zvukove prirode, kako bi dobio jedan sat neprekidnih zvukova prirode (bez automobila, aviona ili drugih vanjskih ljudskih buka), morao bi snimiti oko 15 sati. Rekao je da danas, kako bi dobio isti sat neprekidnog zvuka prirode, potrebno mu je više od 2000 sati vremena snimanja – neprestano ga prekida buka svijeta oko sebe.
I živimo u bučnom svijetu. Ulazim u trgovinu i bombardiran sam od cijevi. Vozim Route 8, pokušavajući uživati u planinama koje okružuju rijeku Naugatuck i stalno me ometaju kilometrom nakon milje panoa. Čak i u vlakovima i podzemnim željeznicama imamo svoje mahune za uho, oči zalijepljene za naše telefone, neprestano odvlačene od stvarnog svijeta oko nas.
U evanđelju čovjek nije mogao čuti Isusov glas jer je bio fizički gluh. U današnjem svijetu ne možemo čuti Isusov glas jer ga je ugušio previše buke. Pitamo se gdje je Bog – ali on govori u tišini!
Tišina je tako lijep i podcijenjen dar na svijetu. Osoba koja može šutjeti je osoba u miru sa sobom. Kad je kolumnist New York Post Rod Dreher prolazio kroz vrijeme intenzivnih osobnih nemira, otišao je vidjeti svog župnog svećenika, a svećenik je propisao jedan sat tišine dnevno. U početku je pomislio: “To je ludo! Ja sam zauzet novinar; moram držati uho na zemlju i biti stalno povezan. Nikad to ne mogu učiniti.” No kako se njegova osobna borba pretvorila u depresiju i tjeskobu, dao mu je pucanj – i otkrio je da je Bog prisutan u tišini. Mir mu je davno nedostajao vratio se.
CS Lewis je jednom rekao: “Na nebu postoji glazba, a postoji tišina. U paklu postoji samo buka.” Dodao bih da u Americi postoji uglavnom buka. Ali ako želimo da nam se uši otvore da čujemo mirni, mali Božji glas, moramo odabrati tišinu.
A to može biti zastrašujuće i teško! Jednog dana predavao sam tečaj potvrde kada sam izazvao djecu da šute deset minuta dnevno. Jedna djevojka me pogledala kao da sam je zamolila da odsječe ud. Rekao sam: “Zašto ne misliš da bi to mogao učiniti?” Odgovorila je: “Bojim se onoga što bih mogao čuti.”
Nije li to često slučaj – bojimo se šutjeti jer se ne želimo suočiti sa sobom i ne želimo se suočiti s Bogom? Tako se probudimo na radiju, pobrinemo se da se pomičemo kroz Instagram u svakom slobodnom trenutku, slušamo podcaste u automobilu, gledamo TV kada vježbamo i u osnovi osiguravamo da nam mozak ometa u svakom budnom trenutku.
Ali što ako isključimo upclig? Prekinuti vezu? Susresti se s Bogom – i nama – u tišini? To bi nam promijenilo život – i možda bismo prvi put mogli čuti Božji glas.
Moglo bi se reći: “Pa, ali kako Bog govori u tišini?” Nije u zvučnom glasu. Obično Bog govori u tišini na jedan od tri načina. Prvo, kroz misli – možda će nam padati misao koja nam nije bila dio našeg uobičajenog “vlaka misli”. Pitamo se odakle misao – jer je došla od Gospoda. Drugo, kroz uspomene. Često će Bog nekoga pozvati na pamet jer se moram moliti za njih, ili im oprostiti ili im se obratiti. Napokon, kroz naše emocije. U tišini ću ponekad osjetiti mir, radost ili tugu zbog svojih grijeha. Ako osjećam strah ili tugu, u molitvi ih podižem do Gospoda i zamolim ga da me prosvijetli zašto nastaju te emocije. Može biti nervozno biti u tišini pred Gospodinom, jer smo vrlo ranjivi – i tako bismo trebali biti: potpuno otvoreni prema njemu, predali mu se.
Pa, želite li mir u svom životu? Želite li čuti Gospodinov glas? Izazivam sve vas da provedete petnaest minuta dnevno u tišini. Idite u šetnju prirodom, isključite radio u automobilu ili možda malo pročitajte Bibliju, a zatim sjednite s njom u svojoj dnevnoj sobi. Tišina daje Bogu prostor da govori – i omogućuje nam da čujemo njegov glas.
____
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće
Foto: Neonbrand,, Razdvojiti / PD-US
