Poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve govori za Vatican News o 1.000 dana punog rata u zemlji, rekavši da u otpornosti Ukrajinaca leži rješenje za mnoge današnje nepravde u svijetu.
Autor: Svitlana Dukhovych
Vrhovni nadbiskup Sviatoslav Shevchuk govori o boli, ali još više o nadi dok razmišlja o tisuću dana rata koji je od veljače 2022. razorio njegovu zemlju, Ukrajinu.
U intervjuu za Vatican News, poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve ponovio je svoju osudu rata, opisujući ga kao “besmisleni i svetogrđe”.
Također je obnovio apel u ime ukrajinskog naroda svijetu da ih ne napušta: “Ne ostavljajte nas same”, kaže. “Nastavite stajati uz nas, čak i u tišini.”
P: Kakvi su prevladavajući osjećaji Ukrajinaca danas nakon tisuću dana rata, također s obzirom na najnovije ruske napade?
Glavni nadbiskup Shevchuk: Ako govorimo o emocijama, s jedne strane raste duboki osjećaj boli. Ljudi su duboko ranjeni jer smo svaki dan prisiljeni svjedočiti strašnom licu smrti i razaranja. S druge strane, gledajući kako smo proživjeli proteklih tisuću dana, prevladavajući osjećaj je nada – ili bolje rečeno, vrlina i sposobnost zadržavanja nade. Jer bez nade se danas u Ukrajini ne može živjeti. Kad vidimo kako ukrajinski djelatnici energetske infrastrukture počinju iznova i iznova nakon svakog raketnog udara i popravljaju štetu u roku od nekoliko sati, ili kako naši liječnici, unatoč opasnostima, spašavaju ljude iz uništenih domova i spašavaju živote—onda, uz bol, tu je i nada. Nada proizlazi iz ljudi različitih profesija, društvenih skupina i regija Ukrajine.
P: Mnogi Ukrajinci kažu da ih je rat duboko promijenio. Kakve je promjene ili preobrazbe, po vašem mišljenju, doživjela Crkva u Ukrajini? A što bi se od ovog iskustva moglo podijeliti s katolicima diljem svijeta?
Kada je počeo rat i kada smo se odjednom našli pod bombama, doživjeli smo dubok šok. Mnogi psiholozi i sociolozi, kao i mi, iz duhovne perspektive, slažemo se da je ovaj šok bio svojevrsni novi početak: u trenu su se razbili svi ljudski odnosi i sve što smo razumjeli, znali i živjeli do tog trenutka bio uništen. Ovaj novi početak doveo je do obnove jer smo morali ponovno izgraditi naše odnose, prvo sa samima sobom – svaka se osoba morala zapitati: “Tko sam ja? Što da radim?” Otpale su sve maske i prividi, otkrivajući duboku bit čovječanstva u njegovoj veličini i krhkosti. Ovaj preokret također je pokrenuo još jedan fenomen: gubljenje i ponovno otkrivanje našeg odnosa s Bogom.
Kada doživite bombardiranje, potres vaše kuće i strašnu grmljavinu bombi, osjećate se kao da ste uronjeni u duhovnu tamu, vičući: “Gospodine, gdje si? Zašto si me napustio?” poput Isusa na križu. No, Bog koji se u tom trenutku činio odsutnim otkriva se, a Crkva svjedoči dubokom obraćenju – obraćenju svećenika, biskupa, redovnika i vjernika, ali i onih udaljenih od Crkve. Ljudi ponovno otkrivaju Boga kao izvor svojih života usred katastrofe i boli. To je bit duhovnog i crkvenog života: izgubiti i ponovno pronaći, proći kroz uništenje i izići u drugačiji svijet, društvo ili zemlju. Zato svi govore da Ukrajina koja je postojala prije 24. veljače 2022. više ne postoji. Moramo ponovno otkriti ovaj narod, ovu zemlju i Crkvu Kristovu među njima.
P: Najdragocjeniji dar od Boga je život. U Ukrajini mnoge obitelji žale zbog gubitka voljenih koji su poginuli na bojišnici ili u bombardiranju. Kako Crkva pomaže ljudima da nastave voljeti i štititi život?
U takvim okolnostima osjećamo se uronjeni u ocean boli. Ljudska je patnja misterij, a Crkva slijedi primjer Isusa Krista koji je ušao u dubinu ljudske patnje kako bi pokazao izlaz. Naučili smo neke važne lekcije.
Prvo je ne žuriti s riječima: “Razumijem te.” Mnogi ljudi u inozemstvu, uključujući i prijatelje, kažu: “Razumijemo te”, ali te riječi izazivaju duboku bol jer mladiću koji je ostao bez nogu ne možete reći: “Razumijem te”.
Druga je važnost jednostavnog prisustva, čak i ako ne možemo ništa reći. Sakrament prisutnosti je ključan. Molimo: “Budite tihi, ali budite uz nas. Ne ostavljajte nas same.” Prisutnost Crkve je sakrament koji čini vidljivom stvarnu prisutnost Gospodina među Njegovim narodom.
Treća lekcija, koja je jednako važna, je snaga Riječi. Ona nosi Božju snagu, život, nadu i sposobnost obnove naših ljudskih i duhovnih resursa. Riječ evanđelja je doista život – nije samo lijepa fraza ili metafora. Svojim sam očima vidio kako je, kad sam naviještao Božju Riječ, ona doslovno vraćala ljude u život. To je čudo!
P: U mnogim intervjuima čujemo Ukrajince kako kažu da su oni prvi koji žele mir, ali ono što se događa, nažalost, čini se da taj cilj još više udaljava. Što je izvor nade da bi za ovu napaćenu zemlju mogao doći pravedan i trajan mir?
Doživjeli smo da se taj izvor nade ne nalazi izvan Ukrajine, u inozemstvu, nego u nama. Dali su nam tri dana… a sada govorimo o 1000 dana besmislenog, bogohulnog, svetogrdnog rata. Vidjeli smo da upravo u nama postoji bujajući izvor otpora, otpornosti, nade, koji postaje političko, vojno, diplomatsko pitanje.
Agresor želi uništiti ovaj žubori izvor, odbija priznati njegovo postojanje i nastoji ga uništiti projektilima, bombama, tenkovima. A ponekad ovaj izvor nade stvara probleme i političarima: mnogi Ukrajinu vide kao problem. Ali ne shvaćaju da se u tom izvoru krije rješenje za mnoge nepravde i mnoge situacije u suvremenom svijetu koji proživljava gubitak svoje ljudskosti. Čak su i diplomati izazvani ovim izvorom nade i otpornosti u Ukrajini; traže razne mirovne formule, političke pregovaračke formule, ali ih do sada nisu pronašli. Vjerujem da ovaj izvor sigurno nema čisto ljudsko podrijetlo: svakim danom vidimo kako naša ljudska snaga nestaje, a zatim se ponovno obnavlja. Postoji iskra života.
P: Želite li još nešto dodati?
Želio bih dodati da danas u Ukrajini doista doživljavamo nešto što nadilazi granice jednog naroda, jedne zemlje, pa čak i jedne Crkve.
Otkriva se autentično lice čovječanstva, a oni koji su ga sposobni prepoznati shvatit će da Ukrajina danas nije problem nego dio rješenja.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
