O. Andriy Zelinskyy, DI, zamjenik voditelja Odjela za vojnu kapelaniju pri Patrijaršijskoj kuriji Ukrajinske grkokatoličke Crkve, boraveći u Rimu prigodom Jubileja oružanih, redarstvenih i snaga sigurnosti, od 8. do 9. veljače 2025., dao je intervju za vatikanske medije te je govorio o službi vojnoga kapelana, prenosi IKA.
Pater Andriy, koja je zadaća vojnog kapelana i kako se njegovo poslanje mijenja zbog rata?
Mislim da je u službi vojnog kapelana najvažnija briga za duh, a to znači briga za ljudskost onih kojima služimo. Služiti čovječanstvu znači služiti božanskome u čovjeku, jer mi smo slika Božja; u djelu stvaranja, u nama je prisutan Bog. Stoga to znači ostati blizu, ostati uz čovjeka, učiniti Boga prisutnim među nama, usred tame rata.
Dakle, služba kapelana je pomoći vojnicima da ostanu ljudi, pomoći im da zadrže svoju ljudskost. Ali što znači „humanost“? Mislite li da danas ima potrebe objašnjavati njegovo značenje?
Mislim da postoji potreba, jer danas živimo u svijetu u kojem je samo čovječanstvo ranjeno ratom, zločinima, svime što jasno proživljavamo u Ukrajini, ali ne samo to: naš je svijet ranjen ratom. Vrlo je važno razumjeti što se podrazumijeva pod „čovječanstvom“, kako ne bismo davali različita tumačenja. Vjerujem da kada govorimo o čovjeku mislimo na „Boga prisutnog u djelu stvaranja“. U teološkoj tradiciji Katoličke Crkve, u kršćanskoj tradiciji, ovo božanstvo ima univerzalne karakteristike: Bog je istina, Bog je apsolutna dobrota, Bog je pravda, Bog je i ljepota. Ono što je najvažnije za nas, kao ljude koji hodaju kroz tamu rata, je da ne zaboravimo da u svemu tome moramo promišljati o ljepoti. A toliko je toga: ljepota ljudskog srca spremnog služiti, spremnog dijeliti. To vidimo kada služimo i ukrajinskoj vojsci i civilima, toliko je ljepote u ljudskom srcu i to je izvor pobjede, jer samo ljubav može pobijediti. Biti čovjek je dar i zahtijeva od nas da se trudimo što više nalikovati božanskome prisutnom u ljudskom srcu, u ljudskom duhu. A za mene su četiri karakteristike koje nam pokazuju put: traženje istine, biranje dobra, obrana pravde i promišljanje ljepote, čak i u tami rata.
Koji su glavni izazovi s kojima se kapelani suočavaju u kontekstu rata u Ukrajini?
Gledati kako se uništava ljudskost, ona istinska ljudskost, ljudskost utjelovljena u prijatelju, u jednoj djevojčici, u bilo kojoj drugoj osobi, to je jako teško, a postaje još teže kada se uzme u obzir da svijet 21. stoljeća, svijet čiji smo svi građani, ne želi sve ovo vidjeti. Ima bježanja od odgovornosti, jer se čini da je rat daleko, ali on je jedan od najžešćih ratova od završetka Drugog svjetskog rata. U tom kontekstu danas živimo, gledajući kako ljepotu, čistoću, samu ljudskost ne uništavaju samo tenkovi, nego i moguća želja da se ne želi boriti, da se ne odazove, da se ne brine, da se ne osjeća odgovornim, a i to je rana za čovječanstvo. Dakle, očito, za vojnog kapelana koji je na fronti izazovi su brojni, ali, po mom mišljenju, ovaj moralni izazov je najdublji: kada vidite sve ovo i shvatite da svijet to ne želi vidjeti, čak i ako govorimo o istim stvarima: o istini, o pravdi i također o ljepoti. Dakle, čovječanstvo je danas napadnuto. I svi se moramo pobrinuti za ovu ranu.
Posljednjih godina, osobito u ovom ratnom razdoblju, došlo je do intenzivne razmjene iskustava na području kapelanije između Ukrajine i drugih zemalja svijeta. Također se često sastajete i s drugim kapelanima. Koje su razlike između vas i što u tom kontekstu možete naučiti jedni od drugih?
Ukrajinski vojni kapelan ima iskustvo s bojnog polja od kojega drugi žele nešto naučiti. To je jedno bolno iskustvo koje nam može pomoći da danas budemo bliži jedni drugima, jer, kao što rekoh, cijelo čovječanstvo je ranjeno ovakvim ratom, pa smo svi donekle odgovorni za ranjeno čovječanstvo.
Nalazimo se u Svetoj godini čija je tema „Hodočasnici nade“. U dramatičnom i bolnom trenutku rata, koje su to okolnosti koje čovjeka mogu natjerati da izgubi nadu? I što ljudi mogu učiniti kako bi pomogli drugima da se za nju brinu?
Biti hodočasnik samo je dio ljudske prirode. Svi smo mi hodočasnici na ovom svijetu, krećemo na svoje putovanje i važno je ne biti sam: čovjek to ne može sam. Stoga moramo ostati blizu jedni drugima kako se ne bismo izgubili u tami današnjeg svijeta. Vrlo važna lekcija koju učimo na bojnom polju je da čovjek ne može biti sam, treba mu društvo, treba se osjećati voljenim od svoje obitelji, od djece koju brani, od svoje žene. Za nas kršćane najvažnije je zapamtiti koji je izvor naše nade. Za to moramo podići svoj pogled na Raspelo. Raspelo je najsnažnija poruka za ovo vrijeme i služi vojnim kapelanima i cijelom ukrajinskom narodu, da se ne izgube u tami boli ovoga rata i da ne zaborave uskrsnuće. Stoga ne smijemo stati, moramo ići naprijed, korak po korak, gledajući u jutro uskrsnuća, ne sami, nego uvijek zajedno, s molitvom, s pogledom uprtim u Raspelo. Moramo biti jedni s drugima, moramo hodati jedni s drugima otvorenih očiju jer i u ovoj tami, u ovoj boli, uvijek moramo ostati muškarci i žene nade. Biti čovjek znači tražiti istinu, to znači izabrati dobro, to znači boriti se za pravdu, braniti pravdu i također razmišljati o ljepoti.
(kta/ika)
