Vlč. Amer Jubran je katolički župnik u Jeninu. Podrijetlom je iz Nazareta, a prije nego li je premješten u Jenin, bio je odgojitelj u sjemeništu Latinskog patrijarhata u Jeruzalemu u Beit Jali. Za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 6. veljače vlč. Jubran podijelio je najnovije informacije o situaciji u napaćenom palestinskom gradu, prenosi IKA.
Izraelski vojnici ušli su u Jenin 21. siječnja, praktički istovremeno s početkom primirja u Gazi. To je navelo većinu promatrača da vjeruju kako je izraelska vlada odlučila pokrenuti operaciju kako bi kompenzirala najekstremniji dio većine koji je bio neprijateljski raspoložen prema primirju i prijetio svrgavanjem vlade. Prije nego što su Izraelci stigli, u Jeninu su tjednima trajali neprekidni sukobi između naoružanih frakcija prisutnih u izbjegličkom kampu i snaga sigurnosti Palestinske samouprave.
„Naša je jedina kršćanska crkva, koja je još uvijek otvorena, ovdje u Jeninu; u obližnjim selima nalaze se još melkitske i pravoslavne zajednice. Naša zajednica je mala i broji tek 80 obitelji i svi su jako vezani za vlastiti identitet i vrlo pobožni. Ovo svakako nije prvi put da su Izraelci okupirali Jenin. Prošlog kolovoza IDF je ušao na 10 dana, ali sada zabrinjava trajanje sukoba, ali i njihova žestina. Postoji bojazan da će okupacija na kraju postati trajna“.
Oče Amer, tko su te milicije koje predvode: Hamas, Islamski džihad ili takozvanu Jenin brigadu?
Nemamo pojma iz jednostavnog razloga što mi kršćani ostajemo potpuno isključeni u tim dinamikama; samo želimo živjeti mirno, kao i većina stanovnika Jenina.
Kakvo je sada stanje?
Jako je teško. Oko 20.000 ljudi napustilo je svoje domove kako bi potražilo sigurnost u obližnjim selima. Mnogima je nemoguće raditi: zatvorene su kontrolne točke na sjeveru i zapadu prema Galileji, gdje rade. Kontrolna točka južno prema Jerihonu ostaje otvorena, što znači da put prema sjeveru, čak i ako imate dozvolu, traje satima. Mnoge kuće nemaju vode jer su rezervni spremnici uništeni, kao i mnoge infrastrukture i ceste. Do danas je uništeno ili srušeno oko 180 kuća. Među njima su bile i dvije kuće kršćanskih obitelji. Izlazak iz kuće je vrlo opasan; ja također izbjegavam izlaske ako nisu nužni, ali to me ne sprječava da ostanem blizu svog stada, da ostanem u stalnom kontaktu putem Zooma ili Whatsappa. Naša župa udaljena je oko kilometar od izbjegličkog kampa koji je epicentar sukoba. No nastavljam blagdanima slaviti večernju misu, a preko tjedna, a kad mogu i obližnjim selima, kao gost drugih kršćanskih zajednica.
Što očekujete u sljedećih nekoliko dana?
Ovaj put ima puno nepoznanica. A politički razvoj ovih posljednjih nekoliko sati ne djeluje ohrabrujuće. U jedno sam siguran: ne idem odavde, namjeravam do kraja podijeliti ovo tragično iskustvo koje ljudi proživljavaju. A vas koji nas izdaleka gledate molim da molite za nas. Molite za nas, nikad ne prestanite moliti za nas. To je zato što nam treba i zato što je to jedina korisna stvar koju sada možete učiniti.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
