Na Veliki četvrtak, na Božanskoj liturgiji sv. Bazilija Velikog, vladika Milan Stipić, biskup križevački, u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, po prvi puta će obaviti obred blagoslova svetog mirona ili ulja. U bizantskim katoličkim Crkvama sveti miron se ne posvećuje tako često kao u rimokatoličkim Crkvama gdje se sveto ulje redovito posvećuje na Veliki četvrtak u stolnim crkvama.
Što je sveti miron ili sveta krizma?
U istočnim i zapadnim kršćanskim Crkvama u Velikom i svetom tjednu posebno se posvećuje ulje s
miomirisnim sastojcima koje se naziva ”sveto ulje”, ”sveta krizma”, ”sveta mira”, ”sveti miron”, a koje služi za pomazivanje u sakramentima i drugim svetim obredima. Riječ ”’krizma” dolazi od grč. khrísma (χρίσμα),što znači pomazanje, pomast, a koja je prešla i u latinski kao ”chrisma” (spomenuto još kod Tertulijan, 160 – 240. g.). Naziva se i ”mira”, ”miron”, ”miro”, ”smirna” što dolazi od grčkog μῠ́ρον (múron), a u grčki je jezik ušlo iz semitskih jezika i kultura (hebr. mor; arap. Murr). Mira je gumena smola ekstrahirana iz malih, trnovitih vrsta drveća iz roda ‘commiphora myrrha’. Mira i maslinovo ulje se miješaju s drugim sastojcima, uglavnom mirisnim travama, što se na poseban način priprema, uz molitvu i blagoslov, već prema običajima različitih kršćanskih obreda. Redovito posvetu radi biskup. Radi se o posvećenom ulju koje se koristi kao materija za podjelu određenih svetih tajna ili sakramenata, osobito krštenja i potvrde te u drugim obredima (posveta crkve i oltara, blagoslov vjernika).
Korištenje posvećenog ulja u kršćanskim obredima spominje se u mnogim ranokršćanskim dokumentima, uključujući spise Teofila i Tertulijana. Ćiril Jeruzalemski (4. st.) detaljno opisuje postupke korištenja ulja ili pomasti koji se “simbolično nanose na čelo i druge organe osjetila”. Nadalje napominje da je “pomast pečat saveza” krštenja i Božjih obećanja vjerniku. Naučavao je da je biti “pomazan Božjim uljem” znak kršćanina (grč. ‘christos’ znači “pomazan”) i materijalni simbol primanja dara Duha Svetoga. U istočnim kršćanskim obredima krizma je istaknuti dio obreda krštenja u kojem se, u normalnim okolnostima, novoprosvijetljeni (uključujući i dojenčad) pomazuje krizmom u svetoj tajni miropomazanja ili krizmanja. Svetom tajnom miropomazanja ili potvrde krštenici primaju darove (grč. ”charismata”) Duha Svetoga koji pomažu kršteniku živjeti novi život u Kristu, osobito u borbi protiv grijeha i nasrtaja zla, kako bi postigli ”zrelu muževnost, u mjeri punine Kristove” (Ef 4,13). Sveta krizma se također koristi za potvrđivanje onih koji pristupaju Crkvi, a već su valjano kršteni kao i za pomazanje onih koji su bili otpali od vjere te se vraćaju. Koristi se također i za posvećenje hramova (crkava), svetog prijestola (oltara), liturgijskih posuda i predmeta i za neke druge obrede. U prošlim stoljećima koristilo se i za pomazivanje kraljeva prilikom krunidbe.
Sveto ulje ili sveti miron je mješavina maslinovog ulja i aromatičnih esencija prema obrascu pripreme ulja za pomazanje opisanom u Knjizi Izlaska (30, 22-33). U Crkvama bizantskog obreda obred priprave počinje na Veliki ponedjeljak i završava Božanskom liturgijom na Veliki četvrtak kada se novi miron unosi za vrijeme Velikog ulaza i stavlja na sveti prijestol (oltar). Miron priprema biskup, najčešće ordinarij samosvojne Crkve. U patrijarhalnim Crkvama, nakon pripreme i posvete, miron se dijeli biskupima, a oni je prosljeđuju župama gdje je potrebna.
Povijest svetog pomazivanja
Korištenje svetog pomazanja uvedeno je u kršćansku Crkvu iz starozavjetne prakse. U Knjizi Izlaska stoji kako je Gospod rekao Mojsiju: ”Nabavi najboljih mirodija: pet stotina šekela smirne samotoka, pola te težine – dvjesta pedeset – mirisavog cimeta, dvjesta pedeset mirisave trstike, pet stotina – prema hramskom šekelu – lovorike i jedan hin maslinova ulja. Od toga napravi posvećeno ulje za pomazanje; da bude smjesa kao da ju je pravio pomastar. Neka to bude posvećeno ulje za pomazanje” (Izl 30, 22-25).
U Novom zavjetu susreće miron ili smirna susreće se kao jedan od tri dara, skupa sa zlatom i tamjanom, koje su mudraci s Istoka donijeli na poklon novorođenom Kristu (Mt 2,11). Miron je također prisutna prilikom Isusove smrti i ukopa. Isusu su pri raspeću ponuđeni ‘vino i smirna’ (Mk 15,23). Prema Ivanovu evanđelju, Nikodem i Josip iz Arimateje donijeli su mješavinu smirne i aloje kako bi pomazali i umotali Isusovo tijelo (Iv 19,39). Evanđelje po Marku opisuje da je piće koje su dali Isusu na križu bilo vino ”pomiješano sa smirnom” (Mk 15:23).
Apostoli su u prvoj Crkvi prenosili dar Duha Svetoga krštenicima polaganjem ruku: ”Tada su položili ruke na njih i oni su primili Duha Svetoga” (Dj 8, 17). S polaganjem ruku u Crkvi se sačuvalo i ”sveto pomazanje” kod podijele sakramenata kao osobiti vidljivi znak ili materija prenošenja Duha Svetoga. Sveto ulje je kroz povijest i kod različitih pisaca i u različitim obrednicima bilo poznato pod mnogim nazivima, kao što su “ulje zahvalnosti”, “ulje pomazanja”, “krizma”, “krizma zahvalnosti”, “krizma s neba”, “mistična krizma”, “sveta smirna”, “božanska smirna”, “mistična smirna”, “velika smirna” i “sveti i veliki miron”.
Sveti miron u bizantskom katoličkom obredu
U Crkvama bizantskog obreda sveti miron se posvećuje u Velikom tjednu, tako da se priprema do Velikog četvrtka kada ga patrijarh ili vladajući biskup posvećuje. Za pripravu se tradicionalno koristi maslinovo ulje sa smirnom i drugim miomirisa. U carigradskoj Crkvi koristi se 57 sastojaka: maslinovo ulje, vino, ružina vodica, mastika, stiraks, kasija, cimet itd. Sve te esencije simboliziraju raznolikost darova Svetoga Duha koje potvrđeni kršćanin u svetoj tajni miropomazanja ili potvrde prima. Najstariji popis materijala za pripremu svetog mirona u bizantskoj Crkvi potječe iz 8. stoljeća.
Podatci o tome kako se miron posvećivao u prvim stoljećima kršćanstva nisu sačuvani. Najstariji podatci nalaze se u Hipolitovoj ‘Apostolskoj tradiciji’ iz 3. st. Kasnije su upute o posvećenju svetog mirona uključene u srednjovjekovni ”Veliki euhologij” (molitvoslov) kojega carigradska Crkva i danas koristi. Prema toj tradiciji priprema i posvećenje svetog mirona odvija se kroz više dana. Na Cvjetnicu patrijarh posebno blagoslivlja ”arhonte” – posebno odabrane vjernike zadužene za njegovu pripremu, a oni u to vrijeme nose posebne bijele tunike i križeve. Na Veliki ponedeljak, poslije Liturgije pretposvećenih darova, patrijarh posebnim blagoslovom označava početak izrade svetog mirona te poškropi svetom vodom pripremljeni materijal, posuđe koje će se koristiti i posebne bakrene kotlove. Držeći upaljenu svijeću, on dodiruje svaki kotao, stavljajući u njih komade ugljena od starih spaljenih ikona, a za to vrijeme se čita iz Starog i Novog zavjeta. Redovito su nazočni biskupi, svećenstvo i đakoni patrijaršije. Taj se obred i čitanja ponavljaju i na Veliki utorak i srijedu. Na Veliku srijedu, poslije Liturgije pretposvećenih darova, patrijarh u kotlove stavlja ružino ulje, mošus i druga mirisna ulja i time se završava priprema svetog mirona.
Posveta svetog mirona obavlja se na sam Veliki četvrtak poslije Jutarnje. U svečanoj procesiji od patrijaršijskog dvora do patrijaršijske crkve sv. Jurja carigradski patrijarh nosi malu posudicu s mirom, dok prvi po redu biskup drži alabastar s pretposvećenim uljem krizme. Drugi po redu biskup drži alabastar s novoposvećenim uljem, dok ostali biskupi drže male srebrne posude s uljem od pripremljenih materijala za posvećenje. Dvadeset i četiri arhimandrita (nadstojnika samostana) drže 12 srebrnih posuda napunjenih uljem za posvećivanje. Za vrijeme Božanske liturgije, dok svi kleče, patrijarh posvećuje sveti miron prema posebnom obredu. Na kraju Božanske liturgije, posvećeni sveti miron se prenosi iz crkve u patrijaršijski dvor i tek nakon ovog prijenosa slijedi otpust svete liturgije.
U molitvi posvete stoji: ”Pošalji, Gospode, Duha svoga Presvetoga na ovaj miron i učini ga duhovnim pomazanjem za očuvanje života, za posvećenje duše i tijela, da bude uljem radosti koje je nekoć postojalo u Starom zavjetu a koje se sada prosvjetljuje po Novome zavjetu, s kojim bijahu pomazani kraljevi, velikosvećenici i proroci, i svi koji su od njih i poslije njih slijedili i koji su preporođeni na novi život do dana današnjega. Da, Gospode, Bože Svedržitelju, posveti ovaj miron silaskom tvojega presvetoga i klanjanja dostojnoga Duha da bude odjećom nepropadljivosti, pečatom izabranja i slikom božanskog imenovanja od tebe i jedinorođenoga Sina tvojega i Svetoga Duha, za sve one koji primaju sveto krštenje, da kao braća, ukućani i subaštinici, sluge i službenice, budu posvećeni u duši i tijelu i očuvani od svakoga zla te očišćeni od svakoga grijeha, odjeveni u odjeću neporočne slave tvoje. Opečaćeni ovim svetim znamenom, neka budu čuvani od svetih anđela i arkanđela i svih sila nebeskih i neka od njih bježe svi zli i nečisti demoni. Neka budu rod izabrani, kraljevsko svećenstvo i narod sveti, te znamenovani ovom tvojom prečistom Tajnom, neka s Kristom u svojim srcima budu prineseni u prebivalište tebe, Boga Oca po svetomu Duhu”. Iz same molitve se uočava koju otajstvenu vrijednost sveti miron ima i prenosi. Sveti miron se drži u posebnim posrebrenjenim ili pozlaćenim posudicama.
U prvim stoljećima kršćanstva u Crkvi je postojala jasna tradicija po kojoj su svetu krizmu posvećivali samo biskupi Crkve, a ne prezbiteri. U to vrijeme nije bilo razlika među biskupima, odnosno među biskupima biskupija i biskupima metropolija većih crkvenih oblasti. Međutim, s vremenom je pravo posvećivanja prenijeto na biskupe crkava s višim statusom, odnosno na metropolite i patrijarhe. Svaki biskup ima pravo posvetiti svetu krizmu ili miron, ali se uvriježio običaj da to pravo koriste samo vrhovni poglavari mjesnih crkava. Povjesničari za to navode nekoliko razloga: oskudicu materijala i poteškoće pripreme za pojedine biskupe, stalno jačanje ovisnosti biskupije o poglavaru veće crkve i poseban položaj kojeg je na primjer ekumenski patrijarhat dobio kroz stoljeća u odnosu na druge patrijarhate, a čime se izražavala duhovna veza između carigradske Crkve i mjesnih Crkava. Premda u pravnom smislu to ne znači podređenost patrijaršiji, to ipak predstavlja opipljiv i vidljiv znak zajendištva i veze mjesnih Crkava s ekumenskom patrijaršijom. Danas se sveti miron posvećuje i u drugim patrijaršijskim crkvama.
O sakrmentalnosti svetog mirona govore i posebne ‘stihire’ (hvalospjevi) koji se pjevaju za vrijeme posvete:
”Stanimo sa strahom i radošću, stojmo sa žarom, vjerni, u dvorima Božjim! Danas se vrši sveto otajstvo jer se po rukama arhijereja posvećuje miron pomazanja i pečat darova. Prinesimo slavu našemu Bogu, jer on nas pomazuje kao za djecu svoju svetim uljem radosti.”
Đakon Livio Marijan, Križevačka eparhija
Foto: St. Elizabeths Convent
