Jeruzalem, 16. srpnja 2024. / 05:47
Dana 7. listopada 2023., kada su militanti Hamasa napali Izrael, nastavila su se neprijateljstva između Hezbollaha (libanonske šiitske islamističke političke stranke i militantne skupine) i Izraela, stavljajući kršćanske zajednice s obje strane libanonsko-izraelske granice na kušnju.
Kiryat Shmona i Safad u Izraelu te Deir Mimas i Naqura u Libanonu nekoliko su lokacija poznatih po svojoj povijesti borbi i nasilja. Ali to su također gradovi u kojima žive male kršćanske zajednice.
CNA je došao do tri svećenika koji neumorno nastavljaju dosezati ove zajednice s obje strane granice, donoseći im blizinu, riječi nade te duhovnu i materijalnu pomoć.
Otac Rody Noura, 37, maronitski svećenik, vozi se svaki dan iz Acrea, gdje živi, kako bi posjetio svoje župljane – oko 4000 – u židovskim gradovima sjevernog Izraela. Poput njega, svi su Libanonci, koji su stigli u svibnju 2000. nakon povlačenja izraelske vojske iz Libanona.
“Moguće je kretati se prilično sigurno, iako ponekad vidite eksplozije projektila”, rekao je za CNA. „Kad odlazim, kažem Gospodinu: ‘I danas izlazim vršiti volju tvoju. O tebi ovisi hoću li se vratiti kući.’”
Otac Sandy Habib, 45, maronitski je župnik u Jishu, izraelskom arapskom selu s 3000 stanovnika, od kojih su 60-65% kršćani (maroniti i melkiti). Selo se nalazi u podnožju planine Meron, nekoliko kilometara od libanonske granice.
“Vjera u Isusa Krista daje mi snagu da nastavim raditi ono što radim unatoč poteškoćama,” rekao je Habib. “Nada koju nam daje Isus Krist omogućuje mi da nastavim živjeti na ovom mjestu. Trebamo mir, pravdu i ljubav, a to je moguće samo kroz Isusa Krista.”
Na libanonskoj strani granice, otac Toufic Bou Mehri, 55, poglavar franjevačkog samostana u Tiru, ”putujući je pastor” za vjernike latinskog obreda raštrkane po selima južnog Libanona. Svake nedjelje putuje 70 kilometara u Deir Mimas, četiri kilometra od izraelske granice, nasuprot grada Metulla. U 11.30 slavi misu za malobrojne preostale vjernike. “Nikad nismo propustili nedjelju”, rekao je.
Situacija u sjevernom Izraelu “naizgled je normalna”, prema Nouri. Ljudi rade, a djeca idu u školu. Ali nije sve kao prije.
Mnogi imaju rodbinu i prijatelje s druge strane granice. Ponekad krivi broj u imeniku može dovesti do optužbi za suradnju s ljudima “s druge strane”..” Zbog toga, rekao je, “molimo se jedni za druge, ali pokušavamo izbjeći izravan kontakt”.
Noura posjećuje bolesne, obitelji u teškoćama i one evakuirane iz rizičnih područja koji sada žive u hotelima (oko 800 ljudi), a djecu podučava katekizmu.
“Samo s Kristom,” rekao je, “čak i usred rata, postoji nada; usred smrti, postoji uskrsnuće.”
On svojim vjernicima donosi poruku Božje ljubavi prema čovječanstvu, iste ljubavi koja je promijenila njegov život kao tinejdžera.
“Imao sam 13 godina kada smo, iz dana u dan, bježali iz Libanona i došli u Izrael”, zajedno s tisućama ljudi, rekao je za CNA. Svi su oni smatrani izdajicama jer su pripadali proizraelskoj miliciji Južnolibanonske vojske, poput Nourina oca, ili su imali veze i kontakte s Izraelcima.
“Pitao sam se: zašto mi se sve to dogodilo? Ja sam samo dijete. Htio sam pobjeći iz ovoga svijeta; Izgubio sam povjerenje u sve, čak i u sebe.” Zatim je uslijedio susret s Neokatekumenskim putem, katoličkom zajednicom, i poruka da „Bog postoji i voli me takvog kakav jesam. Bio je to odgovor koji sam tražio. To mi je vratilo nadu.”
Zbog toga je nastavio: “Pred ovim ratom želimo izabrati dobro, to jest Krista. Isus je rekao, ‘ljubite svoje neprijatelje.’ Izabrati Krista je izabrati ljubav, voljeti sve.”
Habib, parohijski svećenik Jisha slaže se: “Ključna riječ u kršćanstvu je ljubav: volite Boga i svakog čovjeka, čak i neprijatelje.” Ovo mu je svjetlo vodilja.
CNA je sreo Habiba u Jeruzalemu, zajedno sa skupinom od 30 mladih ljudi iz Apostolski pokret, grupa koja je prije 25 godina osnovana u župi Jish s ciljem da se “približimo Isusu”, objasnio je Habib. “To pokušavamo postići duhovnim aktivnostima, društvenim aktivnostima poput putovanja i naviještanjem Isusa Krista.”
Grupa je organizirala ljetni kamp za djecu i adolescente planiran za prvu polovicu kolovoza. Prošle godine bilo je oko 300 sudionika, a isto toliko se očekuje i ove godine, unatoč trenutnoj situaciji.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
“Prvih mjeseci rata”, ispričao je, “morali smo prekinuti sva slavlja unutar crkve, koja se nalazi na drugom katu župne zgrade i sve preseliti dolje. Prekinuli smo i gotovo sve aktivnosti, pogotovo s djecom. S vremena na vrijeme čuli smo vrlo glasnu artiljeriju i sirene. To je izazvalo paniku.”
Od sredine veljače zajednica se vratila u crkvu i obnovila aktivnosti u župi. “Jish zapravo nije na meti, iako moramo poduzeti sve mjere opreza. Život je polunormalan… dok ne čujete sirene ili tešku artiljeriju.”
Habib pokušava naučiti najmlađu djecu “koliko je važno držati se svoje vjere, vjerovati Isusu, koji jedini može donijeti pravi mir u našim srcima i u srcima svih.”
“Molimo za sve jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju”, istaknuo je. “Bog, koji je ljubav, voli svako ljudsko biće i želi da i mi ljubimo kao što On ljubi.”
Otac Mehri prelazi posljednje kilometre koji ga dijele od Deir Mimasa što je brže moguće. Izraelske bespilotne letjelice mogle bi ga zamijeniti s članom milicije Hezbollaha i napasti ga. Iz tog razloga nikada ne ostaje duže od 15 sati; sigurnije je vratiti se po danu.
Od 40 župnih obitelji koje su nekada živjele u selu, ostalo ih je samo 18. Neki su se vratili nakon prvih nekoliko mjeseci jer nisu mogli priuštiti troškove života. “U blizini Bejruta najam košta 300 dolara mjesečno, ali ti ljudi zarađuju u najboljem slučaju 150 dolara. Kažu mi: ‘Više volimo dostojanstveno umrijeti kod kuće nego umrijeti od gladi negdje drugdje’.”
Svake nedjelje Mehri donosi pakete hrane i svježeg povrća zahvaljujući potpori Apostolskog vikarijata u Bejrutu i udruge Pro Terra Sancta, pridružene Kustodiji Svete zemlje.
“Deir Mimas poznat je po maslinovom ulju; ljudi ovdje žive od poljoprivrede, ali sada nije sigurno ići raditi u polje.” Osim toga, “ponekad militanti Hezbollaha koriste polja za lansiranje projektila.”
Svake nedjelje čeka ga župljanka gospođa Lena, koja se oduvijek brine za crkvu. “Svaki dan pali svijeću pred Gospinim kipom i moli za mir. Ja osiguravam svijeće, a ona molitve.”
U selu nema bunkera. Kad projektili počnu fijukati, besmisleno je prekidati misu; nema sigurnog mjesta.
U ožujku su “četiri projektila pala na naše polje, odmah izvan sela”, ispričao je Mehri. “Jedan je pogodio čak i groblje: zid se srušio, a neki grobovi su otkriveni. Deset dana nisam mogao prići jer su nadlijetali izraelski dronovi tražeći borce Hezbollaha.”
Ali ni to ga ne zaustavlja.
“Ljudi me zovu ‘ocem’. Živjeti kao župnik, ne mogu izgubiti ovu vezu očinstva. Oni su moja djeca. Ne mogu ih ostaviti bez mise i sakramenata; Ne mogu ih ostaviti same.”