Započnimo našu raspravu o vjeri i fikciji izigravajući đavoljeg odvjetnika, ili, barem, dajući đavlu svoje zasluge.
Ne može se poreći da je đavao imao veliki uspjeh u uvjeravanju mnogih ljudi da su vjera i fikcija sinonimi. U našem materijalističkom dobu, mnogi vjeruju da vjera u Boga nije više “stvarna” od fikcije. Problem je što takvi ljudi zapravo ne razumiju vjeru, fikciju ili stvarnost. Oni vjeruju da je stvarnost ograničena na čisto fizičko i da ne postoji stvarnost izvan fizičkog. Kozmos se sastoji od tri dimenzije, koje percipiramo sa svojih pet osjetila. I to je sve što postoji. Sve ostalo je čista fikcija. Međutim, kao što ćemo vidjeti, takav se skepticizam može razotkriti kao lažan samo ako se držimo hladnih čvrstih činjenica.
Činjenica je da je vjera bitan i nezaobilazan dio stvarnosti. Svatko od nas u svom svakodnevnom životu ide na temelju vjere. Vjerujemo da će trgovina koju smo posjetili prošli tjedan biti tu i ovaj tjedan; vjerujemo da ćemo mi, koji smo ovdje ovaj tjedan, biti i sljedeći tjedan. Pod pretpostavkom da smo u zdravim i sretnim brakovima, vjerujemo da će nam supružnici ostati vjerni i u našoj odsutnosti. U svakom slučaju, ne postoji apsolutno jamstvo da će stvari u koje vjerujemo biti potvrđene stvarnošću. Unatoč tome, postupamo kao da su stvari koje prihvaćamo u vjeri jednako dobre kao i sigurne. Ali, inzistirati će naš đavolji odvjetnik, to su samo racionalne prosudbe temeljene na iskustvu i vjerojatnosti. Bilo bi glupo ne vjerovati u nešto za što znamo da će se po svoj prilici dogoditi. Točno, odgovaramo mi, i možemo pokazati da je vjera u metafizičko i nadnaravno, i konačno u samog Boga, jednako vjerojatna kao i ove druge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo i, kao takve, možemo pokazati da je ludost nedostajati vjera u Božansko.
Ovo nije vrijeme ni mjesto da ponudimo konačan sažetak bogatstva racionalnih dokaza za vjerojatnost Božjeg postojanja, te za vjerojatnost metafizike i nadnaravnog. Dovoljno je reći da je velika većina filozofa kroz stoljeća prihvatila i pokazala racionalnu vjerojatnost Božanskog i njegovih metafizičkih posljedica. To je važno i na tome se mora inzistirati. Doista, vrijedi ponoviti: Filozofi su kroz stoljeća pokazali da je postojanje Boga toliko vjerojatno, racionalno govoreći, da se religiozna vjera temelji na vjerojatnosti koja graniči s izvjesnošću.
Nakon što smo ponavljali i ponavljali racionalne temelje vjere, ne možemo izbjeći ironiju svojstvenu iracionalnoj bezvjernosti materijalista. Većina materijalista nikada nije ni razmatrala racionalne dokaze za religijsku vjeru ili metafiziku. Nikada nisu čitali Platona ili Aristotela, ili Augustina ili Akvinskog. Mnogi, bez sumnje, nikada nisu ni čuli za njih. Činjenica je da je većina materijalista prihvatila materijalizam kao stvar slijepe vjere bez ispitivanja dokaza. Sigurni u oholosti svoga neznanja, oni vjerom prihvaćaju nešto što razumom ne mogu braniti. Nije li ovo definicija praznovjerja? Ne bi li se stoga moglo reći da je materijalizam praznovjerje modernog čovjeka?
Toliko o vjeri, što je s fikcijom?
Mnogi materijalisti, ponoseći se svojom praktičnošću, odbacuju fikciju na isti način na koji odbacuju vjeru, kao nešto što je u konačnici neistinito. Daj mi činjenice, inzistiraju, i ništa osim činjenica. Problem koji nisu razmotrili je taj što činjenice nisu sve što se čini da jesu, ili, točnije, činjenice su više nego što se čine. Materijalist ne vidi da “činjenice i ništa osim činjenica” moraju postati “istina, cijela istina i ništa osim istine”. Činjenica je da “činjenice” materijalista, lišene metafizičke istine, ne drže vodu. Doista, slučaj za materijalizam je toliko pun rupa da tone. Koje su, dakle, prave činjenice koje materijalistima daju taj osjećaj tonuća?
Jedna aksiomatska istina koja buši rupu u tvrdnjama materijalista jest da matematika i fizika prihvaćaju metafizičke pretpostavke. Uzmimo, na primjer, matematičku upotrebu imaginarnih brojeva, kao što je minus jedan, ili način na koji elektrotehnika koristi kvadratni korijen iz minus jedan. Uzmimo, kao drugi primjer, način na koji se matematika ne ograničava na tri dimenzije materijalizma, već radi u beskonačnom broju dimenzija, za koje se ne može reći da fizički postoje. Divan paradoks je da fizika ovisi o metafizici. Budući da za materijaliste metafizičke pretpostavke ne postoje, može se smatrati da je materijalist jednako iracionalan u svom pristupu znanosti kao što je i u svom pristupu filozofiji ili religiji. Ako se za materijalista fikcija može definirati kao izum imaginarnih stvari koje ne postoje u “stvarnom svijetu”, on mora vjerovati da je fizika fikcija! Imaginarni brojevi su, naposljetku, figure ili plodovi matematičke mašte, ili ono što bi se moglo nazvati maštovitim proizvodom znanstvene kreativnosti.
Pobijedivši našeg đavolskog odvjetnika, vidjeli smo da je vjera racionalna i da fikcija može biti istinita. Nadalje, i ne smije se zanemariti, književna fikcija može biti istinita kao i fikcija o kojoj ovisi fizika. Kroz stoljeća, pisci su koristili fikciju da bi rekli istinu na načine koji podržavaju i podupiru govorenje istine od strane filozofa i fizičara. Veliki grčki pisci, poput Homera i Sofokla, uhvatili su se u koštac s etičkim pitanjima oholosti i poniznosti i lekcijama koje treba naučiti kroz prihvaćanje i prihvaćanje patnje mnogo prije velikih grčkih filozofa, Sokrata, Platona i Aristotela, koji su se uhvatili u koštac s istim pitanjima. Boetije je razmatrao utjehe filozofije s alegorijskim procvatom, a Dante se uzdigao na nebo na krilima tomističke teologije. I, naravno, popis postaje sve duži kako se plete tkanje vjere i fikcije u ljudskoj povijesti: Chaucer, Shakespeare, Austen, Dickens, Dostojevski, Tolkien…
Nakon što smo započeli s đavoljim odvjetnikom, završit ćemo s đavoljim pobjednikom. Sin Božji, Utjelovljena Riječ, najveći je od svih pripovjedača. Povijest je njegova priča. Ušavši u svoju priču na Blagovijesti, nastavio nam je pričati još više priča. Kako je Kristov život najveća priča ikad proživljena, Kristove prispodobe su najveće priče ikad ispričane. Isus Krist, Sin Božji i Otac činjenica, poučio nas je vjeri u fikciji. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.