Svečano misno slavlje na blagdan sv. Ante Padovanskog u petak, 13. lipnja, u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Vinjercu, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio novi drveni oltar „prema puku“. Ovogodišnji župni blagdan bio je i u znaku 120. godišnjice kako je relikviju sv. Ante u Vinjerac donio don Kamilo Franchini, porijeklom iz Dicma, 13. lipnja 1905., na dan „župničkog umještenja“, kako je zapisano na poleđini relikvijara.
„Taj dar relikvije postao je znak Božje blizine po sv. Anti i duhovno blago koje se već 120 godina časti s poštovanjem i zahvalnošću. Pred tom relikvijom molile su generacije u tišini osobno, u zajedničkoj euharistiji i procesiji koja je javni znak da vjerujemo u snagu svetaca i u Božju blizinu“, rekao je nadbiskup.
Oltar je središte liturgije i mi trebamo staviti Krista u središte našeg života, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam oltar u tome bude trajni izvor, a relikvija sv. Ante da nas „podsjeća na snagu svetosti koja se ne zadržava u prošlosti, nego i danas oblikuje živote“.
U želji da nas život sv. Ante potakne na svakodnevno obraćenje, rast u vjeri i novu blizinu s Kristom, nadbiskup je govorio o kreposti strpljivosti i upozorio na duhovnu lijenost.
Misao sv. Ante: „Ako imaš Boga, imaš sve, jer imaš onoga koji je stvorio sve, koji te sam može nasititi i bez kojega je sve što postoji ništa“ proizašla je iz njegovog osobnog iskustva, potvrđena je kroz djelovanje sv. Ante, rekao je nadbiskup, istaknuvši da sv. Ante nije govorio iz teorije, nego iz živog susreta s Bogom. Rekavši da Bog ispunjava čovjeka i daje smisao, nadbiskup je poručio: „U Božjoj prisutnosti sve dobiva svoje mjesto i gubi prividni sjaj, jer sve postaje samo odsjaj Onoga koji je vječan, savršen i neprolazan. Tko ima Boga, ima izvor svega, ima Stvoritelja svega što postoji. Bog daje smisao čak i kada se sve drugo raspada. Kada materijalno nestane, duhovno opstaje, Bog nam ostaje – i to je najvažnije. U trenucima tuge, Bog je naša utjeha. Kada se sve oko nas ruši, On je stijena na kojoj čvrsto stoji naš život. Kada ljubav izblijedi među ljudima, Njegova ljubav se ne mijenja, ostaje vječna“.
Potaknuo je da ne tražimo ispunjenje u prolaznome, nego u Vječnome, da ne tražimo sigurnost u stvarima koje nestaju, nego u Bogu koji ostaje.
Za biti s Bogom treba voditi krepostan život, a sv. Ante je osobito njegovao krepost strpljivosti. „Kršćanske kreposti nisu samo vanjski čin dobrote, već nutarnja odluka volje i snaga srca koje ustraje u dobru i onda kad ono postane teško, neugodno ili sporo.
Kršćanska strpljivost je aktivno pouzdanje u Boga, vježbanje srca u smirenosti i ustrajnosti usred nepravde, boli ili nesigurnosti. Krepost općenito, a strpljivost osobito, oblikuje naš karakter i vodi nas prema tome da budemo poput Krista koji nije tražio trenutno rješenje, nego je s ljubavlju i postojanošću prihvatio križ.
Strpljivost je snaga koja nas vodi da ne odustanemo kad dođe bol, nepravda ili razočaranje. Ona nas uči gledati dublje – preko trenutnih osjećaja i ostati vjerni Bogu čak i kad ne razumijemo Njegove putove. Strpljiv čovjek nije slab nego duboko jak, jer zna trpjeti bez gorčine, čekati bez nestrpljenja i ljubiti bez uvjeta“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da nestrpljivost razotkriva duhovnu krhkost: „Tko nije ukorijenjen u kreposti, lako posrne, lako odustaje od dobra, povlači se i zatvara u sebe. No, strpljiv čovjek ostaje tih i čvrst, kao dobro kaljeno željezo koje ne puca ni pod udarcem“.
„Krepost je poput kuće. Temelj joj je pouzdanje u Boga, zidovi su vjernost i ustrajnost, a krov je strpljivost koji štiti od kiše i udara vjetrova. Temelj drži kuću uspravnom, zidovi joj daju oblik, ali krov je taj koji nas štiti kad navale kiše i udare vjetrovi. Bez dobrog krova sve propada.
Ako su temelji kuće izložene jakom nevremenu duboki ili na čvrstom kamenu, zidovi čvrsti, a krov stabilan, može izdržati i jaku buru koja nosi ili ruši sve pred sobom. Tako je i s čovjekom.
Kad u životu naiđu jake bure i oluje – nepravde, bolesti, neuspjesi, tjeskobe, a to nam sigurno dolazi, krepost strpljivosti djeluje poput krova: ne zaustavlja vjetar, ali štiti dušu od lomljenja. Strpljivost nas uči čekati, podnositi, ostati mirni i kad oko nas sve zadrhti“, naglasio je nadbiskup, rekavši da strpljiv čovjek nije slab.
„On ne zatvara oči pred problemima, nego ih gleda s povjerenjem. On sabire snagu, zna da je u oluji Gospodin čvrsta stijena pod nogama i zaklon nad glavom“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši kako nas sv. Ante potiče da izgrađujemo „krepost koja se ne lomi pod pritiskom, koja ne uzvraća zlom na zlo, nego snagom vjere nadvladava svaku kušnju“.
Sv. Ante upozorava da je duhovna lijenost velika opasnost našoj vjeri i kreposti. „Duhovna lijenost nije samo nedostatak aktivnosti. Duhovna lijenost je stanje duše koja gubi volju za traženjem Boga, prestaje težiti višim stvarima i postaje ravnodušna prema vlastitom posvećenju. Čovjek postaje zadovoljan površnošću, duhovnom mlakošću i komforom te traži samo što je ugodno, brzo i bez križa. Duhovna lijenost se često maskira kao mir, uravnoteženost ili čak realizam, ali u svojoj bîti, ona je odustajanje od svetosti“, upozorio je mons. Zgrablić, dodavši da „duhovna lijenost čovjeka zaustavlja, uspavljuje i veže za zemaljsko i prolazno. Lijenost u duhovnom životu otupljuje savjest, slabi volju i udaljava dušu od Božje milosti“.
Sv. Ante je rekao: „Lijenost nam ne dopušta da se uzdignemo u visine, već uvijek želi da se hoda po zemlji, komotnim putovima”.
„Duhovna lijenost odvlači čovjeka od Božjeg poziva da raste, da se uzdiže prema nebu i postane svet. Umjesto toga, duša se zadovoljava osrednjošću, izbjegava napor molitve, pokore i unutarnjeg obraćenja. Komotni putovi možda izgledaju lakši, ali vode u duhovnu prazninu“, upozorio je nadbiskup.
Nasuprot duhovnoj lijenosti, revnost proizlazi iz ljubavi prema Bogu.
„Gdje vlada revnost, ondje je plodna molitva, čežnja za sakramentima, zauzetost za druge i želja za rastom u ljubavi i dobroti, napredovanju prema Bogu. Gdje zavlada duhovna lijenost, ondje se gase te duhovne vatre. Čovjek tada počinje ‘hodati po zemlji’, u krugu navika, briga i prolaznih zadovoljstava, zaboravljajući da je pozvan „gledati gore, gdje Krist sjedi zdesna Ocu“; prestane čeznuti za vječnim i neprolaznim, zanemaruje da mu je domovina na nebesima“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši da smo pozvani „hodati stazama koje nisu uvijek komotne, ali vode prema nebu.
Duhovna lijenost nas drži prizemljenima, dok nas Božja milost poziva u visine. Neka nam primjer sv. Ante bude poticaj da se svakodnevno budimo iz duhovne tromosti, da ne biramo lagani put, nego onaj koji vodi do vječnosti“, potaknuo je nadbiskup.
„Sv. Ante poziva nas na dublje zajedništvo s Bogom i međusobno, autentične kreposti i oslobođenje od duhovne lijenosti koja nas sputava. Ako uistinu želimo imati ispunjeno srce, biti bogati neprolazni i vječnim, moramo živjeti s Bogom. Ako želimo biti kreposni, moramo ostati postojani u kušnji; ako želimo duhovno napredovati, rasti, moramo se osloboditi okova duhovne lijenosti“, poručio je predvoditelj slavlja.
Poželio je da nas sv. Ante zagovara da „ti poticaji ne ostanu samo riječi, nego da ih živimo svakodnevno, s pouzdanjem u Gospodina koji nas uvijek poziva u više, dublje i želi nas uvesti u najveće dobro, svoje zajedništvo ljubavi“.
Nakon mise, župljani su počastili relikviju sv. Ante, a nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom sv. Ante kroz središte Vinjerca, noseći relikvijar sv. Ante.
Na blagdan sv. Ante, nadbiskup Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje na Trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.
I.G.
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
