Sjemeništarci u Morogoru, Tanzanija, koriste ono što imaju kako bi završili svoj put vjere, slijedeći stope svetog Vinka Paulskog sa suosjećanjem i velikodušnošću.
Autorica Francesca Merlo – Morogoro, Tanzanija
Prvi Vincencijski misionari stigli su u Tanzaniju 1993. godine i od tada misija neprestano raste. “Naviještanje riječi Gospodnje” je karizma redovničkog reda, a Vincentijanci u Tanzaniji čine upravo to.
Nismo bili sigurni što očekivati dok smo se vozili pet sati dugim putovanjem do Morogora iz Dar es Salaama.
Ono što sigurno nismo očekivali kada smo konačno stigli u Bogosloviju sv. Vinka Paulskog je da će parkiralište biti ispunjeno sa 41 nasmijanim, rasplesanim i raspjevanim sjemeništarcem.
“Tvoj dolazak je blagoslov za sve nas,” pjevali su dok su nam stavljali cvijeće oko vrata i otplesali nas u njihovu blagovaonicu gdje smo zajedno dijelili obrok.
Tada smo prvi put primijetili da bi mogao biti problem. Sjemeništarci su se nagurali oko svojih malih okruglih stolova, stisnuvši se što više na svakom kako bismo i mi imali stol za blagovanjem. Bilo je jedva dovoljno mjesta za sve.
Nakon večere, brza šetnja sjemeništem – čak iu mraku, mogli ste razaznati njegove jarko obojene zidove, vesele i zabavne, baš kao naša dobrodošlica, ili “Karibu” na svahiliju, bio.
Dvorište sjemeništa
Svi su se sjemeništarci okupili kako bi gledali tanzanijsku Premier ligu: Simba protiv Singhita Fountain Gate u rekreacijskoj sobi; oni koji su imali sreće dobili su mjesta, a ostali su stajali iza.
Hodali smo hodnikom i stigli do kapelice, svaka klupa bila je pretrpana seminarskim knjigama i olovkama, svako mjesto je bilo dodijeljeno – posljednji koji su stigli dobili su stolce straga.
“Ne znamo kamo bismo sve smjestili”, kaže fra. Mushi, rektor sjemeništa. Pokazao je na stolice u stražnjem dijelu kapelice. “Ovi su se napunili”, ali ako dođe netko novi, neće imati kamo.
Zapravo, komentirao je vlč. Yuda, regionalni poglavar Vincentijanaca u Tanzaniji, tijekom posljednjih nekoliko godina, zajednica je morala odbiti nekoliko muškaraca koji su se htjeli pridružiti. “Nemamo problem sa zvanjima,” objasnio je, “imamo problem s kapacitetom.”
Sjemeništarac na studiju
Muškarci već dijele sobe, većina po dvoje, drugi po četvero. Stvorili su obitelj, pravu zajednicu, slijedeći nasljeđe svog oca osnivača, koji nikada nije tražio puno.
I premda ni ovi mladići ne traže puno, jasno je da im treba više. U kišnoj sezoni njihovi bicikli ih ne mogu odvesti preko blatnjave zemlje do njihovih sveučilišta, a u sušnoj sezoni nedostatak vode ne dopušta njihovom povrtniku da buja.
Svoje kokoši i patke drže za posebne goste jer, kako kaže fra. Mushi se našalio, “ovi dečki bi ih dokrajčili za pola dana!”
Dok sjede u vrtu i drobe suhe suncokrete kako bi izvadili sjemenke od kojih zatim prave ulje za kuhanje, jasno je da su ovi ljudi samodostatni onoliko koliko im to njihova sredstva dopuštaju.
Sjemeništari vade ulje iz sjemenki suncokreta
Humphrey, koji studira treću godinu filozofije, smiješi mi se. Sramežljivo mi priča o svom putu vjere i želji da ga posveti poniznoj pomoći siromašnima. Humphrey je izvrstan primjer poniznosti, posvetivši svoj put vjere slijedeći stope svetog Vinka Paulskog. Svi sjemeništarci su.
Obilazimo njihove sobe, gledamo postere na njihovim zidovima i njihove knjige.
Svih 41 njih dijeli osam računala i “jedan pisač bi bio dobar”, kažu. Svi su studenti, a putovanje i trošenje novca na tiskanje nije uvijek moguće.
Jedno od osam računala koje 41 čovjek dijeli
Ali oni čine da se sve čini mogućim, vođeni svojim rektorom, koji je pak vođen od strane regionalnog poglavara, pri čemu se jedan za drugoga iznimno brine, a to jasno dolazi do izražaja.
Zatim se opraštamo. Stolice su pomaknute u stranu sobe, a muškarci su ulazili jedan po jedan, pjevajući tradicionalnu pjesmu, odjeveni u tradicionalnu odjeću, pjevali, plesali i smijali se.
Očito su uživali nastupajući za nas, a mi smo se jako zabavili gledajući. Jedan od nedavno zaređenih đakona održao nam je zahvalni govor, a grupa je prešla u savršeno usklađenu “Ave Maria”, spajajući dvije prekrasne kulture u jedno snažno zvanje.
Crkva, Tanzanija i cijeli svijet zaslužuju više ovakvih sjemeništaraca, a ovi mladi ljudi zaslužuju prostor u kojem će živjeti i u kojem će studirati, kako bi postali divni vođe kakvi su predodređeni da budu.
Vincencijski sjemeništarci pjevaju Ave Maria
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
