Župna zajednica Vrhbosanske nadbiskupije u gradu Doboju na rijeci Bosni i ušću rijeke Usore, u petak 7. lipnja 2024. svečano je proslavila svoga naslovnika Presveto Srce Isusovo. Za tu prigodu domaćim župljanima su se pridružili u župnoj crkvi u centru grada štovatelji Srca Isusova iz susjednih župa usorskog dekanata ali i šire. Vjernici su prije i nakon Svete mise obavljali svoje zavjete pred kipom Srca Isusova u crkvenom dvorištu i pred slikom u crkvi ispred oltara.
Svečano Euharistijsko slavlje predvodio je župnik susjedne župe Sivša fra Ivan Nujić uz koncelebraciju sedmorice svećenika. Prije Svete mise svećenici su bili na raspolaganju za sakrament pomirenja, a tijekom Svete mise ispovijedo je komušanski župnik vlč. Boris Salapić.
Riječi dobrodošlice predvoditelju Misnog slavlja fra Ivanu, svećenicima, časnim sestrama Služavkama Malog Isusa iz obližnjeg samostana i svim okupljenim vjernicima uputio je dobojski župnik i usorski dekan preč. Juro Babić. Riječi zahvale i pozdrava uputio je i članovima Katedralnog mješovitog zbora “Josip Stadler” iz Sarajeva na čelu s regensom chori sarajevske katedrale vlč. Markom Stanušićem. Zahvaljujući svima za dolazak i za euharistijsko molitveno zajedništvo, poseban pozdrav uputio je svom najstarijem župljaninu gospodinu Dragi Miškoviću, koji je i za ovaj patron Srca Isusova dovezao se u kolicima dva sata prije Mise kako bi, kao i svake godine, iskazao posebno štovanje pred slikom Srca Isusova. Budući da se Ddrago približio završetku prvog stoljeća svoga života, župnik mu je poželio da sretno doživi stoti rođendan. Zahvalio mu je i što je godinama donosio 50 “zvrkova” pite kao doprinos u hrani za zajednički domjenak svih okupljenih nakon Svete mise.
U prigodnoj propovijedi fra Ivan je podsjetio da su nedavno proslavili svetkovinu Tijelova odnosno živu prisutnost, srcem i dušom, tijelom i krvlju, Gospodina Isusa Krista u prilikama kruha vina u Svetoj Euharistiji. “Tako i danas, na ovaj dan Presvetoga Srca Isusova, ovaj blagi dan, sveti dan, slavimo Božju ljubav, neizrecivu misteriju, tajnu Bože ljubavi, koja je tako realna, tako stvarna, tako prisutna u našim životima, ali opet tako nedokučiva nama ljudima”, kazao je župnik Nujić.
“Ljubav je sila koja je pokrenula Božje Srce, možemo tako reći, da se preda za život ljudi, za život grešnika. I sad naš kršćanski život, sve naše nastojanje, sve ono što mi hoćemo, molimo, radimo i trudimo se zapravo se svodi na to da se mi Bogu svidimo, da Boga zavolimo, da Boga svojim životom proslavimo, da se u Boga zaljubimo, da ne samo održavamo Božje zapovjedi, jer ljubav je veća od zapovijedi. Gdje ljubav obiluje, tu zapovjedi nisu potrebne, rekli bismo, ljubav nadilazi prisilu. Ljubav se hoće, ona se daje. Evo, to su neke natuknice kojima možemo shvatiti Božju ljubav. To su neki, recimo tako, kanali, neki impulsi kojima možemo dokučiti ljubav koja obuzima Isusa, ljubav Srca Isusova, Srca koji je zapravo sama ljubav, jedna velika rijeka ljubavi koja se prelijeva za život svijeta. Mi se, kao vjernici, okupljamo svakog dana ili svake nedjelje svakog blagdana u našim crkvama i mi slavimo Božju ljubav. Mi slavimo tajnu Isusove prisutnosti u Euharistiji, ali potrebno je imati jedan dan u godini, upravo ovakav jedan, kad ćemo Bogu reći: hvala ti za tvoju ljubav koja je razlivena u našim srcima, ljubav kojoj mi, iako grešni, iako slabi i krhki, uvijek, svaki put kad sagriješimo, imamo pravo prizvati se da ponovno zadobijemo Božje oproštenje, da ponovno steknemo milosno stanje”, kazao je fra Ivan.
“Želeći se svidjeti Bogu, želeći proslaviti Boga svojim životom, mi imamo, dakle, vrlo jednostavan put, a to je put nasljedovanja Isusa. Kad kažemo da želimo nasljedovati Isusa, mi smo svjesni da primjer Isusova života nije nekakav puki primjer iz literature. Isus nije, dakle, nekakav literarni ili filmski junak kojeg bismo mi oponašali i kojim bismo nadahnjivali svoje živote. Isus je živi, prisutan, Onaj koji je prošao ovim svijetom, kako kažu pisma, čineći dobro. Na koncu, obuzet ljubavlju prema svim ljudima, pa i svojim neprijateljima koji su mu o glavi radili, On je s križa molio da im Bog oprosti. I na takvu ljubav, braćo i sestre, pozvani smo i mi koji zaista životom Isusa želimo nasljedovati, koji smo kršteni u njegovo ime, koji smo kršteni u njegovu smrt, i s pravom se nadamo njegovu uskrsnuću… I kad govorimo o Isusovu Srcu, mi se sjećamo svojih roditelja, pokojnih majki, djedova, baka ili prabaka, onda nekako njihove živote poistovjećujemo s njihovom nježnošću. Tako isto možemo Isusa poistovjetiti sa nježnošću i ljubavlju… Najveću moguću ljubav nam je iskazao naš Gospodin Isus Krist, koji se pravedan predao za nas nepravednike, On koji je dozvolio da mu njegovo Srce rasparaju, da bi iz njega potekla rijeka života, rijeka ljubavi koja pere naše grijehe”, kazao je propovjednik Ivan podsjećajući da vjernici često mole zaziv: Isuse blaga i ponizna Srca, učini sce naše po Srcu svome.
“Učini da moje srce bude poput Tvojega, blago, ponizno, krotko… Ta molitva u svakom slučaju obvezuje i nas na trud, na zalaganje, da ‘zasučemo rukave’ svoga života… Cilj je da se zaista potrudimo svoje srce suobličiti Srcu Isusovu. Jer ćemo tako onda sav svoj život, cijele sebe, učiniti sličnima Isusu. A to je konačni cilj naš… Mnogo nas je došlo iz raznih krajeva ovdje. Došli smo nošeni srcem… Tvoje srce hram je Božji u kojim je zlatno Božje prijestolje, u kojim trebaju biti samo najčistije emocije, poput Isusovih, emocije nježnosti, dobrote, solidarnosti, sućuti za svakoga, ne samo za najbližega, za voljenoga, za one s kojima živimo i dijelimo kruh svagdanji… Braćo i sestre, neka nam ovaj današnji sveti sastanak ovdje, okupljanje oko Isusova poniznoga i blagoga Srca, neka nam ovo hodočašće u naše vlastito srce bude prilikom za jedan veliki junački čin obračuna sa svojim slabostima, obračuna sa svojim manama, sa svim onim što nas udaljava od Isusa, sa svim onim što nas čini dalekijima Božjoj milosti. Neka nam hodočašće bude prilika da se obračunamo sa svakom ravnodušnošću prema velikoj, neizrecivoj Isusovoj ljubavi. Neka nas Duh Sveti konačno učini spremnima, nas koji smo, kaže Isus, sol zemlje i svijetlo svijeta, da u svojim životima budemo spremni svjedočiti onu Isusovu ljubav, ljubav koja se daje za sve i za svakoga, a ne traži ništa zauzvrat”, poručio je fra Ivan u svojoj propovijedi.
Nakon Svete mise uslijedilo je zajedničko druženje okupljenih vjernika pod šatorom postavljenim u crkvenom dvorištu.
Misu uočnicu predvodio je također fra Ivan Nujić, a crkva je tada bila puna vjernika. Prije Svete mise bila je procesija dobojskim gradskim ulicama. Nakon Svete mise uslijedilo je ugodno cjelovečernje druženje uz razne vrste hrane na kojem vjernici vrlo rado sudjeluju kao i na Svetoj misi i pobožnosti.
Današnja župa Doboj utemeljena je 1. rujna 1896. odvajanjem od župe Sivša. Do 26. lipnja 1935. zaštitnica župne crkve u Doboju bila je sv. Kristina (slavi se 24. srpnja). Tada je župa stavljena zaštitu Presvetog Srca Iusova. U župi od 16. studeniog 1942., s prekidimna, djeluju časne sestre Služvke Malog Isusa Sarajevske provincije koje žive u svom samostanu Svete Male Terezije u kojem na osobit način skrbe za stare osobe. Iako u samom gradu nije bilo ratnih događanja jer su svu vlast preuzeli srpski predstavnici, župna crkva je ratne 1992. najprije zapaljena, a 1993. godine dvostrukim miniranjem srušena do temelja. Sadašnja crkva ponovno je izgrađena na istim temeljima nakon rata te završena 2003. godine. Župna zajednica danas broji oko tri stotine župljana koji su u kontaktu sa župnikom na bilo koji način iako je taj broj i veći jer u gradskim sredinama svećenicima nije moguće doći u kontak sa svim katolicima. (kta)
