Molitvena i liturgijska baština kršćanskoga Istoka i Zapada dostiže vrhunac u Velikom tjednu i Uskrsu, budući je to središnji događaj cijele liturgijske godine. Bizantski katolički obred kojim se služe i grkokatolici u Hrvatskoj ima svoje posebnosti koje imaju svoje korijene u liturgijskoj praksi drevne jeruzalemske, antiohijske i carigradske Crkve.
Tijekom Velikog i svetog tjedna svaki hram ili crkva postaju mjestom otajstvenih zbivanja najvećih
događaja u povijesti čovječanstva. Na Cvjetnicu – Nedjelju ulaska Gospodnjega u Jeruzalem, crkva postaje Sveti Grad Jeruzalem, a vjerni narod onaj koji je Krista svečano dočekao grančicama i poklicima: “Hosana, Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Kondak (kratki himan) toga dana pjeva: “Sjedeći na nebu na prijestolju, a na zemlji na ždrijebetu, ti si, Kriste Bože, primio od anđela slavu, a od djece hvalu, koja ti klicahu: Blagoslovljen, koji dolazi pozvati na spasenje Adama!“ Naglasak je na djeci Jeruzalema koji kao nevine i iskrene duše prepoznaju u Isusu Spasitelja. Himnografija izražava čuđenje u klicanju siromašnom proroku kao kralju koji jaše na magarcu. Poslije Božanske liturgije vrši se obred blagoslova grančica kao i u rimskom obredu.
Prva tri dana Velikog tjedna – Sveti i veliki ponedjeljak, utorak i srijedu crkva simbolički postaje vrata kroz koja se ulazi u Kristovu svadbenu dvoranu. U bogoslužju se čitaju posljednji Isusovi govori učenicima prije svoje muke. Na prvom mjestu je istaknuta ikona Krista – Zaručnika, prema prispodobi o njegovu ponovnom dolasku kao zaručnika koji dolazi iznenada u ponoći. U kasnijim večernjim satima u crkvama se služi ”Zaručnička jutrenja” časoslova kada se moli i pjeva tropar (kratki himan): “Evo, Zaručnik dolazi o ponoći, i blago sluzi, kojega nađe budna, a nedostojan je onaj, kojega nađe u lijenosti. Čuvaj se, dakle, dušo moja, da ne budeš predana smrti i lišena Kraljevstva. Budi radije budna i kliči: Svet, svet, svet si, Bože, zagovorom Bogorodice, pomiluj nas!“ Budući da se približavaju najsvetiji dani u godini, Crkva poziva vjerne biti budnima u molitvi poput djevica koje su na vrijeme ispunile svoje svjetiljke uljem i dočekale Zaručnika te s njim ušle u svadbenu dvoranu, u vječni život i nebesko kraljevstvo.
Na Veliku srijedu crkva simbolički postaje dom u kojem je grješnica pomazala Kristovu glavu skupocjenom pomašću ”za njegov ukop” – kako je sam Isus rekao. Unatoč svim svojim grijesima i životnim padovima, imala je ljubavi i iskrenosti pokajati se i obratiti, što je pokazala činom ljubavi prema Kristu. Toga dana molimo: “I više od bludnice, o Dobri, padoh u bezakonju, i radi toga pred tobom suzâ ne prolih. Ali u skrovitosti se molim i padam pred Tobom nice, i cjelivam s ljubavlju tvoje prečiste noge, da udijeliš oproštenje krivice moje kao Vladar, meni koji ti vapijem, o Spasitelju: Očisti me od prljavštine djela mojih!“ (Kondak na Veliku srijedu). Nasuprot grješnice stoji drugi lik – Juda, naizvana Isusov učenik i vjernik, a svojim djelima zapravo izdajnik. Dok je prezrena žena grješnica svojim rukama pomazala Isusovu glavu skupocjenom pomašću kao znak ljubavi i otirala mu noge suzama pokajnicama, Juda je svoje ruke pružio za srebrnicima. Himnografija bizantskog časoslova stalno uspoređuje likove neiskrenog Jude i iskrene grješnice.
Na Sveti i veliki četvrtak crkva simbolički postaje Dvoranom posljednje večere gdje se vjernici okupljaju na Isusovoj pashalnoj večeri kao i njegovi apostoli. U činu ljubavi prema nama on nam sebe daje u ustanovi svetih Tajna Euharistije. Isus pokazuje da je čovjekoljubac u poniznom činu pranja nogu svojih učenika. “Kad su slavni učenici na večeri pranjem nogu bili prosvijetljeni, tada je nečasni Juda, srebroljubljem zaveden, bio omračen. I on predade sucima bezakonja tebe, pravednoga Suca. Gledaj ljubitelja bogatstva koji se je radi njega objesio. Izbjegavaj nezasitnu dušu, koja se usuđuje počiniti nešto slično protiv Učitelja! Slava tebi, Gospode, koji si prema svima dobar“ (tropar na Veliki četvrtak). Ova je liturgija jedinstveni spomen one prve liturgije Isusove Pashalne večere. Te večeri služi se Večernja s Liturgijom sv. Bazilija Velikoga, koja je starija od Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga i na kojoj se ponavlja tropar: “Za pričesnika tvoje tajne večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajne tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik priznajem: Spomeni se mene, Gospode, u kraljevstvu svojem!“ Ova se liturgija služi u popodnevnim satima, a u kasnijim večernjim satima se služi Jutrenja Muke Gospodnje (to jest Jutrenja velikog petka) kroz koju se čitaju Evanđelja Muke Gospodnje. Služi se u crnoj liturgijskoj odjeći što ostavlja poseban dojam ozbiljnosti i žalovanja za Kristom. S ovom službom započinje Veliki petak muke i smrti Kristove.
Na Sveti i veliki petak crkva simbolički postaje sudnicom u kojoj je Isus osuđen, jeruzalemskom ulicom kojom je Isus nosio križ i Golgotom ili Kalvarijom na kojem je razapet i umro za spas čovječanstva. Veliki petak je jedinstveni dan u godini. Toga dana se u crkvama služi samo časoslov, nema liturgije ni pričesti. Crkva posti i moli. Vjernici su pozvani mislima, molitvama i strogim postom ostati uz Isusa napuštenog, popljuvanog, trnjem okrunjenog, izbijenog i ogoljenog od svakoga dostojanstva. Na Veliki petak ujutro u crkvi se služe tzv. Veliki ili carski časovi Muke. To su dnevni časovi Časoslova (prvi, treći, šesti i deveti čas) obogaćeni psalmima, čitanjima i stihovima koji govore o muci Kristovoj. U mnogim se crkvama tada iz oltara iznosi veliki križ koji se postavlja nasred crkve.
U poslijepodnevnim satima se služi Večernja Velikoga petka s polaganjem plaštanice u Božji grob postavljen nasred crkve. Crkva tada postaje simbolički Božjim grobom. Plaštanica je svečano platno na kojem se nalazi ikona ili slika mrtvoga Krista koja se svečano iznosi iz oltara nasred crkve uz pjevanje stihova: “Kada te Arimatejac mrtvoga s križa skinuo, Živote sviju, mirom te pomaza i plaštanicom umota; potaknut ljubavlju, srcem i usnama cjelivaše tvoje bezgrješno tijelo. Premda u strahu, radosno ti je kliktao: Slava poniženju tvojem, Čovjekoljupče! I Adam sa zahvalnom radošću zapjeva: Slava poniženju tvome, Čovjekoljupče!” Ponekad se s plaštanicom drži procesija po crkvi ili izvan nje. Služba završava pred grobom pjevajući tropar: ”Ugledni Josip skine s drveta prečisto tijelo tvoje, i pomazavši ga miomirisima omota čistim platnom te u novi grob položi”. Grob je okićen cvijećem a plaštanica posuta cvjetnim laticama koje vjernici uzimaju prigodom dolaska Božjem grobu na poklon. Pred Božjim grobom klanja se s tzv. metanijom – velikim poklonom u kojem se čelom dotiče tlo.
U kasnijim večernjim satima Velikoga petka služi se tzv. Jeruzalemska jutrenja, to jest jutrenja Velike subote koja ima poseban redoslijed i potječe od drevne jeruzalemske liturgije o kojoj svjedoči hodočasnica Egerija još u 4. stoljeću. Pred grobom se pjevaju posebni stihovi, tzv. ”postaje” u kojima se oplakuje mrtvoga Krista i govori o ženama mironosicama koje su došle na grob pomazati Kristovo mrtvo tijelo miomirisima. Tako crkva simbolički postaje i Isusovim grobom, a vjernici preuzimaju ulogu ‘mironosica’. Stihovi vrlo živopisno o tom pjevaju: “Onaj koji je zatvorio bezdan, promatran je kao mrtav; umotan mirisavom pomašću i plaštanicom, kao smrtnik – On besmrtnik, polaže se u grob. Žene dođoše pomazati mirom njega, gorko plačući i kličući: Ova je subota najblagoslovljenija, u njoj Krist usnu, a uskrsnut će treći dan!“ Izraz ”žene plačući kliču“ već najavljuju uskrsnu radost koja je već paradoksalno prisutna u plaču i žalosti kod Isusova ukopa. Kad se započnu pjevati stihovi o mironosicama, tada svećenik škropi narod blagoslovljenom miomirisnom vodom, a tada se uobičajeno drži i ophod s plaštanicom kroz crkvu, oko crkve ili kroz mjesto.
Navečer na Veliku subotu se bdije i ulazi u najsvetiju noć, pashalnu noć Kristova uskrsnuća, njegova prijelaza iz smrti u život. Jednom će to biti najsudbonosniji događaj i našega postojanja. U večernjim satima služi se po crkvama ‘Pashalno bdjenje’ to jest Večernja s Božanskom liturgijom sv. Bazilija Velikog. Prvi dio se služi u crnom liturgijskom ruhu koje se mijenja u najsvečanije svjetlo ruho uz pjevanje ”Ustani Bože i sudi zemlju jer si s pravom Gospodar svih naroda na zemlji!” U nekim crkvama je običaj da se tada cijela crkva posipa lovorovim lišćem u znak Kristove pobjede nad smrću.
Samo svetkovanje Pashe – Uskrsa počinje u kasnim noćnim satima Velike subote ili pak ranim jutarnjim satima Uskrsne nedjelje s Pashalnom jutarnjom. Ona započinje paljenjem svijeća, izlaskom iz crkve, ophodom oko crkve i svečanim proglasom evanđelja o uskrsnuću pred zatvorenim vratima crkve. Tada se započinje pjevati pashalni tropar: ‘Krist uskrsnu iz mrtvih, smrću smrt uništi, i onima u grobovima život darova!” koji se neprestano ponavlja ulazeći u osvijetljenu i okićenu crkvu u kojoj se nastavlja pjevati Pashalni kanon sv. Ivana Damašćanskog (6. st.). Ovaj hvalospjev predstavlja jedinstveno remek djelo kršćanske himnografije, a započinje poklikom: „Uskrsnuća je dan! Prosvijetlimo se, narodi! Pasha je Gospodnja, Pasha! Jer iz smrti u život i sa zemlje u nebo Krist Bog privede nas koji pjevamo pjesan pobjede!“ Crkvom neprestano odzvanja radosni poklik: ”Krist uskrsnu! – Uistinu, uskrsnu!”. Tim će se pozdravom vjernici pozdravljati punih 40 dana uskrsnoga vremena. Poslije Pashalne jutrenje uobičajeno slijedi Božanska liturgija sv. Ivana Zlatoustog s blagoslovom jestvina. Tada završava i post svete Četrdesetnice.
Na Pashu Gospodnju, kako se naziva Nedjelja Uskrsnuća, koja je svetkovina nad svetkovinama, crkva simbolički postaje uistinu nebom na zemlji, praznim Kristovim grobom iz kojega je zasjala svjetlost života, svečanom svadbenom dvoranom u koju smo pozvani naužiti se predokusa vječne gozbe na nebesima. U toj svečanoj dvorani oltar postaje Prijestoljem nebeskoga Kralja koji je pobijedio smrt i koji nas poziva u život. Liturgija se služi na plaštanici koja se s Božjeg groba svečano prenijela na oltar u svetištu i gdje stoji sve do Uzašašća. Ponekad se Evanđelje na uskrsnoj liturgiji čita na više jezika, simbolički pokazujući univerzalnost i nadvremensku dimenziju događaja uskrsnuća. Kroz čitav Svjetli tjedan (uskrsnu osminu) vrata na ikonostasu ostaju otvorena, a sve do Uzašašća na svim bogoslužjima odzvanja radosni poklik uskrsnog tropara ”Krist uskrsnu iz mrtvih, smrću smrt uništi…”. Uskrsna nedjelja završava Pashalnom večernjom koja se služi u najsvečanijem ruhu kao i Božanska liturgija.
Tijekom uskrsnog vremena na svim liturgijama se ponavlja i himan (kondak) “Iako si sišao u grob, Besmrtni, ipak si uništio silu pakla i uskrsnuo kao pobjednik, Kriste Bože! Ženama mironosnicama rekao si: Radujte se! I svojim apostolima darovao si mir, a palima uskrsnuće.“
Đakon o. Livio Marijan
