Dragi oče nadbiskupe Želimire,
dragi novoimenovani biskupe požeški Ivo,
dragi provincijale, oče Tomislave,
draga braćo đakoni i svećenici,
redovnici i redovnice,
bogoslovi i sjemeništarci!
Draga braćo i sestre!
1. Okupili smo se u katedrali sv. Stošije, prvog dana Svetog trodnevlja, na Veliki četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja. Ovih ćemo svetih dana primiti najveće darove koje možemo zamisliti i poželjeti: Gospodin će nam darovati svoj život, za nas će predati svoje tijelo da se bičuje, trnjem će biti okrunjen i na križu raspet. Gospodin će za nas, na sakramentalan način, stvaran način, otvoriti svoje srce na križu; za nas će proliti i posljednju kap svoje krvi, darovati nam svoju beskrajnu i bezuvjetnu ljubav. Gospodin će za nas uskrsnuti kako bismo i mi bili dionici novog i vječnog saveza, novog života, od kojeg „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).
Ovaj će se Gospodinov dar, nevidljiva milost, kroz svete sakramente, vidljive znakove, od kojih se najčešće koristi sveto ulje, dijeliti našoj braći i sestrama koji ih budu u vjeri primali. Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Sve koji će primiti svete sakramente u ovoj godini, koji će biti svetim uljem pomazani, uključujemo u ovu našu molitvu.
2. Dok budemo u poniznosti, radosti i zahvalnosti slavili Gospodina, kako se ovog trenutka, ovih milosnih dana, ne sjetiti onih koji jesu ili su bili u službi ovih svetih otajstava, Božjih darova. Bogu zahvaljujemo i vječnu radost molimo za sve naše pokojne koji su nam prenijeli vjeru, za one koji su dijelili spasonosne sakramente. Molimo osobito za naše pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, naše roditelje i vjeroučitelje, za sve one koje je Gospodin stavio na put našega života.
Želimo se danas sjetiti i moliti za našu subraću svećenike koji ove godine obilježavaju 25. godišnjicu svećeništva i na tom daru Bogu zahvaljuju i njima čestitamo. To su don Krešo Ćirak i don Ivan Babjak.
U našu molitvu uključujemo i našeg nadbiskupa u miru Želimira, koji ove godine obilježava 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe. Našu čestitku nadbiskupu slavljeniku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov.
Uz srdačan pozdrav, još jednom iskrenu čestitku upućujem ovdje nazočnom mons. Ivi Martinoviću, novoimenovanom biskupu požeškom. Koristim ovu prigodu da imenovanom biskupu zahvalim za višegodišnju svećeničku službu u našoj Nadbiskupiji, osobito u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, kao i velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila na Poluotoku u Zadru. I Vas ćemo, imenovani biskupe požeški, pratiti našim molitvama.
Bogu zahvaljujem za svaki duhovni poziv, osobito svećenički poziv svakoga od vas, draga braćo svećenici, po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja.
Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi.
3. Ovaj Veliki tjedan liturgijski slavimo i proživljavamo unutar Godine molitve u pripremi za Jubilarnu 2025. godinu. Molitva je bitan dio našega života po sâmoj svojoj naravi i po našoj svećeničkoj službi.
Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoju puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj „biti“ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, „molitva života“ i „lanac života“ (Kateheza, 27. 5. 2020.). Po Kristu i sakramentima koje nam je darovao, koje smo primili, i mi se uključujemo u „lanac novog života uskrsnuća“, postajemo „suuskrsli s Kristom“ (Kol 2,12), „sutijelo Kristovo“ (ups. Ef 3,6) i „subaštinici“ obećanja (usp. Hebr 11,9). Budući da smo dio Kristova mističnog Tijela, s pouzdanjem možemo s Kristom moliti: Abba! Oče! (usp. Rim 8,15). Molitva tako, po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja naš životni odnos između Boga i čovjeka.
Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7). U tom smislu, Katekizam Katoličke Crkve donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus „moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas“ (KKC 2616).
4. Danas ćemo, braćo svećenici, obnoviti naša obećanja koja smo dali prigodom primanja sakramenta svetog reda, po kojem smo primili posebnog udjela u Kristovu svećeništvu. U ovoj Godini molitve, s posebnom pažnjom želimo u ovom obredu obnoviti naša obećanja o obdržavanju duha molitve.
Na našem đakonskom ređenju, poslije trećeg upita, dali smo obećanje kako ćemo trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. Djelitelj svetog reda đakonata nas je pitao: „Hoćeš li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svom načinu života, i u tom duhu vjerno obdržavati bogoslužje časova, prema svom staležu, za Crkvu, dapače, za čitav svijet?“. Na ovaj upit odgovorili smo: „Hoću.“
Našim „Hoću“, po sakramentu svetog reda, na poseban način primili smo udjela u molitvenom „lancu života“ Kristova svećeništva, kako bi Kraljevstvo nebesko raslo i širilo se. Naša molitva doprinosi da nijedna milost Božja ne bude uzaludna, da svaka duša, poput proljetnog vrta, bujnim cvatom cvate i u jeseni života donese obilat rod. Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi sva različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za sve potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva.
Našim „Hoću“ i vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, „po zanimanju“, po službi ili „oficiju“. Naša molitva Oficija, Časoslova naroda Božjega, postaje sveti posao, naš najvažniji „posao“, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ova naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer je On dostojan „primiti slavu i čast i moć“ (Otk 4,11), jer je sve stvorio i njegovom voljom je sve postalo i bilo stvoreno (usp. Otk 4,11), kao i zbog toga što je Gospodin, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi, u svijetu sve divno stvorio, a u Kristu još divnije obnovio.
Našim vjernim obdržavanjem Službe časova svjedočimo kako ona najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike kao i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da je Bog onaj koji tu čežnju za njim u našem srcu budi, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegova života vječnoga.
5. Da bi se mogao dogoditi ovaj susret s Bogom koji nas traži, zove i za kojim čeznemo, da bismo ušli u puninu života u Kristu, potrebno je, prema velikom učitelju duhovnosti, mistiku, sv. Ivanu od Križa, a i drugim učiteljima molitve, ne samo moliti, nego i osloboditi se od svega što nije Bog. To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom, Kraljevstva nebeskog, ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog.
Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe.
Papa Franjo u svojim katehezama o molitvi koje je održao od svibnja 2020. do lipnja 2021. godine, upozorava na važnost povezanosti ljubavi i molitve. U jednoj katehezi iz listopada 2020., Papa kaže: „Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po naravi. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva – brat, sestra, pa čak i neprijatelj, također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: `Blago monahu koji sve ljude promatra kao Boga` (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića“. I nastavlja Papa: „Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto Pismo je kategorično s tim u vezi: `Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzim brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti’. – Ma molio ti svaki dan ne znam koliko krunica, a ogovaraš druge, srdiš se u sebi, gajiš mržnju prema drugima, to je čista prijetvornost, u tome nema istine. – I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’ (1 Iv 4, 19-21)“ (Kateheza, 21. listopada 2020.).
Molitva bez ljubavi vodi u ispraznost i dušu ostavlja praznom. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija. U istoj katehezi, papa Franjo nastavlja tumačiti: „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“ (Isto).
Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada.
6. Braćo svećenici, neka nam ova Misa posvete ulja u Godini molitve bude snažan poticaj na našu svakodnevnu, plodonosnu molitvu, koja u sebi uključuje uzdizanje naših misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega onoga što nije Bog, kao i bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima i prema svemu Božjem stvorenju.
Blažena Djevica Marija, Majka svećenika, sv. Stošija, sv. Šime i svi zaštitnici i ugodnici Božji Zadarske nadbiskupije, neka nam budu uzor, pomoć i zagovornici. Amen.
mons. Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski
Zadar, Katedrala sv. Stošije
28. 4. 2024.