Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je proslavljena, u četvrtak 15. kolovoza, u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić. Koncelebrirali su generalni vikar mons. Ivica Mađer, kancelar mr. Janko Lulić, te više svećenika iz Petrinjskog i Glinskog dekanata.
Prije mise, biskup je blagoslovio nova zvona koja su postavljena na ovu crkvu teško stradalu u potresu, a čija se obnova bliži kraju.
Blagdanskom slavlju nazočili su i brojni hodočasnici, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline i okolnih mjesta, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.
Na početku sve okupljene i biskupa pozdravio je rektor svetišta preč. Paško Glasnović. On je biskupu, u ime svih župljana, čestitao 25. obljetnicu biskupskog ređenja te mu tom prigodom poklonio mitru i prsten.
U homiliji biskup je izrazio radosti i istaknuo kako danas prvi puta nakon potresa 2020. ovu liturgiju prate zvona koja su ponovno zazvonila i zvone radosno u čast Gospe Velike. Također najavio je i blagoslov obnovljene crkve i posvetu oltara u subotu, 28. rujna ove godine, a istoga dana bit će blagoslovljena i obnovljena kapela sv. Ivana i Pavla. „Malo po malo obnavljaju se naše srušene i oštećene crkve. I mi se tome radujemo. Postoje naime i oni koji se tome ne raduju. Zamislite, čuli smo izjavu jedne zastupnice u Hrvatskom saboru kako je nečuveno da je Katolička Crkva ravnopravna s drugim ustanovama u dobivanju sredstava za obnovu u potresu oštećenih objekata. Kao da smo još uvijek u onom najsurovijem komunističkom razdoblju progona Crkve. No, dobro je da se otkriju oni koji nam žele zlo, koji se ne raduju što se crkve i naše svetinje obnavljaju, pa ni kao spomenici kulture – jer su dio kulturne baštine koja pripada čitavom našem narodu – nego se dapače pitaju kako je to moguće da se i crkve grade i obnavljaju. Ta izjava, kao i ona jedne druge zastupnice da ju srce boli kad vidi kolike stotine mladih odlaze u crkvu, znak su dekadencije našega društva. Naše se zgrade obnavljaju, naše mogućnosti u tehnici, znanosti, sportu i kulturi rastu, ali naš duh nije očišćen niti sazrio, nego dapače potonuo, jad i bijeda! A mi katolici se radujemo ne samo obnovi naših sakralnih objekata, naših crkvi, spomenika kulture i mjesta naših liturgijskih slavlja, nego se radujemo i kad vidimo da se grade srušene kuće, da se obnavljaju bolnice, otvaraju škole, završava autocesta… Sve što se gradi na korist ljudima i naša je radost, i zato nam je tim više neshvatljivo da netko ne želi da se obnavljaju crkve“, istaknuo je biskup.
Biskup je poručio i kako su crkve ne samo naša hrvatska kulturna baština, kojom bismo se trebali ponositi i koju bismo trebali čuvati, obnavljati i ponovno graditi kad se sruše, nego su i kuća Božja, mjesto našeg susreta s Bogom. „I zato nam je crkva draga, ona je mjesto gdje želimo biti, kamo hrlimo da tu Boga slavimo i njegove svece, primamo svete sakramente i iskazujemo u molitvi i u pobožnostima svoju privrženost Gospodinu“.
Na nastavku najavio je i kako će ove godine, za svega tri tjedna, svoj rad započeti i Katolička osnovna škola u Sisku, kao i Katolička opća gimnazija u Popovači. „Htio bih to istaknuti jer nailazimo na poteškoće i nerazumijevanje čak i nekih katolika. Mnogi nemaju nikakve ili veoma šture a često i posve krive informacije, što su to katoličke škole. Mislim da je netko namjerno posijao zlo sjeme ne želeći da se to dogodi. Valja mi zato reći kako Katolička Crkva, prema Ugovoru sa Svetom Stolicom ima pravo sudjelovati u obrazovanju i odgoju djece i mladih, otvarati osnovne i srednje škole, predškolske ustanove i visoke škole i učilišta. Sve je dakle po zakonu i predviđeno čak međunarodnim ugovorima. I to nisu vjerske škole u kojima bi Crkva obrazovala i pripremala svoje buduće službenike, svećenike i časne sestre. Ne, to su škole jednake javnim državnim školama, sa svim onim što škola, bilo osnovna bilo srednja, mora imati – dakle, programima i sadržajima jednakima ostalim takvim školama, ali ima još jedan dodatak, a to je da nosi katolički identitet“.
Na kraju, biskup je rekao kako smo svi mi u Marijinoj školi. „Taj je izraz upotrijebio veliki papa sv. Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Mater – Majka Otkupiteljeva. Što to znači? Najprije da smo Mariji blizu, da smo s njom. Drugo, da dopustimo da nas ona uči moliti, da molimo s njom i poput nje. Ona je, kako je već naučavao sv. papa Pavao VI. u enciklici Marialis cultus: Virgo orans – djevica koja moli. I isticao je kako ona moli i zagovornu molitvu – kada posreduje za druge, poput njezine molbe Sinu u Kani Galilejskoj; ona je i moliteljica koja hvali Boga – kao kod Elizabete kad pjevajući moli Veliča duša moja Gospodina, kojom molitvom naprosto veliča Boga koji joj je učinio velika djela. Ona je naposlijetku i moliteljica, zajedno s apostolima, za dar Duha Svetoga, kad čeka Pedesetnicu i silazak Onoga kojeg je Gospodin Isus obećao i nazvao ga Parakletom – Braniteljem. I naša molitva neka bude, najprije za druge: molimo danas za naše ukućane koji su možda sami i bolesni, molimo za djecu i mlade koji su možda na krivom putu, molimo za naše bližnje, a posebno za narode koji trpe ratna razaranja i ubijanja, progonstvo i neizvjesnost čak za vlastiti život. To je zagovorna molitva. Stoga i Mariju nazivamo našom Zagovornicom. Učimo i mi od Marije da u molitvi najprije mislimo na druge. Neka naša molitva bude poput Marijinog Magnificata, veličajmo Gospodina, zahvaljujmo mu, nemojmo se samo tužiti i moliti za ovo i ono, nego jednostavno ga hvalimo jer on nam neprestano čini velika djela, on raspršuje oholice umišljene i uzvisuje neznatne, on gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne“, zaključio je biskup.
