Povijesna pozadina blagdana je osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskog cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610.- 641.) na čudesan je način pobijedio perzijskog kralja, a kao prvu pogodbu za mir zatražio je da se kršćanima vrati sveti Isusov križ. Car je sam na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pritom se zbilo čudo. Cara Heraklija je na putu prema Kalvariji zaustavila jedna viša sila. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije, odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio križ na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo spasenja ljudskoga roda.
Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori kako je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove današnje hrvatske krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje Svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili „za krst časni“, za križ kao simbol spasenja i kršćanstva uopće.
Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet.
Po životnom križu, po svemu onomu što na neki način razapinje u svakodnevici, bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi iz okruženja, nepravda i smrt, sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet.
J.P., KT
