Homilija za Veliku Gospu
15. kolovoza 2024
Um na nebu, tijelo na zemlji
“Hej, bježi iz la-la zemlje.” Je li ti itko to ikada rekao? Kad sam bio mlađi, često sam čuo “Hej, zemljo za Joea…”, a treneri bi uvijek govorili: “Ubaci glavu u igru!”
Sasvim je moguće biti fizički prisutan na jednom mjestu, ali naš um je milijun milja daleko. Ponekad se dogodi i najboljima od nas!
Ali moglo bi se reći da je cijeli Marijin život bio takva prilika. Iako je njezino tijelo bilo ovdje na ovoj zemlji – jela je, spavala, šetala uokolo, brinula se za mladog Isusa – njezin je um bio potpuno u nebu, klanjajući se Gospodinu, žudeći za njim, hvaleći ga, čeznući za njim. Nikada se nije pokolebala u svojoj želji za Nebom, nikada nije pokolebala u svom intimnom jedinstvu s Gospodinom, čak ni kad je kuhala večeru ili čistila pod. Njezin unutarnji život već je bio na nebu, čak i dok je njezino tijelo bilo na zemlji.
Tako da je jedino prikladno da njezino tijelo ode kamo cijeli njezin um, srce i duša žele. Kako je njezino tijelo moglo ostati na zemlji kad je cijeli njezin život bio usmjeren na Boga? Željela je vidjeti Boga cijelim svojim životom – kako je takva goruća, sveprožimajuća želja mogla ostati neispunjena ako je njezino tijelo ostalo ovdje?
Možda naša tijela ostaju ovdje nakon smrti jer, duboko u sebi, zapravo želimo ovaj svijet mnogo više od Boga. Naravno da je ovaj svijet dobar sam po sebi, ali njegova je dobrota samo bijedni odraz beskrajne Božje dobrote. Marija je sve gledala kroz tu leću – izlazak sunca bio je podsjetnik na Božju vječnu vjernost; čaša vode podsjetila ju je na Živu vodu koju je obećao Gospodin; svaki susret s drugom osobom bio je podsjetnik da smo svi stvoreni na sliku Božju. Nikad nije voljela ništa samo za sebe – naprotiv, voljela je sve stvari u odnosu na Boga.
Mi, međutim, često krivo volimo stvari, jer ih činimo samima svrhom. To je razlog zašto su naša srca još uvijek vezana za zemlju, a možda i zašto naša tijela ostaju na zemlji i nakon smrti.
Ali možemo početi voljeti poput Marije. Čak i dok ste ovdje na zemlji, usmjerite svoje srce prema stvarima Neba. Vidi sve u odnosu na Boga. Naši blagoslovi postaju darovi od Oca. Naši svakodnevni zadaci postaju darovi koje mu vraćamo. Naše patnje postaju načini na koje se kuje u svetosti. Naša životna sudbina postaje usmjerena prema našoj konačnoj svrsi.
Marijino je srce bilo na nebu dok je njezino tijelo ostalo na zemlji, a na kraju njezina života njezino se tijelo sjedinilo s njezinom krajnjom željom da bude s Bogom. Čak i dok ostajemo ovdje na zemlji, naša srca i želje mogu biti na nebu – i jednog dana, nadamo se da će se i naša tijela tamo uzdići, kako bismo gledali Boga cijelu vječnost.
