U Evanđelju Isus upućuje paradoksalan poziv: uzmite “jaram” da nađete odmor. Što je mislio?
Evanđelje (Pročitaj Mt 11,25-30)
Današnje čitanje najbolje je razumjeti u kontekstu Matejeva evanđelja. U prethodnim stihovima, Isus prekorava neke gradove Galileje jer su se odbili pokajati i vjerovati u njega kao izraelskog Mesiju, iako su ga vidjeli kako čini mnoga “silna djela”. Njihov ponosni otpor Isusu, drvodjeljevu sinu, donio im je duhovnu sljepoću. Budući da im je otkrio toliko toga bez odgovora pokajanja i vjere, upozorio ih je: “…Lakše će biti zemlji Sodomi na dan suda nego vama” (Mt 11,24).
Bilo je to “u ono vrijeme” kad se Isus obratio svom Ocu sa hvalom i zahvalnošću: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer premda si ovo sakrio od mudrih i učenih, otkrio si ih. mališanima.” Isus ovdje suprotstavlja “mudrost” i “učenost” vjerskih vođa naroda, pismoznanaca i farizeja, jednostavnosti “malenih”. Protivljenje Isusu uvijek je dolazilo od onih koji su se ponosili svojim poznavanjem Svetog pisma i tradicije Židova u Mojsijevom zakonu. Njihovo znanje, nažalost, nije ih dovelo do poniznosti. Moć koju su izvlačili iz svojih povlaštenih položaja toliko ih je iskvarila da je Isus jednom rekao narodu: “Pismoslovci i farizeji sjede na Mojsijevoj stolici; zato vježbaj i promatraj što god ti kažu, ali ne i ono što rade; jer oni propovijedaju ali ne prakticiraju. Oni vežu bremena teška, teška za nošenje, i stavljaju ih na ljudska pleća; ali oni sami ni prstom ne mrdnu” (Mt 23,2-3). Mojsijev zakon trebao je biti radost za Božji narod, pokazujući im put u život. To je trebao biti bijeg od grijeha, u kojem smo svi rođeni, koji je bio još oslobađajući od njihovog bijega iz fizičkog ropstva u Egiptu (vidi KKC 2057). Međutim, zbog ponosa i tvrda srca, “mudri” i “učeni” manipulirali su i dodali toliko toga Zakonu da je postao težak teret za same ljude koje je trebao osloboditi.
Sada, Isus najavljuje da je Očeva volja da otkrije sebe i svoju istinu onima za koje je to najmanje očekivano – “malenima”. Isus je toliko puta rekao svojim sljedbenicima da moraju postati kao djeca da bi ušli u kraljevstvo Božje. Djeca znaju i prihvaćaju svoju potpunu ovisnost o roditeljima za sve što im je potrebno. Ta jednostavna poniznost postaje kontrapunkt ponosu onih čije im učenje daje moć. “Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.”
Isus kaže da će on biti Taj koji će otkriti Boga onima koji ga traže, ali ne na proizvoljan, selektivan način: “Dođite k meni, svi…”. Njegov poziv da se podijeli intimno znanje o Ocu koje je Njegovo kroz Sinovstvo upućen je svima koji imaju dovoljno poniznosti da ga prihvate. Isus je znao da religija koja nije vodila do odnosa s Bogom ostavlja svom praktikantu težak teret — težinu vlastitog grijeha, kao i neispunjenu čežnju njegova srca da upozna svog Stvoritelja. Toj umornoj duši Isus je obećao odmor, ali na paradoksalan način. Ostatak ne bi došao prestankom aktivnosti nego preuzimanjem Isusova “jarma”. Jaram uvijek čini zajedništvo – poljoprivrednik upreže životinju u plug i zajedno kopaju zemlju. Jedna je životinja ujarmljena u drugu i zajedno dijele teret posla. Kada preuzmemo Isusov jaram na sebe i učimo od njega, otkrivamo da je On savršeno ispunio Božji zakon za nas. Kao što nam sveti Pavao kaže, Isus se “oslobodio samoga sebe, uzevši lik sluge, rodivši se sličan ljudima… Ponizio se i postao poslušan do smrti, i to smrti na križu” (Fil 2,7-8). ). Kad smo ujarmljeni uz Isusa, ujarmljeni smo u Njegovu poniznu poslušnost. Napokon, „nalazimo odmor“ za sebe. Više nismo sami. Isusov jaram, iako zahtijeva samoodricanje, “lahak” je i Njegovo “breme lagano”, jer ga dijelimo s Njim.
Tko bi odbio ovakav poziv?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, često sam svoje terete u životu činio težima pokušavajući ih nositi sam. Pomozi mi da se danas ujarmim u Tebe.
Prvo čitanje (Pročitaj Zah 9,9-10)
Zaharija je bio prorok u vrijeme kada je ostatku Židova koji su bili u progonstvu u Babilonu (kazna za njihovu ozbiljnu nevjernost saveza) bilo dopušteno vratiti se u Judu i ponovno uspostaviti život koji su izgubili kao Božji narod (oko 520. pr. Kr. ). Zaharija je nastojao potaknuti želju i predanost ponovnoj izgradnji Hrama u Jeruzalemu, središta vjerskog života. Preko njega je GOSPODIN dao proročanske vizije o budućem mesijanskom kralju koji će vladati nad obnovljenim Davidovim kraljevstvom.
Današnje čitanje daje nam jedan takav proročanski opis: “Evo, tvoj će kralj doći k tebi; pravedan je Spasitelj; krotak i jaše na magarcu, na magaretu, na mladunčetu magarčevu.” Znamo, naravno, da je Isus posljednji put ušao u Jeruzalem jašući na magarcu (vidi Iv 12,12-15). Kralj koji jaše na magarcu umjesto na moćnom ratnom konju bio je slika poniznosti. Kralj Salomon, Davidov sin, jahao je magarca na svojoj ceremoniji krunidbe (vidi 1. Kraljevima 1:38-40). Davidovi kraljevi trebali su biti poput kralja Davida, koji je shvatio da izraelsko prijestolje uistinu pripada Bogu. Njihova moć počivala je u potpunosti u Božjim rukama, a ne u moći njihovih vojski. Zaharijino proročanstvo govori o kralju koji će donijeti mir svim narodima, a ne samo Izraelu. Mesija bi “protjerao kola iz Efrajima [a poetic name for the northern tribes of Israel] i Jeruzalem; ratnički luk bit će protjeran.” Ovo je jasan pokazatelj da će Mesija vladati svojim kraljevstvom na vrlo drugačiji način od svih drugih naroda (slika Isusa kako govori Petru da skloni svoj mač nakon što je jednom čovjeku odsjekao uho tijekom njegovog uhićenja). On će biti skromni kralj koji će uspostaviti mir “od mora do mora”.
Ovo nam proročanstvo pomaže razumjeti zašto je Isus, stotinama godina nakon što je napisano, opisao sebe kao “krotka i ponizna srca”, nudeći “odmor” umornima. Ponizni Mesija je konačno stigao i samo su ga ponizni mogli “vidjeti”.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da se prisjetim da se pobjede u Tvome kraljevstvu ostvaruju poniznošću, a ne silom.
Psalam (Pročitaj Psalam 145:1-2, 8-11, 13-14)
Psalmist veliča Boga kao svog “kralja” i Boga. Ovo nam uistinu pomaže razumjeti da je Bog vladao Izraelom, nacijom koju je stvorio za sebe. Kraljevi koji su sjedili na izraelskom prijestolju vladali su dobro ako su to razumjeli i prakticirali poniznost u svjetlu toga. Bog je dobri Kralj koji “podiže sve koji padaju i podiže sve koji su pognuti.” Kad Isus, u današnjem čitanju, poziva sve koji trebaju biti oslobođeni teških tereta, On se pokazuje kao Božanski Kralj kojeg tako svesrdno hvali ovaj psalam. Svi mi koji smo doživjeli ovo oslobođenje od Isusa možemo pjevati s psalmistom: “Ime ću tvoje slaviti dovijeka, Kralju moj i Bože moj.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Rim 8,9.11-13)
Sveti Pavao daje nam praktičnu primjenu onoga što se događa u našim životima kada odgovorimo na Isusov poziv da preuzmemo njegov jaram na sebe. “Odmor” koji On nudi je naš “odmor” od težine grijeha. Sveti Pavao nam govori da, kao vjernici, sada imamo Božjeg Duha koji živi u nama. Djelo Duha je osloboditi nas od smrtonosne moći našeg “tijela”. Sveti Pavao koristi ovaj izraz da bi opisao grijeh koji želi vladati nama dok boravimo u našim smrtnim tijelima (požuda). Naša su tijela, stvorena na Božju sliku i priliku, dobra, ali ih naše buntovno samoljublje uvijek pokušava potkopati. Isusova pobjeda nad grijehom, smrću i đavlom znači da vjernici, kroz krštenje, imaju dar Duha Svetoga da poremeti i uništi moć grijeha nad nama. Zato je Isus rekao: “Moj je jaram sladak, a moje breme lako” u našem evanđelju. Kao što sveti Pavao kaže, Isusov “jaram” značit će smrt za naše tijelo – mrtvljenje – ali nismo sami u ovom djelu oslobođenja. Duh nam omogućuje da “usmrtimo djela tijela” tako da “živimo”. Teška vlast vlastitog grijeha nad nama, doživljena kao naša porazna nesposobnost da budemo ljudi za koje znamo da bismo trebali biti, sada je prekinuta. Konačno, možemo pronaći odmor.
Mogući odgovor: Duše Sveti, pomozi mi da se borim sa samoljubljem koje me tako lako obuzme. Znam da sve što može ponuditi je smrt.
