Utvrđeno je bilo da je stara Crkva cijelo uskrsno vrijeme slavila kao jedno jedino blagdansko vrijeme s nepodijeljenom temom Kristova prolaska po smrti prema proslavi. Tek je kasnije nastalo širenje u pojedine aspekte i s tim smanjenje jednog cjelovita pogleda. Tako se također dogodilo sa svetkovinom Kristova uzašašća.
Primjerice, prema izvještaju hodočasnice Eterije, jeruzalemski su kršćani još krajem 4. stoljeća, zajedno na 50. dan slavili Uzašašće i slanje Duha kao ispunjenje Kristova spasenjskog čina, dok se u ostaloj Crkvi još u 4. st. usvojio posebni blagdan Uzašašća na 40. dan nakon Uskrsa.
Poticaj za to, kako donosi priručnik Adolfa Adama Slaviti Crkvenu godinu, osim načelnog poštivanja „svetog“ broja 40, bila je poglavito napomena u Djelima apostolskim: „ukazivao im se četrdeset dana i govorio im o kraljevstvu Božjem“ (1,3) i redci 9-11 zaključnog izvještaja o uzašašću. Sv. Augustin, od kojega su sačuvane mnoge zapovijedi za taj dan, gotovo tvrdi, kako se taj dan slavi „na cijeloj zemaljskoj kugli“.
Kristovo uzašašće danas se slavi kao svetkovina. Njegova blagdanska misa naglašava Kristov ponovni dolazak, a isto tako i njegovu trajnu prisutnost u zajednici.
Tijekom mise, zborna molitva vidi u uzašašću također i uzvisivanje čovjeka. S Božjom milošću i po svetoj razmjeni darova čovjek se treba vinuti put nebesa.
Gdje Kristovo uzašašće nije zapovjedna svetkovina, premješta se na sljedeću nedjelju, dok svagdani po Uzašašću sve do subote pred Pedesetnicu uključivo, pripravljaju na dolazak Duha Svetoga Utješitelja.
J.P., KT
