Uspon donji: Crkvena misija nade za zaboravljena sela na sjeveru Tajlanda – VIJESTI VATIKANA

Autor Kamolthip Vongleetanaporn, Licas News

Što biste učinili da u blizini nije bilo bolnica?

Zamislite udaljeno planinsko selo, gdje su kuće raštrkane duž grebena, izoliranog od ostatka svijeta. Nema popločenih cesta. Nema struje. Čak ni mala trgovina za kupnju osnovnih potrepština. I što je najvažnije – nijedna bolnica.

Jedne noći, dječji krikovi probijaju hladan zrak, sirovi od boli i gladi. Seljani to čuju. Oni razumiju patnju iza tih jeca. Ali ne mogu ništa učiniti. Čekaju izlazak sunca, nadajući se – samo se nadajući – da bi do jutra netko mogao doći pomoći.

Ovo nije priča o materijalnom siromaštvu, već o nečem daleko okrutnijem – nepostojanju mogućnosti. Nema pristupa medicinskoj skrbi. Nema šanse za bolji život. Nema sigurnosne mreže kad stvari pođu po zlu.

Ali postoje neki koji odluče ući u ova zaboravljena mjesta – donijeti nadu tamo gdje ih nema.

Putovanje nade

Prije pola stoljeća, katolički biskup po imenu Lucien Lacoste, iz zajednice Bétharrama, zamolio je mladog tajlandskog svećenika, oca Niphota Thienvihana, lokalnog biskupijskog svećenika, da putuje s njim i drugim svećenicima Bétharrama duboko u planine sjevernog Tajlanda. Njihovo odredište bilo je Mae Sariang, u vrijeme sela toliko udaljenog da je malo gradskih stanovnika ikad čulo njegovo ime.

Putovanje je bilo naporno. Putevi prljavštine beskrajno su se probijali kroz brda i doline, što je dovelo do sela u kojima su ljudi živjeli jednostavne živote, uzgajajući vlastitu hranu, odgajajući svoje obitelji s mirnom otpornošću. Svećenici nisu došli kao turisti ili misionari koji žele širiti svoju vjeru. Došli su kao iscjelitelji, kao prijatelji, kao životne linije za one koji se nigdje ne mogu okrenuti.

I jedne noći, u selu zvanom Mae Pang, tišinu su ponovno slomljene dječjim krikovima.

Zvuk gladi

Sljedećeg jutra, otac Pietro, još jedan Bétharram svećenik, okrenuo se ocu Niphotu.

“Jeste li čuli dijete kako plače sinoć?” pitao je.

“Da”, odgovorio je otac Niphot.

“Znate li zašto je plakao?”

Otac Pietro zastao je, a lice mu je teško od tuge.

“Plakao je jer je bio gladan. Nije jeo od jučer.”

Otac Niphot utihnuo je. Težina tih riječi smjestila se duboko u njegova prsa. U svijetu u kojem neki odbacuju hranu bez razmišljanja, ovdje je bilo dijete – zastrašivanje, ne zbog rata, ne zbog katastrofe, već zato što jednostavno nije bilo dovoljno za obilazak.

Siromaštvo se ovdje nije odnosilo samo na novac. Radilo se o odsutnosti izbora. Nema trgovina. Nema zaliha hrane. Nema vanjske pomoći. Samo obitelj koja se nada da bi njihovo dijete moglo prespavati glad.

Utrka protiv vremena

Sutradan su nastavili svoj put do Mae La Noi, još jedno udaljeno selo. Tamo im je prišao očajni čovjek.

Putovao je kilometrima pješice, noseći samo nadu i svoju 12-godišnju nećakinju, koja je patila od jake bolove u želucu.

Otac Pietro, koji je proveo godine živeći među seljanima, odmah je razumio.

“Ima parazite”, rekao je.

Rješenje je bilo jednostavno – putovanje u najbližu bolnicu, udaljen 40 kilometara. Ali za ovu obitelj, 40 kilometara moglo bi biti i tisuću. Nisu imali načina doći tamo.

Otac Niphot nije oklijevao. Našao se na svom motociklu, dijete koje se drži prema njemu, a majka je jahala iza. Bila je to duga, nejasna vožnja strmim stazama. Kad su napokon stigli u bolnicu, liječnici su joj dali lijek. Nekoliko sati više nije bila boli.

Nije joj trebala operacija. Nije joj trebalo skupo liječenje. Jednostavno joj je trebao netko da je odvede kod liječnika.

Za oca Niphota i njegovih kolega svećenika ovo nije bio izvanredan čin. To je bila njihova svakodnevna stvarnost – bez obzira na miljama, beskrajne potrebe i nepokolebljivo uvjerenje da čak i jedan čin ljubaznosti može promijeniti život.

Pitanje koje je sve promijenilo

U studenom 1970. biskup Lacoste pozvao je oca Niphota da krene na drugo putovanje, od Doi Mae Tho do Doi Chang. Staza je bila strma, izdajnička i iscrpljujuća. Bishop Lacoste imao je više od 60 godina, ali gurnuo je naprijed, padajući, samo da bi mu pomogli njegovi drugovi.

Nisu se mogli odmoriti. Previše ljudi ih je još trebalo.

Na vrhuncu planine napokon su prestali jesti. Biskup je prekinuo komad ljepljive riže i predao ga ocu Niphotu. Tada je postavio pitanje koje bi definiralo ostatak života mladog svećenika.

“Niphot … Mislite li da bi bilo koja tajlandska osoba bila dovoljno glupa da preuzme ovu vrstu posla?”

Otac Niphot nije odmah odgovorio. Njegov mlađi brat upravo je preminuo, a obitelj je htjela da se vrati kući. Bilo bi lako odstupiti od ovog života – ovaj život žrtvovanja, iscrpljenosti i borbe.

Ali nakon duge tišine, dao je svoj odgovor.

“Ne mogu vam sada reći”, rekao je. “Ali odgovorit ću svojim životom.”

Put koji odaberemo

Putovanje biskupa Lacostea, oca Pietra i oca Niphota nikada nije bilo samo hodanje planinama gore i dolje. Radilo se o nečemu dubljem – putu suosjećanja. Hrabrost za brigu. Spremnost za davanje.

Nisu bili samo svećenici. Bili su očevi zaboravljenim liječnicima bolesnima i mostovima između nade i očaja.

Za njih se penjajući planine nikada nije dostigao vrh. Radilo se o tome da posegnemo – ljudima koji čekaju na drugom kraju.

Jer ponekad, najveća stvar koju možemo učiniti je ne dići se više, već kleknuti i podići nekoga drugog.

Jesmo li spremni prošetati ovom stazom ljubaznosti?

Iz originalnog tajlandskog teksta Kamoltip Vongleetanaporn
Engleski tekst do lipnja Nattha Nuchsuwan
Uredio Peter Rachada Monthienvienchai
Producirao lipanj Nattha Nuchsuwan

Ovaj je članak izvorno objavljen na https://www.lias.news/. Sva prava pridržana. Neovlaštena republikacija trećih strana nije dopuštena.

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje