Na svetkovinu Uskrsa, biskup Petanjak predvodio je u mnoštvom vjernika ispunjenoj krčkoj katedrali svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje.
U nastavku donosimo njegovu cjelovitu propovijed.
Ne zaboravimo da se nalazimo u jubilejskoj godini, a to je godina milosti jer nam se pruža prilika da postignemo određene povlastice, kao što je oprost od zadobivenih kazna za grijehe, koje nije moguće dobiti u redovitim prilikama.
Također je ove godine 1700 godina od Nicejskog sabora, 325. godine, prvog velikog sveopćeg crkvenog sabora na kojem su postavljeni temelji naše svete vjere, gdje se raspravljalo i o datumu slavlja Uskrsa i počelo formirati Vjerovanje koje svake nedjelje ispovijedamo u Crkvi.
Oni koji su noćas bili na vazmenom bdijenju kad se čitalo evanđelje po Luki i danas kad čitamo evanđelje po Ivanu, mogli su primijetiti, da i jedan i drugi, počinju izvješće o Isusovu uskrsnuću riječima: »Prvog dana u tjednu, veoma rano, dođoše žene na grob s miomirisima« (Lk 24,1) i »Prvog dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob« (Iv 20,1).
Ako više pisaca inzistira na nekim događajima, znači da su oni veoma važni i da u sebi nose važnu poruku. Naglasak je na nekoliko činjenica:
Prvo: prvi dan u tjednu. Prvi dan u tjednu za kršćane je nedjelja. Isus je umro na križu u petak i pokopan je na brzinu u petak prije zalaska sunca, jer za Židove novi dan započinje sa zalaskom sunčevim. Morali su ga pokopati brzo kako se prema njihovom zakonu ne bi onečistili od pokojnika, jer u suprotnom ne bi mogli slaviti subotu (šabat) kao zadnji dan u tjednu, dan odmora, jer se i Bog odmorio u subotu od stvaranja svijeta.
Isus je uskrsnuo prvi dan u tjednu po suboti. Tako je zahvaljujući Isusovom uskrsnuću nedjelja zadobila posebno značenje u našoj civilizaciji i ona je prvi dan u tjednu i s tim danom i Isusovim uskrsnućem za nas počinje novi svijet, novo stvaranje svijeta, novi odnosi. Sve je novo i sve je drugačije nego što je bilo prije Isusova uskrsnuća. Svaka nedjelja je spomen Isusova uskrsnuća, ne samo danas.
Drugo: žene idu na grob u ranu zoru, praskozorje, u vrijeme između noći i dana. Noć prolazi, novi dan se budi. S noći je povezan i grijeh i smrt i zlo. Noć prolazi, svjetlo novog dana izlazi. Uskrsnuće je pobjeda života nad grijehom i smrću. Nastaje novi dan, novi svijet, novo stvaranje, novi čovjek.
Još je jedan važan razlog zašto žene idu u praskozorje na grob. Ne mogu dočekati da potpuno svane, jer ne mogu bez Isusa. Makar je razapet i umro je, one misle još je tu s nama, idemo iskoristiti tu priliku da još malo budemo uz njega.
To je bit i svrha našeg života: biti s Isusom Kristom, željeti zajedništvo s njim. To je i svrha naše molitve: biti u društvu s Bogom.
Unatoč toga što svi govore da je mrtav, mi ga želimo potražiti u grobu i vidjeti. Ta želja za gledanjem Isusa je veoma važna, jer nas ona čuva od očaja, da ne upadnemo u depresiju i beznađe. Podržava u nama nadu i vjeru. Bitno je biti s Isusom pod svaku cijenu.
Treće: svi pišu da je kamen s groba maknut i da pokojnika nema unutra.
To je još jedan znak koji vraća poljuljanu nadu. Grobni kamen je sve ono što nas prijeći da dođemo do Isusa Krista, da ga vidimo. On je maknut, a grob je prazan, što je još jedna dodatna nada da smrt nije imala posljednju riječ nad životom.
Prazan grob i naše vraćanje na grobove je kao neka opomena: zašto tražite živoga među mrtvima? Kad mi to tražimo živoga među mrtvima? Svaki put kad se vraćamo u svoju prošlost i prevrćemo i kopamo po njoj i živimo u svojoj prošlosti tužni i turobni i nikako da izađemo iz svoga crnog groba, da napustimo turobnu prošlost i živimo sada, živimo ovaj trenutak danas. Tražimo Isusa danas, ovdje, tu među nama, a ne negdje gdje ga nema i gdje ga ne možemo naći.
Isusovo uskrsnuće nije kao Lazarovo, povratak na staro, da opet umre, nego korak naprijed. Svaki Božji zahvat u ovu povijest i u naš život, je nešto novo.
I naše iskustvo s Isusom Kristom, ono što smo mi već do sada proživjeli s njim, je dragocjeno za našu vjeru i za vjeru onih kojima je mi trebamo predati. Ako mi imamo nešto što je obilježilo naše zajedništvo s Isusom Kristom, to prenošenje našeg svjedočanstva je širenje evanđelja i Kraljevstva Božjeg u svijetu.
To čine sve ove žene koje su došle do groba Isusova.
I na koncu nešto je možda zadnje, ali ne manje važno. Svi se s Isusova groba vraćaju žureći ili trčeći. I žene i apostoli.
Uskrsnuli i živi Isus ne dopušta tromost, nezainteresiranost, nostalgiju, mlakost,.. nego diže na noge. Ne može se za sebe zadržati ono što si doživio u susretu s njim. I dok god svjedočimo za Isusa i dok ga drugima donosimo mi sami u svojoj vjeri rastemo i svoju vjeru učvršćujemo, jer nas Gospodin uvijek iznenađuje svojim postupcima i svojim učincima. Ne umara se, nego svaki dan nastavlja stvarati i činiti nešto novo.
