Uskrsna čestitka biskupa Ivana Štironje
Porečka i Pulska biskupija

Uskrsna čestitka biskupa Ivana Štironje

Uskrsna čestitka i poruka biskupa Ivana, Jubilejske 2025.

Dragi hodočasnici nade, braćo i sestre u Kristu!

Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!

Ove riječi Uskrsne posljednice koju čitamo na svetkovinu Uskrsa svojevrsna je pjesma, ali u isto vrijeme i izričaj vjere koji je nikao na temelju iskustva prazna groba, pogotovo susreta s Uskrslim Gospodinom. Ujedno je to i molitva koju kršćanin upućuje „Kralju divnom“, Isusu pobjedniku, da nam bude milostiv.

Sv. Pavao, veliki apostol naroda i propovjednik Kristova uskrsnuća, u svojoj Poslanici kaže: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša“ (1 Kor 15,17). Kristovo uskrsnuće razlog je naše vjere, temelj kršćanske nade i putokaz prema budućnosti te konačan cilj svega našega životnoga i zemaljskoga putovanja.

Čovjek na svom životnom putu traga za istinom jer samo istina daje potpunu slobodu. Isus će u jednom susretu sa svojim učenicima reći: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). Riječ koju izgovori Isus, Božja je riječ. Nije to tek neka obična riječ koju se u nekom trenutku napiše, pročita, čuje i potom zaboravi. Božju riječ treba čuti, osluhnuti i dopustiti joj da nam dotakne srce, da ga liječi i ozdravi. Riječ Božja hrana je za život, ona je Uskrsli Isus. To najbolje znaju dvojica putnika u Emaus koja svjedoče: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32).

Riječ Božja nije ušutkana na Kalvariji, nitko je i nikada neće ušutkati. Ona će uvijek govoriti i buditi vjeru i nadu, poticati na ljubav jer ona je vječna istina i pravda, ona je vječni Uskrs. Božju se riječ može ne čuti ili prečuti, ali ona se ne može izbaciti iz svijeta jer je po njoj sve stvoreno.

Obredi Velikoga tjedna pred naša vjernička srca donose svetopisamske tekstove o Kristovoj muci i smrti. Slušali smo o dramatičnim događajima u Jeruzalemu, osobito na Kalvariji koja je postala simbol patnje i nepravde, simbol neistine i poticaja na mržnju. Slušali smo o iskustvima apostola i znanaca, onih koji su s posebnim poštovanjem i vjerom susretali i slijedili Isusa. Neki su od njih, zajedno s Majkom Isusovom Marijom, stajali pod križem, sjedinili se s njezinom boli dok je gledala Sina patnika. Nisu ih mimoišle kušnje, tuga i bol, strah i sumnja. I uskrsnuće, o komu se pročulo trećega dana nakon kalvarijske tragedije, donijelo je veliku zbunjenost i nevjericu. Ne iznenađuje, jer uskrsnuće je izvan svake ljudske logike, nezamisliva novost i čudesan Božji smjerokaz koji upućuje prema vječnoj pobjedi.

Evanđelisti nam donose četiri različita izvora Kristova uskrsnuća. Kod Mateja je to „anđeo na otkotrljanu kamenu“ (Mt 28,2); kod Marka je to mladić zaogrnut „bijelom haljinom“ (Mk 16,5); kod Luke su dva čovjeka „u blistavoj odjeći“ (Lk 24,4); kod Ivana je to Marija Magdalena koja najprije vidi dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je bilo položeno tijelo Isusovo, a potom vidi Isusa kojega prepoznaje nakon što ju je pozvao imenom (usp. Iv 20,11-18). Događaj prazna groba i uskrsnuća doživljava se i vidi na razne načine, ali svi se ti pogledi sjedinjuju u jedan te isti poklik vjere: „Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24,6).

Usred mržnje koja je vladala Kalvarijom čuo se glas vjere i nade koja potiče na optimizam i ljubav, donosi mir nemirnu srcu i nemirnu svijetu. „Dostojno je i pravedno nevidljivoga Boga Oca svemogućega i Sina njegova jedinorođenoga Gospodina našega Isusa Krista svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati“ (Uskrsni hvalospjev).

Kršćani našega vremena, a s njima i mi, u kušnji smo da se zatvorimo u svoje životne poteškoće, i križeve, da tražimo „živoga među mrtvima“ (usp. Lk 24,5). Možda nas obeshrabruju tame i pomrčine, razni ekonomski, politički i društveni potresi koji prerastaju u nerazumne ratove, razaranja i gubitke u svakom pogledu.

Iskustvo uskrsnuća Kristova naviješta nadu, mir i radost koja je začeta na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34), rođena iz probodena Srca Krista raspetoga i uskrsloga, s neizrecivom željom da se nastani u srcima nas vjernika. „Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome“. Neka se u nama i po nama u svijetu dogodi pobjeda: života nad smrću, pobjeda dobra nad zlom, neka svjetlo pobijedi tamu svakoga zla i grijeha.

To je nada na koju nas Crkva poziva u ovoj Jubilejskoj godini, nada koju slavimo u ove uskrsne dane, nada koja ne postiđuje i poziva na čvrstu vjeru utemeljenu na uskrsnoj radosti.

Dragi hodočasnici nade, dragi Božji narode! „Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu“!

Svima vama, vašim obiteljima, osobito bolesnima, nemoćnima i osamljenima čestitam: Sretan Uskrs i blagoslovljene uskrsne dane; i sve vas srdačno pozdravljam.

Poreč, o Uskrsu 2025.                     

                       Vaš biskup Ivan Štironja

Auguri di Pasqua e messaggio del vescovo Ivan, Giubileo 2025.

Cari pellegrini della speranza, fratelli e sorelle in Cristo!

Siamo certi che Cristo è veramente risorto. Tu, Re vittorioso, abbi pietà di noi. Amen. Alleluia.

Queste parole della Sequenza pasquale, che leggiamo nella festa di Pasqua, sono una specie di poesia, ma allo stesso tempo un’espressione di fede che scaturisce dall’esperienza del sepolcro vuoto, in particolare dall’incontro con il Signore Risorto. È anche una preghiera che il cristiano rivolge al “Re vittorioso”, affinché sia ​​“misericordioso” con noi.

San Paolo, il grande apostolo delle genti e predicatore della risurrezione di Cristo, afferma nella sua Epistola: „Se Cristo non è risorto, è vana la nostra fede“ (cf. 1 Cor 15,17). La risurrezione di Cristo è la ragione della nostra fede, il fondamento della speranza cristiana, la guida per il futuro e il traguardo finale di tutta la nostra vita e del nostro cammino terreno.

L’uomo cerca la verità nel cammino della sua vita perché solo la verità dona completa libertà. Gesù dirà in uno dei suoi incontri con i discepoli: „Se rimanete fedeli alla mia parola, sarete davvero miei discepoli; conoscerete la verità e la verità vi farà liberi“ (Gv 8,31-32). La parola pronunciata da Gesù è la parola di Dio. Non si tratta semplicemente di una parola qualunque che a un certo punto viene scritta, letta, ascoltata e poi dimenticata. La parola di Dio ha bisogno di essere ascoltata, presa in considerazione e permetterle di toccare i nostri cuori, per guarirli e renderli completi. La Parola di Dio è cibo per la vita, è Gesù Risorto. Lo sanno meglio di chiunque altro i due discepoli di Emmaus, che testimoniano: „Non ci ardeva forse il cuore nel petto mentre conversava con noi lungo il cammino, quando ci spiegava le Scritture?“ (Luca 24:32).

La Parola di Dio non è stata messa a tacere sul Calvario e nessuno la metterà mai a tacere. Essa parlerà sempre e risveglierà la fede e la speranza, incoraggerà l’amore perché è verità e giustizia eterne, è resurrezione eterna. La parola di Dio può essere non ascoltata o ignorata, ma non può essere cacciata dal mondo perché tutto è stato creato per mezzo di essa.

I riti della Settimana Santa riportano al nostro cuore di credenti i testi biblici sulla passione e morte di Cristo. Abbiamo ascoltato i drammatici eventi di Gerusalemme, in particolare del Calvario, che è diventato simbolo di sofferenza e ingiustizia, simbolo di falsità e di incitamento all’odio. Abbiamo ascoltato le esperienze degli apostoli e dei conoscenti, di coloro che hanno incontrato e seguito Gesù con particolare ossequio e fede. Alcuni di loro, insieme a Maria, la Madre di Gesù, stavano sotto la croce, uniti al suo dolore mentre vedeva la sofferenza del Figlio. Non furono risparmiati loro prove, dolore e sofferenza, paura e dubbio.

E la risurrezione, annunciata il terzo giorno dopo la tragedia del Calvario, portò grande confusione e incredulità. Non c’è da sorprendersi, perché la risurrezione supera ogni logica umana, è una novità inimmaginabile e un segnale miracoloso di Dio che ci indirizza verso la vittoria eterna.

Gli Evangelisti ci riportano quattro diverse fonti della risurrezione di Cristo. In Matteo è „un angelo sulla pietra rotolata“ (Mt 28,2); in Marco è un giovane vestito di una „veste bianca“ (Mc 16,5); in Luca ci sono due uomini “in vesti sfolgoranti” (Lc 24,4); nel Vangelo di Giovanni è Maria Maddalena a vedere per prima due angeli in bianche vesti, seduti sul luogo dove era stato deposto il corpo di Gesù, e poi a vedere Gesù, che riconosce dopo che lui la chiama per nome (cfr. Gv 20,11-18). L’evento del sepolcro vuoto e della risurrezione viene vissuto e visto in modi diversi, ma tutti questi sguardi si uniscono in un unico e medesimo grido di fede: „Non è qui, è risorto!“ (Lc 24:6).

In mezzo all’odio che regnava sul Calvario, si udì una voce di fede e di speranza, che ispirava ottimismo e amore, portando pace a un cuore inquieto e a un mondo inquieto. „É veramente cosa buona e giusta esprimere con il canto l’esultanza dello spirito, e inneggiare al Dio invisibile, Padre onnipotente, e al suo unico Figlio, Gesù Cristo nostro Signore“ (l’Exultet pasquale).

I cristiani del nostro tempo, e con loro anche noi, siamo tentati di chiuderci nelle difficoltà e nelle croci della vita, per cercare „tra i morti colui che è vivo“ (Lc 24,5). Forse siamo scoraggiati dall’oscurità e dalle eclissi, dai vari sconvolgimenti economici, politici e sociali che si trasformano in guerre irragionevoli, distruzioni e perdite di ogni tipo.

L’esperienza della risurrezione di Cristo proclama la speranza, la pace e la gioia concepite sulla croce: „Padre, perdonali, perché non sanno quello che fanno“ (Lc 23,34), nate dal Cuore trafitto di Cristo crocifisso e risorto, con un desiderio inesprimibile di abitare nel cuore di noi credenti. Gesù, mite e umile di cuore, rendi i nostri cuori simili al tuo. Che si realizzi in noi e attraverso di noi nel mondo la vittoria della vita sulla morte, del bene sul male, che la luce vinca le tenebre di ogni male e peccato.

Questa è la speranza alla quale ci chiama la Chiesa in questo Anno Giubilare, la speranza che celebriamo in questi giorni di Pasqua, una speranza che non delude e che esige una fede salda, fondata sulla gioia pasquale.

Cari pellegrini della speranza, caro popolo di Dio! “Cristo, nostra Pasqua, è stato immolato! Facciamo festa nel Signore!”

Vi auguro a tutti una buona Pasqua e benedetti tutti i giorni dopo Pasqua; e vi saluto tutti calorosamente. Il vostro vescovo Ivan Štironja, Pasqua 2025.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Proslava svetih zaštitnika Župe Kostanjica – sv. Petra i Pavla

Katoličke vijesti

Božićno čestitanje u Biskupskom ordinarijatu u Poreču

Katoličke vijesti

Vjeronaučna olimpijada održana u Labinu

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti