U petak 4. travnja u katedrali svetog Vida u Rijeci pobožnost križnog puta i euharistijsko slavlje bili su posvećeni osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Pobožnost križnog puta predvodio je generalni vikar Riječke nadbiskupije Mario Tomljanović. Tijekom pobožnosti križ su nosili učenici riječkog Centra za odgoj i obrazovanje koji su također ministrirali i pjevali psalam tijekom misnog slavlja. Postaje križnog puta čitale su osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju, njihovi roditelji, vjeroučitelji, prijatelji i svećenici. Molitva je bila prilagođena različitim vrstama teškoća.
Euharistijsko slavlje predslavio je riječki nadbiskup Mate Uzinić u zajedništvu s generalnim vikarom Marijem Tomljanovićem i vikarom za pastoral Marijem Gerićem. Đakonirao je Luka Jakopić, đakon Porečke i Pulske biskupije.
Nadbiskup Uzinić, koji je zbog pada i prijeloma lakta proteklog tjedna proveo nekoliko dana u KBC-u Rijeka na Sušaku, u homiliji je s okupljenima podijelio vlastito iskustvo boli i nemoći. Promišljao je o padu koji mu se dogodio govoreći o negativnim i pozitivnim postajama puta križa. Među negativnima spomenuo je iskustvo pada, kao i propitivanje i osuđivanje samoga sebe zbog toga što se uopće našao u takvoj situaciji. Sjetio se i neugodnog osjećaja pri svlačenju prije operacije, iskustva anestezije i nemoći nakon operativnog zahvata. Potom je spomenuo pozitivne postaje, počevši od susreta sa svojim milosrdnim Samarijancem, generalnim vikarom Mariom koji je došao po njega.
„Pozitivne postaje su i to“, rekao je ,„da me cijelo vrijeme na mom križnom putu pratila Marija kao majka, da su me pratili različiti očevi – nebeski Otac koji me na kraju sačuvao da ne bude i gore – ali mislim tu i na ovozemaljske majke i očeve. Od onog trenutka kad su me preuzeli svećenici koji su došli po mene do onog trenutka kojim sam ušao u sustav hitne medicinske pomoći na Sušaku, svi liječnici, svo medicinsko osoblje, kasnije na Kirurgiji sušačke bolnice, zatim Odjelu za traumatologiju, toliko pozitivnih osoba, toliko ljudi koji su mi činili dobro i kojima, evo, moram zahvaliti.“ Opisao je i suživot s ostalim pacijentima istaknuvši kako je među njima primijetio solidarnost kakvu teško viđa na drugim mjestima: „Svatko je s onim što je mogao pomagao drugome koji nije mogao“ – rekao je Uzinić te dodao kako je svjestan da je on kao nadbiskup bio privilegiran u bolnici, ali da mu je bilo drago vidjeti da su se na tom odjelu i drugi mogli osjećati kao privilegirani, i kako je na tome zahvalan Gospodinu.
Suosjećajući s osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, ohrabrio ih je poticajnim riječima: „Vjerujem da ste i vi u svom životu, uz sve one tragedije, također nailazili na takve ljude. Evo, danas želim i za vaše Šimune Cirence, za vaše Veronike, za vaše Marije, za vaše žene, koje su imale s vama suosjećanje, zahvaliti Gospodinu, ali i za svoje. Evo, želim u ove molitve uključiti sve njih, kao i sve one koji nisu danas došli ovdje, a osobe su s invaliditetom i njihove obitelji i koji, jednako kao i vi, prolaze slične situacije koje vi prolazite.“ Homiliju je završio pitanjem „Je li se (nakon tog puta križa) dogodio Uskrs?“ te odgovorio „Uskrs se uvijek događa upravo kroz ove stvari: kroz ljubav koja nam je iskazana i kroz ljubav koju iskazujemo jedni drugima“, čestitajući okupljenima unaprijed sretan Uskrs.
Molitvu vjernika pročitali su učenici Centra za autizam Rijeka uz pomoć svoje vjeroučiteljice Tanje Horvat. Na kraju slavlja prisutnima se, u ime Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju Riječke nadbiskupije, koji je organizator ovoga događaja, obratila Klara Labinac, jedna od voditeljica spomenutog Odsjeka. Zahvalila je Bogu koji sve vodi i upravlja na dobro, kao i nadbiskupu na njegovoj prisutnosti. Potaknula je sve koji mogu i žele uključiti se u aktivnosti Odsjeka i zahvalila svima koji na bilo koji način podupiru njegovo djelovanje. Susret je završio druženjem uz okrepu za sve.
Objavljeno: 5. travnja 2025.
