Razgovaramo s apostolskim nuncijem u Ukrajini Visvaldasom Kulbokasom koji je Uskrs proveo u Ukrajini pod teškim ruskim bombardiranjem.
Autor: Svitlana Dukhovych
Ekselencijo, proveli ste Božić s katoličkom zajednicom u Harkovu, jednom od gradova koji su najviše pogođeni ruskim napadima. Sada, za Uskrs, otputovali ste u Zaporizhzhia, još jedan grad koji je bombardiran gotovo svakodnevno. Je li to slučajnost ili ste najvažnije blagdane odlučili proslaviti s onima koji su pod stalnom prijetnjom?
Da, to je izbor, važan za mene osobno jer moliti tijekom ovih važnih blagdana poput Božića i Uskrsa, zaista želim moliti posebno s ljudima koji pristupaju molitvi s čežnjom, s apsolutnim duhovnim žarom, jer nemaju drugog izbora , nitko ih neće spasiti, takav je teror rata. I znam da je katolicima na ovim prostorima blizu ratišta značajno biti zajedno s njima. Također, jer u Zaporožje, Herson i Harkov stiže manje humanitarne pomoći. Na primjer, katoličke organizacije ovdje su vrlo aktivne i dobivaju potporu od samog Svetog Oca preko svog milosnika, kardinala Krajewskog. Dakle, za mene je to također način da iz prve ruke vidim kako ta pomoć stiže, kako se distribuira. Također sam mogao vidjeti koliko ljudi treba pomoć čak iu gradu kao što je Zaporizhzhia, i vidio sam zahvalnost u njihovim očima kada dobiju komad kruha i nešto uz to; istinski su zahvalni jer nemaju ništa. A kako su mnogi od njih ostali bez posla jer tvornice zbog rata ne rade, broj ljudi kojima je potrebna ova pomoć raste. Dakle, važno je za mene, a mislim da je još važnije za katolike koji ovdje žive.
Kako je bilo na proslavi Uskrsa? S kim ste se susreli i kakva je atmosfera u Zaporožju, a posebno među katolicima?
Susreo sam se i s grkokatoličkom zajednicom, ali samo nakratko jer za njih Uskrs dolazi kasnije, u svibnju. Stoga sam više molitvenih trenutaka posvetio rimokatolicima, a slavlja su bila vrlo iskrena, vrlo intimna jer nema druge podrške koja može poslužiti. I tako za njih Uskrs postaje još važniji nego u miroljubivim zemljama jer u ratnim je vremenima velika opasnost padati u ljudski, čak i psihički očaj zbog brutalnosti, poteškoća. Ima čak i nesporazuma jer sam, primjerice, sretao i volontere s raznih područja, pa kažu da ljudi u tim krajevima ponekad ne razumiju vijesti kako treba; ono što čuju je vođeno propagandom. I oni dođu ovamo i pronađu drugačiju stvarnost, mnogo dirljiviju, mnogo proživljeniju, a onda se žele vratiti u Ukrajinu jer vide da politička propaganda ponekad zaboravlja te potrebe, fokusira se na trivijalne stvari koje se ne vide, a oni ne vidjeti najvažnije stvari. I bio sam vrlo zadovoljan načinom na koji smo mogli zajedno moliti: na način da istinski želimo da nam Gospodin bude svjetlo, da On bude naše uskrsnuće u svemu, da On bude naš mir.
Htio sam pitati postoji li neki odlomak u slavlju Uskrsa koji se čini najprikladnijim za sadašnju situaciju koju doživljavaju tamošnji ljudi?
Za mene osobno je prvi trenutak Vazmenog bdijenja bio vrlo dirljiv, budući da obred počinje s ugašenim svjetlima. Ta tama doista priziva rat, pa ostaje samo jedno svjetlo – uskrsna svijeća, Isus koji svijetli u tami. Za mene je ovo bio uistinu dirljiv trenutak jer jasno pokazuje da su rat izmislili ljudi, navodeći razne razloge za napad na druge, ne pitajući Gospodina koji je Stvoritelj. Ali ipak Kristovo svjetlo ostaje upaljeno među nama.
Ne prođe dan bez napada na ukrajinske gradove i sela, uzrokujući smrt ljudi i uništavanje infrastrukture. O gubicima života na fronti da i ne govorimo. Smrt teško pritišće zemlju. U ovoj situaciji, kakav smisao imaju riječi “Krist je uskrsnuo”?
Ove riječi o Isusovom uskrsnuću imaju vrlo važno značenje, rekao bih puno važnije nego u mirnim zemljama jer život će prije ili kasnije završiti zbog rata ili ne rata, ai usred rata ostaje to svjetlo koje ne može se ugasiti, to nam nitko ne može oduzeti. Dakle, Isus je zapravo naša sigurnost, temelj, čak i nada jer druge nade praktički nema. Dakle, to je temeljni smisao, i vrlo se jasno razumije u ratom razorenim zemljama poput ove. Na primjer, vrlo blizu rimokatoličke katedrale u Zaporožju, pokopan je gospodin kojeg sam poznavao: odvjetnik Denys Tarasov koji je čak bio dio tehničkog odbora inicijative Svetog Oca “Papa za Ukrajinu”. Dakle prije [large-scale] Ruski napad, bavio se humanitarnim pitanjima, potom ga je rat natjerao da brani svoju zemlju, a on je izgubio život. Pa poznavao sam ga dok je bio živ, sada mu znam grob i druge takve ljude… Ali i kad se život izgubi nepravedno, tako agresivno, ostaje uskrsnuće, pa je to još dirljiviji temelj u ratnom vremenu.
Nuncij Kulbokas u latinskoj katedrali u Harkovu
Papa Franjo je tijekom svoje poruke Urbi et Orbi apelirao na opću razmjenu svih zarobljenika između Rusije i Ukrajine. Vi osobno ste vrlo predani razmjeni zarobljenika. Kakvo, po Vama, značenje ima ovaj apel Svetoga Oca?
Slušali smo ovaj apel Svetoga Oca s velikim, ne mogu reći zadovoljstvom, jer zadovoljstvo će doći ako bude učinka, ali s velikom pozornošću i istinski u duhovnom jedinstvu, jer i ovdje za mene, biti u zemlji Zaporizhzhia također znači biti u zemlji gdje smo najbliži životima tolikih zatvorenika. Za mene bi bio još veći Uskrs kada bih mogao posjetiti zatvorenike. I kada Papa upućuje apel da dođe do totalne razmjene svih zarobljenika, to nije običan apel, nego je to apel koji se tiče mnogih života, nekoliko tisuća ljudi koji ne samo da nemaju priliku slaviti Uskrs, tj. dvojica grkokatoličkih svećenika koji su odvedeni iz Berdianska, koji je nedaleko od Zaporožja, jer je to ista regija. Tako da je moja misao ovdje još intenzivnija s njima i za njih: za te svećenike ne postoji niti mogućnost da slave Uskrs. Dakle, riječ je o istinski humanitarnom apelu kojim se Papa obraća svim vjernicima i nevjernicima; to je također poziv na molitvu kako bi Gospodin otvorio srca onih koji su politički vođe kako bi uistinu olakšali ove razmjene zatvorenika. Ovdje bih dodao i riječi koje je Sveti Otac rekao tijekom Via Crucis Velikog petka; rekao je da u zemljama daleko od rata ponekad postoji rizik ne plakati zajedno s Isusom i razmišljati o ratu izdaleka. I upravo ovaj apel, koji je Sveti Otac izrekao danas, na Uskrs, način je da budemo blizu, istinski konkretno zabrinuti za one koji najviše pate, a oni koji najviše pate su oni: zarobljenici, ranjenici i oni koji izgubiti svoje živote u ovom strašnom ratu.
Ekselencijo, rekli ste da bi za Vas bio još veći Uskrs kada biste mogli osobno posjetiti zatvorenike. Što si mislio?
Naravno, najveća mi je želja da mogu osobno posjetiti zatvorenike, one koje ne mogu posjetiti. Ovdje u Ukrajini mogu ih posjetiti, zapravo sam mogao posjetiti ruske zatvorenike ovdje. S druge strane, znam da moj kolega u Rusiji ne može posjetiti ukrajinske zatvorenike, niti ih može posjetiti nitko od predstavnika Crkve, pa ni grkokatolički svećenici. To je za mene jako teško breme: znati da su ljudi u tako teškim uvjetima i ne može se ispuniti ni Isusova zapovijed – idi i posjeti brata koji je u zatvoru. I u kakvim se uvjetima onda drže? Toliko bivših zatvorenika koji su oslobođeni, razmijenjeni rekli su mi da je to najveća muka: izgubiti povjerenje, izgubiti nadu, izgubiti vjeru. Dakle, znam da je njima vjera gotovo jedino što preostaje, ali čovjek bi htio i tu vjeru dotaknuti, ohrabriti ih, jer inače njihova patnja ostaje golema.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
