Procesijom iz Svetišta bl. Marije Propetog do njezine rodne kuće koja se nalazi uz župnu crkvu Svih svetih započeo je 8. srpnja, deveti dan devetnice blaženici u njezinom Blatu na Korčuli. U procesiji su sudjelovali bratimi obiju blatskih bratovština, djeca iz dječjeg vrtića „Marija Petković“, sestre Družbe Kćeri Milosrđa, župni zbor, svećenici i blaženičini štovatelji. Vijenac ispod spomen ploče na blaženičinoj kući postavila je djevojčica Sara Čosin, uz pomoć župnika don Željka Kovačevića, a s njom su u procesiji vijenac nosili predškolci u narodnim nošnjama Jakov Bačić i Zvonimir Bošković. Potom se hod nastavio blatskim ulicama do blaženičina svetišta, a u procesiji je pjevao župni zbor i svirala Hrvatska glazbena udruga „Sv. Vincenca“. Molitvu večernje su otpjevali bratimi i župni zbor Svih svetih.
Euharistijsko slavlje posljednjega dana devetnice predslavio dr. sc. Odilon Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i pastoralni suradnik u župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu u koncelebraciji s vlč. Karlom Topalovićem, pastoralnim suradnikom u župi sv. Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici, mladomisnikom vlč. Ivanom Klarićem, župnim vikarom u katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi i domaćim župnikom Kovačevićem. Liturgijsko pjevanje je predvodio župni zbor Svih svetih pod vodstvom s. M. Danijele Škoro, a svirao je Frano Bosnić.
Predvoditelj slavlja je zahvalio sestrama Kćerima Milosrđa na pozivu da slavi trodnevnicu uoči blagdana bl. Marije Propetoga u njezinu svetištu gdje se u njezinoj blizini duhovno odmorio, a najviše čitajući njezine zapise koje su sestre objavile.
Posvjedočio je da u njima nalazi toliko bogatstva, predanosti i vjere. „Danas, čitajući njezine pouke upoznao sam narav njezine družbe koju ona opisuje kao kontemplativnu i aktivnu, što se u njih očituje u molitvi i djelima milosrđa, a to je upravo ono što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Taj evanđeoski odlomak ne opisuje samo to dvoje – kontemplaciju i aktivnost, odnosno molitvu i djelovanje, nego nam još daje dvije osobine naše vjere. Postoji osobna vjera i zagovorna vjera. Nadodajmo i pitanje apostolata, što je povezano s djelovanjem, i pitanje šutnje, koje je povezano s kontemplacijom.“
Potom je tumačio evanđeoski ulomak u kojem se može uočiti kako se ljudi nose sa životnim poteškoćama, s beznađem. Neki glavar, kaže evanđelist Matej, a u Marka je on nadstojnik sinagoge Jair, moli Isusa: ‘Kći mi evo umrije, ali dođi i stavi ruku na nju i oživjet će.’ Isus ništa nije pitao, nego je odmah pošao s učenicima. „Taj Isusov postupak govori nama da, kada je riječ o ljubavi, o dobru djelu, onda nema odgađanja. Kada je riječ o življenju životnoga poziva, nema odgađanja ni za tren, nego se trebamo odmah odazvati. Za nas u duhovnome pozivu, i vas u obiteljskom životu, a i on je duhovni poziv, vrijedi pravilo da se ni za tren ne odgađa ostvarenje nadahnuća kojega nam Gospodin daje, odnosno ne odgađati ni časa ono za što znamo da će nam donijeti ispunjenje.“ Usporedio je to s uobičajenim ljudskim ponašanjem kada čovjek stalno nešto iščekuje da bi bio sretan: „Dakle, uvijek nešto jedva čekamo i tako odgađamo ostvarenje svoga životnoga poziva, svoje sreće.“
„Isus kaže da, kada je riječ o ljubavi, kada je riječ o ostvarenju našega poziva, odnosno onoga što će nam donijeti sreću, nema odgađanja. Zato on odmah kreće sa svojim učenicima“, ustvrdio je propovjednik.
Kao primjer osobne vjere opisao je Isusov susret s bolesnom ženom kojoj je rekao da ju je vjera njezina spasila. „U tomu vidimo onu osobnu vjeru, vidimo da nitko od nas nije toliko daleko od Gospodina, da ne može biti uslišan. Opet ću spomenuti časnu sestru Rajku koja me prvi dan uputila na blaženicu, dok mi ona skuha kavu. Danas je s. Rajka dva puta spomenula da danas trpimo od pomanjkanja vjere. I zaista, u pravu je. Naš problem je što ne vjerujemo dostatno, a imamo sve mogućnosti da vjerujemo. Imamo primjer i uzor naše blaženice, koja svojim životom pokazuje da bez vjere zaista ne možemo ništa. Blaženica razmišlja i poima ispravno i sve se njezine želje ostvaruju. Mi se pitamo kako to da Isus danas ne uslišava naše molitve. Ako molimo i onda držimo, recimo to tako, ‘figu’ u džepu, odnosno sumnjamo da će Isus tako učiniti, kako će onda on to učiniti? Ne može. Time mu zapravo želimo reći: Učinio si to za druge u ono vrijeme, ali u ovo vrijeme i za nas više ne možeš. Tu griješimo, jer sumnjamo. Kad god sumnjamo u svojoj vjeri, u svojim molitvama, sprječavamo Gospodina da to ostvaruje, a on kaže: ‘Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.’ Tamo gdje Bog ne nalazi našu vjeru, tamo gdje nemamo vjere, Isus uvijek ima svezane ruke – prolistajte evanđeoske stranice pa ćete vidjeti da nam Bog ne može ništa učiniti bez naše vjere. Bog traži naš pristanak, a to je ta prva osobina vjere: osobna vjera bez koje se ništa ne događa. Naša prisutnost ovdje i naše štovanje blaženice bilo bi prazno bez naše osobne vjere. Vjerujem da nas sve naša blaženica poziva upravo na jačanje osobne vjere, kao što je uvijek pozivala i u tomu izgrađivala i svoje duhovne kćeri.“
Govoreći o zagovornoj vjeri predvoditelj slavlja je naveo primjer iz evanđeoskog ulomka kada glavar moli za ozdravljenje svoje kćeri. Isus nju ne uskrisuje po njezinoj vjeri, nego po vjeri njezina oca, pojasnio je. To je ta zagovorna vjera.
Iščitavajući značenje toga za život današnjih kršćana vlč. Singbo je kazao: „To znači da u našem životu postoje ljudi koji su se udaljili od Boga, od Crkve, možda i članovi obitelji kojima sveta misa više ništa ne znači. Ili ovdje u Blatu koji ne vide zašto bi došli moliti ovdje u svetište ili u župnu crkvu? Imaju različite izgovore, dok ih vi pokušavate svojom riječju nagovoriti da se vrate Bogu, ali time ništa ne postižete. Evanđeoski nam odlomak poručuje da ako ih nosimo u zagovornoj molitvi, možemo itekako od Boga dobiti za njih spasenje. Naravno, to ne mora nužno značiti da ćemo vidjeti ispunjenje svojih molitava za života. Nije važno, naše je da molimo, da se zauzimamo i da zagovaramo za takve ljude. I Bog će, kad-tad pokazati svoju snagu.“
Ustvrdio je nadalje kako i osobna i zagovorna vjera spašavaju. „Da bismo iskusili istinsku vjeru – bilo zagovornu, bilo osobnu – moramo se opet vratiti na ono što blaženica govori o kontemplativnom i aktivnom življenju vjere, a to znači da naša molitva i naše djelovanje treba postati živa, opipljiva, konkretno življena vjera. Isus nam to pokazuje u ova dva čuda koja je učinio – ozdravljenje žene od krvarenja i uskrišenje Jairove kćeri.“
Propovjednik je nadalje govorio o potrebi redovite molitvene šutnje kako bi se savjetovali s Bogom povezavši to s Isusovim povlačenjem u osamu. „Ponekad smo rastreseni, zapravo, naš svijet tone u moru rastresenosti, i ne možemo ljubiti braću ili sestre, ako imamo rastreseno srce.“
Potaknuo je na otkrivanje dviju razina života: „Moramo činiti apostolat, ali moramo i naučiti šutjeti, jer je apostolat bez šutnje zapravo otuđenje. Zauzet sam, ali zapravo ništa ne radim. Dajem dojam zauzetosti, tonem u aktivizam, ali ne uključujem šutnju, tj. onu molitvu koja mi pomaže osluškivati ono što Gospodin od mene očekuje. Možemo i u našim obiteljima puno toga raditi, ali ako svoje ukućane ne nosimo pred Gospodina u molitvenoj šutnji, prikazujući ih neprestano, onda se otuđimo od njih. Mi smo tu samo poput robota, da nešto činimo i ostavljamo dojam dobroga djela ili djela ljubavi, a zapravo to nema vrijednosti, nema korijena, nema temelja.“
Spomenuo je i drugu opasnost, a to je šutnja bez apostolata. Ona bez djelovanja rađa otuđenjem. „Šutnja je molitva koju valja pretočiti u djelovanje, jer bez apostolata i djelâ ljubavi ona rađa udobnošću. To je ona udobnost u kojoj je osobi dobro, jer se sakrila u molitvi šutnje da ništa ne radi. Znaju se opravdavati, pa tako i zavaravati, da su oni aktivni u molitvi. Da, jesu, aktivni su, ali njihova molitva i šutnja trebaju ih voditi prema djelovanju. Kako se to očituje u našim obiteljima? U nekim slučajevima nemamo hrabrosti to stvarno riješiti, nego kažemo da ćemo moliti i da će sve biti dobro. Ne, neće biti dobro. Gospodin kaže: ‘Da, moli, ali u molitvi ću ti poručiti što ti je činiti, a kada ti poručim, moraš to napraviti.’ Ali, ako to prepuštam Gospodinu, kao da mi nije jasno rekao što mi je učiniti, onda se u obitelji nagomilaju mnoge sitnice koje poslije izrode veliku nevolju. Onda se pitamo pa gdje je bio Bog? On je bio tu, rekao je sve, ali smo se oglušili. Šutnja bez apostolata je neka osobna udobnost koja rađa tegobama za koje okrivljujemo Gospodina. Isus nam ovdje pokazuje da molitva šutnje i osluškivanja Boga i naše djelovanje uvijek moraju ići zajedno.
Zaključio je porukom o spajanju osobne i zagovorne molitve u svojoj vjeri, kao i dviju osobina kršćanskoga vjerničkoga življenja, aktivne i kontemplativne. „To nam je jako važno, da bismo doživjeli Božju blizinu i usvojili kreposti koje je živjela naša blaženica i zbog kojih smo na nju ponosni. Nemojmo se obeshrabriti u našem traganju za Bogom. On nas nije ostavio, samo želi da živimo milost ovoga trenutka koji nam je dao. I ako znamo živjeti milost ovoga trenutka koji nam je dao, sve ono što će nam biti dodano, samo će pojačati puninu naše radosti. Neka nam u tom naša blaženica bude zagovornicom.“
Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, kao i mladomisničkim blagoslovom te osobnim čašćenjem blaženičinih relikvija.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
