Križni put mladih Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 5. travnja na otoku Ugljanu, dionicom od 14 km od Preka do Ugljana.
Pobožnost oko dvjesto mladih počela je u župi Preko, mladi su prošli još kroz mjesta Sutomišćica, Poljana, Lukoran, završno u Ugljanu. Na početku Križnog puta, misno slavlje u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.
U propovijedi je upozorio na zabludu da je dovoljno biti dobar čovjek i da će osoba zato što čini dobra djela, imati vječni život. „Zabluda je da će osoba zato što čini dobre stvari, na taj način ‘zaraditi’ raj. Ako se za nekoga kaže da je dobar čovjek, više nije važno kakav je njegov odnos s Bogom. Prema kršćanstvu, čovjek može biti dobar koliko god, ali ako ga Bog neće spasiti, ako mu Bog neće dati vječni život, onda ga i neće dobiti. Jedini način i put za to je Isus Krist.
Put prema vječnom životu nisu naša dobra djela nego je Isus Krist Put, Istina i Život. Put po kojem pristupamo Gospodinu nisu naša djela i naši osobni napori, nego put je Krist. A Isusa ćemo susresti prvo u sakramentima, misi, pričesti, ispovijedi, a onda i u svima kako Isus kaže: u siromašnima, potrebitima, gladnima, bolesnima“, rekao je don Ivan, upozorivši da je „velika moderna hereza da je dovoljno biti samo dobar čovjek“.
„Kad gledamo Krista koji je put, istina i život, onda ga vidimo i kako nosi svoj križ. Isus nam kaže: ‘Uzmite svoj križ i idite za mnom’. Nemojte prema Bogu hodati svojim vlastitim dobrim djelima, jer ćete udariti o zid.
Ako hodaš prema Gospodinu, nemoj misliti da ćeš na tom putu proći lišo. Nitko ne prolazi lišo. Isus je rekao: ‘Mene su progonili i vas će progoniti’. Hoćeš me nasljedovati? Uzmi svoj križ. U svom životnom hodu svatko od nas ima svoj križ prema kojem se treba ispravno postaviti“, rekao je don Ivan, istaknuvši da i mladi nose teške stvarnosti u svojim životima.
Jedna od najtežih su svađe u obitelji, razlaz oca i majke, nered u obitelji. „Za to nitko od vas ne može reći: ‘Ja sam kriv što se to događa’. Ali, živiš u takvoj situaciji. To je česti primjer danas, da kažeš, ‘Ovo je moj križ’. Mogu taj križ odbacivati, biti ljut zbog njega, plakati, a mogu reći: ‘Ovo je moj križ, nisam ga sam sebi navalio na leđa, došlo mi je’. Prihvatiti i na ispravan način nositi križ“, potaknuo je don Ivan mlade.
Šibalić je razmatrao Isusov poticaj da onaj tko ga hoće slijediti, uzme svoj križ i ide za njim. „Ako Isus kaže: ‘Hoćeš li ići za mnom, uzmi svoj križ i idi za mnom’, onda se to mora ostvariti u mom životu. To ne mogu biti samo prazne riječi. Isus nije govorio o tako važnoj stvari samo prazne riječi. Mi ljudi znamo reći nebitne rečenice. Ovo je progovorio Bog, to je riječ Božja.
To znači da u životu svake osobe postoji križ. Nema osoba koje imaju križ i onih koje nemaju križ. Nego, postoje oni koji prihvaćaju i nose svoj križ i oni koji odbacuju svoj križ. Ne postoji osoba bez križa. Ako za nekoga mislimo da nema križ, živimo u zabludi. Nije pitanje imaš li križ ili nemaš, nego nosiš li križ ili ne. Po tome se razlikujemo“, rekao je Šibalić. Potaknuo je mlade da prepoznaju koji je njihov križ u životu i prihvate ga, što je jedan od prvih koraka za napredovanje u kršćanskom životu.
„Otkrijte, kažite, ‘U mom životu križ je to i to’ – jer križ ima svoje ime. U slučaju Isusa, njegov križ prepoznajemo kao izdaju, osudu, nepravdu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa, razapinjanje, susretanje svoje Majke na putu. Danas postoje novi, moderni križevi, ne razapinjanje na križ, kao što je Isus bio razapet.
Znati prepoznati svoj križ u životu je jedan od početnih koraka, kao kad dijete počinje hodati. Ako želite napredovati, jedan od prvih koraka u kršćanskom životu je znati sebi reći: ‘U mom životu križ je to i to’. Kad si rekao što je tvoj križ, dolazi ti veliki upitnik kojeg ti sâm Bog postavlja: Nosiš li križ ili ne?“, poručio je don Ivan.
Povjeriti svoju parnicu Duhu branitelju
U duhu prvog misnog čitanja u kojem prorok Jeremija, pravednik kojeg tjeraju na križ, Bogu kaže da mu povjerava svoju parnicu, don Ivan je potaknuo mlade da i oni povjere svoju parnicu Duhu Svetom koji se naziva Duh branitelj, jedinome tko može obraniti čovjeka.
„Jeremija kaže: ‘Daj da vidim kako se njima osvećuješ. Jer tebi povjerih parnicu svoju’. Jeremija vidi kako protiv pravednika snuju spletke, pripremaju se pogubiti ga i taj pravednik se u svemu tome obraća Gospodinu, kaže: Gospodine, ti me brani! To znači, Tebi povjerih parnicu svoju. To je u Starom zavjetu.
U Novom zavjetu to imamo još dublje objavljeno. O Duhu Svetom govorimo kao o branitelju – Paraklet – Tebi povjerih parnicu svoju. To su pravni izrazi, kao da se nalaziš u sudnici, kao da te netko sudi. U sudnici imaš suca, nekoga tko te brani i nekoga tko te optužuje. Ti izrazi će se naći na puno mjesta u Svetom Pismu.
Sotonu se naziva Tužitelj braće naše, i on ima svoje pravno ime. U sudnici postoje tužitelj naše braće i Duh branitelj. Veliko je pitanje kome si povjerio parnicu u svom životu, koga želiš da te brani, da na tvom putu bude branitelj“, istaknuo je Šibalić, rekavši da se ljudi utječu koječemu, a nisu u mogućnosti nešto riješiti svojim snagama.
„Ljudi požele umrijeti kad ih nešto jako boli. Ali, oni ne žele umrijeti, nego žele da ih prestane boljeti. To je velika razlika između htjeti umrijeti i htjeti da me prestane boljeti. Kad ljudi naprave te teške, užasne čine, kada sebi oduzmu život – oni ne žele sebi oduzeti život, nego žele da njih prestane boljeti u tom trenutku. Pred zidom koji se zove smrt ljudi su nemoćni. Teško ćemo naći čovjeka koji želi prestati živjeti. Kad ideš prema smrti, kome se utječeš?“, potaknuo je Šibalić na razmatranje. Utjecanjem lijekovima, pravilnoj prehrani, zdravom načinu života može se produžiti život, ali ne i izbjeći smrt.
„I Jeremija je rekao: ‘Tebi povjeravam parnicu svoju’. Onaj tko napravi dvoje u svom kršćanskom životu učinio je ogromne korake naprijed – kad znaš reći sebi: Moj križ u životu je to, ja ga prihvaćam. Hvala ti, Gospodine, na križu kojeg si mi dao. Ne nosim ga s prezirom, s odbacivanjem Boga, s pitanjima Zašto, nego ga grlim i nosim. Znati zagrliti svoj križ. I onaj tko, osim što nosi svoj križ, zna reći: Na ovom putu nisam sam. Svoju parnicu sam povjerio jedinome koji me može obraniti i dati mi što u životu želim.
Tko te dvije stvari stavi na mjesto, on je u kršćanskom životu prohodao. To je kao malo dijete koje je stalo na svoje noge i počelo hodati. Dok to ne staviš, sve ostalo je kao mučenje, javljaju se pitanja zašto se to baš meni javlja u životu, zašto se to nekome drugome nije dogodilo, zašto baš ja moram ovo; Bože, jel’ ti mene mrziš, jel’ ovaj križ koji sam dobio meni kazna za nekakav grijeh? Takva pitanja se javljaju i onda čovjek nađe neke sporedne branitelje; pokušat će ovdje, ondje i ne dođe nigdje“, upozorio je don Ivan. Potaknuo je mlade da odgovore sebi: koji je moj križ u životu, u koga sam se pouzdao i kome sam povjerio svoju životnu parnicu.
Mjesta na kojima su bile postaje Križnog puta
U pobožnosti s mladima još su bili don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice – Poljana, don Marko Dokoza, ugljanski i lukoranski župnik i don Marko Majić Mazul, župni vikar u Arbanasima.
Mladi su se zaustavljali na postajama kod crkava i mjesta od osobitog značenja za otočke župe. Na svakoj postaji, don Marko Dokoza je rekao povijesne činjenice o tom mjestu i prigodno duhovno razmatranje, povezujući tu lokaciju s otajstvom Kristove muke.
„Prva postaja je bila kod spomenika priješkim lavandijerama, ženama koje su svoj život izgubile na moru prije više od 130 godina. Bile su nedužne, marljivo su izvršavale svoje dužnosti, a osuđene na smrt, kao Isus.
Druga postaja je bila kod kipa dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića, rodom iz Preka, čije je biskupsko geslo bilo ‘U križu je spas’. Potiče nas da i mi prihvatimo naše križeve, kao što je Isus prihvatio svoj križ.
Treća postaja je bila na lokaciji s pogledom prema Lazaretu na otočiću Ošljaku. To je mjesto patnje i boli zbog brojnih ljudi koji su tamo preminuli zbog zaraznih bolesti, čekajući ulazak u Zadar.
Četvrta postaja je bila kod crkve Kraljice Mira u Poljani, to je susret s Majkom. Peta postaja u Dolcu, s pogledom prema lokaciji brda sv. Mihovila, u poticaju da se razmišlja o anđelima čuvarima koji nam pomažu, kao što je Isusu pomogao Šimun Cirenac. Šesta postaja je bila kod crkve sv. Eufemije u Sutomišćici, čija je naslovnica sv. Eufemija mučenički umrla, dala svjedočanstvo vjere pred svima, kao i Veronika koja pruža Isusu rubac.
Sedma postaja je bila kod kapelice sv. Ante u Malom Lukoranu, gdje smo razmatrali kako su i sveci imali svoje padove, ali su poput Isusa ustajali i išli dalje.
Osma postaja je bila u crkvi sv. Lovre u Lukoranu – kao što Isus tješi žene, tako je i sv. Lovre tješio svoje suvremenike, siromašne, bolesne i nemoćne. To nam je svima pouka. Deveta postaja kod kapelice Presvetog Trojstva, trg Koledisće. To je mjesto okupljanja Lukoranaca kroz stoljeća, mjesto zajedništva. Zajednica nas često podiže iz naših ponora i padova. Zahvalimo Bogu za taj dar.
Deseta postaja u lukoranskom polju s pogledom prema Šćahu, najvišem vrhu Ugljana. Isus stoji pod križem gol, a mi gledamo križ na Šćahu. Bliži se trenutak smrti. Križ je znak smrti, ali i znak pobjede. Zato ga postavljamo na najviše vrhove.
Jedanaesta postaja u ugljanskom polju, s mišlju: usred ničega smo nekad u životu, između neba i zemlje, poput Isusa raspetog na križu.
Dvanaesta postaja kod ugljanske crkve sv. Hipolita, prve župne crkve. Oko te crkve nalazi se staro groblje i nedavno je postavljen spomen križ za sve koji su tu pokopani kao i za svu nerođenu djecu otoka Ugljana. Tu smo se sjetili naših pokojnih.
Trinaesta postaja je bila župna crkva Uznesenja BDM u Ugljanu, Marijina crkva. Isusa skidaju s križa, a Marija prima Isusa u krilo. Prima i nas, svoju Crkvu i tješi nas svojim blagim pogledom. Četrnaesta postaja je bila u samostanu sv. Jeronima Družbe Kćeri Milosrđa, gdje je i mjesto ukopa slavnih Zadrana, među kojima je osobito značajan biskup Šimun Kožičić Benja“, rekao je don Marko Dokoza.
Pauza za ručak kojeg je priredio Caritas Zadarske nadbiskupije bila je u Lukoranu od 11,30 do 13 sati, a Križni put je završen u 16 sati. Mladi su pošli u 7,30 sati trajektom iz luke u Gaženici, a vratili se u Zadar polazeći trajektom u 17,20 sati.
Otočani su putem kojim su mladi molili, pjevali i u tišini razmatrali, mlade dočekivali s kolačima i napitcima. Na tome, kao i domaćinima Kucelinu i Dokozi, zahvalni su svećenici Šibalić i Mazul te mladi sudionici Križnog puta.
Ines Grbić
Foto: I. Šibalić / M. Dokoza / Mladi
